U dramama hrvatske autorice Ivane Sajko i srpske dramatičarke Biljane Srbljanović istražuju se razližiti oblici apatije, narožito etička apatija (definisana kao naše informirano sudjelovanje u ...svijetu ravnodušnosti prema povredi nanešenoj drugima). Dok Sajko stvara simboličke prostore apokaliptičkih Nigdina, Srbljanovićeva se bavi konkretnom topikom Srbije, Europe i SAD-a U Beogradskoj trilogiji i Americi, drugi deo, Srbljanovićeva se priklanja moder nističkom razumijevanju drame kao takozvanog realističkog pripovijedanja ili eksplikacijske naracije; tek ponešto poetizirane «kriške života», a u Porodičnim pricama i Padu se okireće nadrealnim i alegorijskim modusima pripovijedanja. Drame Biljane Srbljanović su napisane protiv pozicije lažnog svjedoka. Radi se o uspješnoj transformaciji jezika političke u jezik etičke traume. Prvi komadi Ivane Sjajko su nudili senzualan, poetski jezik, koji se postepeno transformirao u govor osnovnih lingvističkih transakcija. Čitav dramski univerzum Sajkove (u osciliranju između ekstremnih reakcija apatije i nasilja, zagovarajući ideju kako svi zajedno sudjelujemo u konstantnom «ratu»), bilo bi moguće interpretirati kao tjeskobu uskraćene subjektivnosti (Naranča oblacima nudi najbogatiju paletu pitanja o bespomoćnosti i revoltu subjekta). Likovi Sajkove obično su upoznati sa zločinima u vlastitom susjedstvu, ili su čak njihovi izvršitelji; u Četiri suha stopala oni su tipični promatrači katastrofě ili lažni svjedoci. U Ženi-bomba teroristički čin usporeden je s materinstvom, točnije činom radanja. Njena Žena-bomba rada Crva, što je slično ciničnoj matrici stvaralaštva iz drame Pad Biljane Srbljanovič. Traumatsko potiskivanje proživljenog nasilja likove čini «ravnodušnima», iz čega je izlazak pronaden u eksplozivnoj agresiji, pa čak i autorskoj identifikaciji s likom intemacionalnog terorizma. Apatija u djelu Biljane Srbljanović iznosi na vidjelo političku i komunalnu, kao i osobnu povredu ili ponovno igranje traume, a ne samo svjedočenje nasilju i njegovo potiskivanje. Srbljanovič se bavi politikom žalovanja, dok Sajko koncentrira svoje likove oko politike «osvete». Sajkova je sklonija fundamentalističkim političkim orijentacijama (ilikrajnja bespomočnost ili terorizam), dok Srblj ano vičeva svjesno primjenjuje marksističku kritiku, na različitim razinama i u svim svojim komadima (posebno Supermarketu i Americi) napadajuči konzumerističke vrijednosti. Srbljanovičeva i Sajkova pišu suvremene tragedije. Samim time traže, a moda i izazivaju, promjenu vladajučih vrijednosti.
Fantastično ili visoko metaforično kao autorska orijentacija u književnosti mahom se ponaša kao deregulator, odnosno eksplicitni ili implicitni polemičar s konvencijama pripovijedanja, kako na razini ...žanrova, tako i na razini stila, teme, jezika. Fantastično može i ne mora biti politički subverzivno (alternativni poredak uvijek može biti i konzervativniji i anarhičniji od postojećih), ali definitivno nas uvodi u zonu kolebanja između standardiziranog i nestandardiziranog opisa nekog poretka. S obzirom na to da je fantastično po Kathryn Hume (2017: 1000) "svaki otklon od dogovorne stvarnosti, autohtona književna pobuda koja se iskazuje u bezbroj varijacija, od čudovišta do metafore", mogli bismo reći i da je fantastično ili prema Marivauxovoj terminologiji "domena imaginarnog", shvaćena i kao Ricouerova "živa" ili radikalna metafora, neizostavni i dapače konstitutivni element poetskog diskursa. No ovdje nas zanima kako poezija kao slušanje slika ili poezija koja stalno proširuje i neprekidno stvara vlastitu domenu imaginarnog, odnosno na koji je način viz-akustički eksperiment povezan s nekom vrstom transformativne geste, onoga što T. S. Eliot (govoreći o Baudelaireu) naziva "prvim intenzitetom" poezije, odnosno s mogućnošću da vidimo, čujemo ili osjetimo još neisprobane, eksperimentalne poretke percepcije. Trag fantastičnog u ovom se tekstu provjerava na stihovima Ane Brnardić, Krešimira Bagića i Marka Pogačara.
The test considers the idea that intermedial mistakes, “betrayals”, miscalculations and deliberate deviations might be productive, insisting that a classic hierarchy of the generative discourse ...placed “above” the mediated discourse is not only mistaken but also unproductive. In the process of translation as a kind of adaptational competence, all manner of media discourses pass through the processes of complex dehierarchization and restylization, in which the intentional display of translational – mediating – conundrums and decisions considerably enhances the creativity of intermedial processes. Special emphasis is placed on Ron Padgett’s poetry and poetic theories alongside interlingual experimentation in poetry.
Tekst raspravlja »pisanje sebe«, pisanje zajednice i pisanje glumačke profesije u autobiografskoj knjizi Mire Furlan, naslovljenoj Voli me više od svega na svijetu: priče o pripadanju (2021.). ...Navedena autobiografija analitički je motrena kroz dugu tradiciju disidentske i egzilantske literature, s posebnim interesom za samodramatizaciju depresivnog literarnog subjekta. Tekst Mire Furlan kontekstualiziran je i prema drugim utjecajnim glumačkim autobiografijama, razmatrajući razlikovanja između »umjetničke« i »političke« autobiografije, socijalnih i umjetničkih uloga, nametnutih i samoizabranih rola.
Tekst raspravlja kako povijesnu, tako i suvremenu ukorijenjenost kazališta u biookoliš, detektirajući »rad prirode« kao kompleksan biosocijalni subjekt. Priroda je prisutna u kazalištu ne samo kroz ...lociranost izvedbe u javni prostor, nego i kroz procese izvođačkog i gledateljskog tijela, stalno nove metodologije regeneracije naše pozornosti i inovativne receptivnosti svijeta, kao i kroz kritičko tematiziranje protokola i postupaka ljudskog upravljanja okolišem. Tekst se posebno fokusira na kontekst hrvatskog performansa i na predstavu Rad panike skupine BADco, 254svjesno izmještenu iz repertoarnih gradskih prostora na teritorij »ničije zemlje«. Na svim se primjerima pokazuje da kazalište funkcionira kao sabirna i otvorena točka različitih, često međusobno isprepletenih politika i estetika prirode, odnosno da funkcionira kao paralelna bioinstitucija prirode i bioinstitucija umjetnosti, ne poštujući linije razdvajanja priroda/kultura ili prirodno/artificijelno. Upravo estetička dimenzija izvedbe dopušta nam da registriramo i ružnoću i »običnost« (nespektakularnost), baš kao i rane prirode, zatim i da postanemo svjesni vrlo različitih (često i međusobno zavađenih) ideologija reprezentacije našeg biookoliša, kao i da ih usporedimo. Osim toga, kazalište je najbogatije vrstama prostorne multimodalnosti iskaza, zbog čega možemo reći i da je kazalište privilegirani medij biosocijalne spacijalnosti.
Kako je tekst Matišićeva dramskog ciklusa Moji tužni monstrumi (2019.), napisan kao nastavak prethodnog dramskog ciklusa Ljudi od voska (2016.), nudeći publici kao središnjeg protagonista »Matu, ...dramskog pisca i glazbenika«, čija se biografija nastavlja na lik »Viktora, dramskog pisca i scenarista« iz drame Ljudi od voska, izvjesno je da je riječ o dva dramska ciklusa koji međusobno dijalogiziraju preko lika koji je namjerno rastavljen na dva imena i dva konteksta, namjerice formalno aludirajući na autora svih navedenih tekstova, Matu Matišića, nesumnjivo dramskog pisca, glazbenika i scenarista. Pri tome je hrvatska javnost nakon premijere Ljudi od voska dokumentarno raspravljala je li u pitanju fikcija ili fakcija, odnosno je li Viktor (lik) u stvari Mate (osoba), odnosno je li Mate (pisac i skrbnik) u stvari Viktor (pisac i skrbnik), što znači da se igra identifikacije preselila iz užeg prostora teatra u širi prostor medijske estrade, s vrlo malo svijesti o tome da se autor svih ovih tekstova višestruko poigrava s javnošću na temu duboke i povijesno stalne, književnoteorijski stabilne ambivalentnosti granice lik / lice. Raslojavanje polemički napisanog »autobiografskog« lika dodatno se nastavlja u ciklusu Moji tužni monstrumi, jer svi Matišićevi »Matišići« shvaćaju da drugi o pogledali na pozornici – ili zato što imaju osobnu fikciju o fikcijama drugih osoba. Nastavak drame Ljudi od voska tako donosi izvanredno kompleksnu dramsko/filozofsku studiju o »reprodukcijskim pravima« autorovog autorstva, autorove smrti i autorove šire zajednice, kao i studiju o manipulaciji svakom psihografijom, u kojoj ne samo da likovi traže svog autora da bi se s njime pirandelovski obračunali, nego pisac istodobno nastupa i kao njihov zarobljenik i kao parezijski prokazivač.
»Sinovi domovine« i »očevi književnosti« u književnim i scenskim adaptacijama Slobodana Šnajdera, Branka Brezovca i Zlatka Pakovića uprizoreni su protiv homogene ideologije kanonskih autora ili ...»domovinskih prvaka« hrvatske književnosti. Šnajder tako uprizoruje Matoša, Brezovec – Cvetnića, Paković – Krležu. Sva trojica suvremenih autora (Šnajder, Brezovec, Paković) kazališnim sredstvima i parodijskim tehnikama svjedoče u prilog domovini kao osobitoj vrti apokaliptičke lokacije i prateće joj literature, u kojoj »stariji pisci« ne mogu mirno zaspati, već nastavljaju »prigovarati« sustavnim nepravdama iz pozicije svojevrsnih »zombija« (ni živih, ni mrtvih protagonista).
Koliko je star status ratnog »heroja«, a koliko status »antiheroja« u povijesti književnosti? Je li u pitanju blizanačka uloga? Možemo li je pratiti od Odisejeve ratne lukavštine do kriminalnog Kuma ...i mafijaškog bossa Tonyja Soprana? Kakav trag ismijavanja korupcije javnih ovlasti »generala u sjeni« leži u samom središtu militarističkog povijesnog narativa ako ga čitamo kroz Aristofanove Ptice, a kakav ako njegovim međašem uzmemo Shakespeareovu renesansnu tragediju poput Tita Andronika? Koliko dugo već držimo pod znakom sumnje svaku pretpostavku o eventualnom vojnom herojstvu? Kako komedija i tragedija posredstvom groteske spajaju šumske jame s gradskim grobnicama i spektakularnim državnim arenama, nad kojima se odvija i sazrijevanje izmišljenog partizanskog barda Ljiljana Vidića u filmskom scenariju Zorana Lazića? Jesmo li se umorili od shizojunačina? Je li 21. stoljeće konačno postalo stoljeće Dobrog vojnika Švejka? Tekst će razmotriti mogućnost skeptičkog pristupa svakom kultu ličnosti, dovodeći u pitanje već i samu političku proizvodnju mitologiziranih domovinskih zaslužnika i njihove prateće kulturne industrije.
Tko su naši suvremeni pučki tribuni? Kakva je njihova zastupnička namjera? U čije točno ime govore zastupnici naroda? I kakav ih odaziv zajednice prati? Zastupaju li u istoj mjeri »elitne«, ...»svenarodske« i vlastite interese unutar šire interpretativne zajednice? Stvara li svako uzimanje zastupničkog ili reprezentacijskog prava ujedno i osobit socijalni otpor (neuključenih ili prozvanih glasova), baš kao i s njime povezane političke progone? Tekst tumači javnu sferu kao dinamičko polje ideologijskih i estetičkih sučeljavanja, s posebnim naglaskom na umjetničko stvaralaštvo Olivera Frljića i Mate Matišića kao aktualnih pučkih tribuna. Obojicu prati licemjerna optužnica za »manjak patriotizma«, premda upravo napor navedenih umjetnika za uvažavanjem socijalno najranjivijih skupina i pojedinaca svjedoči u prilog osobite etike skrbi, samim time i povišene brižnosti prema zajednici kojoj se obraćaju. Tekst također sadrži i kratke razgovore s obojicom umjetnika na temu umjetnosti kao javnog zastupništva i njegovih kriza.
