Desetogodišnji rad Darka Gašparovića u
Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca (1988.–1998.), kao umjetničkog
voditelja Hrvatske drame i kazališnog intendanta poticaj je za istraživanje o
...zastupljenosti suvremenih hrvatskih autora na pozornici toga kazališta. Riječ
je o raznorodnim dramskim tekstovima suvremenih hrvatskih autora različitih
naraštaja (M. Matišić, M. Gavran, L. Paljetak, M. Grgić, T. Maštrović, D. Lukić),
uključujući i dvije adaptacije romana N. Fabrija (
Vježbanje života
i
Smrt
Vronskog
) te
Gašparovićev dramski
tekst
Barač – život za rafineriju
. Usporedna
analiza repertoara i Gašparovićeva kazališnog i teatrološkog rada pokazuje da
je okosnica toga razdoblja bila u suvremenom tipu dramatizacija i suvremenim
hrvatskim dramama koje su se u najvećoj mjeri bavile sumnjom u povijest i
politiku te književni i kazališni kanon, a njihove su inscenacije pridonijele
teatralizaciji grada Rijeke.
The ten years that Darko Gašparović had spent in the Croatian National Theatre Ivan pl. Zajc in Rijeka (1988 – 1998), as both the director of Croatian drama and its artistic director, are taken as an incentive to study the scope and nature of contemporary Croatian works produced in Rijeka theatre during this period. The analysis includes the playwriting of several generations of contemporary Croatian authors (M. Matišić, M. Gavran, L. Paljetak, M. Grgić, T. Maštrović, D. Lukić), two adaptations of N. Fabrio’s novels (Practicing Life and The Death of Vronsky), and Gašparović’s play Barač – a life for a refinery. Comparison between the repertoire, on the one hand, and Gašparović’s everyday work in theatre, and his scholarly writings, on the other, reveals that the backbone of the period consisted of the contemporary type of dramatizations and contemporary Croatian plays which often questioned history and politics, literary and theatre canon, and which often contributed to the theatricalization of the city of Rijeka.
Prva hrvatska glumica koja je objavila svoje memoare je Eliza Gerner (Sombor, 1920. – Zagreb, 2013), a brojem od osam objavljenih memoarskih knjiga nadmašuje svoje kolegice i kolege iz kazališnog ...svijeta. Sredinom 20. stoljeća počela se baviti glumom, a krajem stoljeća počela je pisati memoare. Za Elizu Gerner može se reći da je imala dvije važne karijere – glumačku i spisateljsku. Eliza Gerner stekla je diplomu i doktorat znanosti iz ekonomije, a tek potom posvetila se glumačkom poslu. U zagrebačkom je Hrvatskom narodnom kazalištu nastupala od 1950. do odlaska u mirovinu 1982, a potom se posvetila pisanju memoara. U prvom se dijelu rada detektiraju obilježja autobiografske proze kojoj pripadaju memoari E. Gerner (socijalni memoari, polidiskurzivnost, fragmentarnost, akronološko pripovijedanje). U drugom dijelu rada analiziraju se autoričin stil imemoarima obuhvaćeni tematski blokovi (glumičin umjetnički rad, život i rad Tita Strozzija, druženje s Belom i Miroslavom Krležom te portreti hrvatskih glumica). Autorica se u knjigama osvrtala na položaj žene i glumice u hrvatskom društvu druge polovice 20. stoljeća kao i na djelokrug svestranoga kazališnog umjetnika Tita Strozzija. Zamijenivši ekonomiju kazalištem, a kazalište pisanjem, Eliza Gerner memoarima je dopunila te djelomice i reinterpretirala povijest hrvatskoga kazališta, a njezine su knjige prilog kulturnom pamćenju.
The paper discusses two contemporary Croatian plays – Diva written by Marijana Nola (City theatre Žar ptica, Zagreb, 2010) and Actresses and More (Theatre in Peščenica, Zagreb, 2012). Both plays ...focus on actresses’ identity from the perspective of their theatrical and nontheatrical everyday lives in which the characters re-examine their roles – of females and actresses. Modes of female identity construction are analyzed in the light of gender studies interest in the body and trauma, the private and the public, and are related to the contemporary Croatian theatre. The analysis reveals that the female characters of Diva act as opponents in both life and theatre, while in the Actresses and More they are activists connected by mutual act of rebellion against the contemporary theatre.
Rad analizira prinose Dubravka Jelčića teatrološkim znanstvenim skupovima Dani Hvarskoga kazališta i Krležini dani u Osijeku Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Istražuje se kako je Jelčić kao ...povjesničar književnosti pridonio hrvatskoj teatrologiji i dvama teatrološkim skupovima, kojim se temama bavio i kakvom se metodologijom služio. Iako je na Danima Hvarskoga kazališta svojim izlaganjem sudjelovao samo jedanput (1979.), Dubravko Jelčić pet je puta sudjelovao na Krležinim danima u Osijeku, počevši od prvoga skupa, a kontinuitet sudjelovanja održao je u pravilnim razmacima tijekom dvadeset godina. Kao sudionik HAZU-ovih teatroloških skupova Jelčić je odabirao pretežito dramsko-književne teme potvrđujući se kao povjesničar književnosti, ali zalazio je, primjerice, i na područje kazališne kritike i dramatizacije, a u svoja je izlaganja i radove, objavljene u zbornicima skupova od devedesetih godina, često uključivao osvrt na aktualna društvena pitanja, ponajviše kritizirajući odnos ideologije i politike prema književnosti i kazalištu.
In comparison with their fellow actors, Croatian actresses have encountered more obstacles on their way to affirmation in the theatre throughout Croatian theatre history. After the Croatian National ...Revival, actresses gradually started taking jobs other than acting, sometimes even hiding their true identities: they wrote newspaper articles and memoirs, plays and short stories, they translated, gave acting lessons and directed, and some of them have even become recognized scholars today. The paper follows the chronology of notable breakthroughs on the part of numerous actresses outside the theatre, thus opening up the possibility for interpretation of the culturologically determined status of Croatian actresses in society, encompassing Croatian theatre history from the beginning till nowadays.
Hrvatski su kazališni kritičari krajem 19. i početkom 20. stoljeća u svojim novinskim člancima i drugim publikacijama posvećenima glumcima i glumicama zagrebačkoga kazališta često koristili termin ...»stare garde« podrazumijevajući umjetnike koji su radili u starom zagrebačkom kazalištu na Markovu trgu. Potaknuti namjerom o sastavljanju odabranih glumačkih portreta, a rukovođeni željom o isticanju kulturnoga udjela koje je imalo prvo hrvatsko kazalište, autori su tih članaka nerijetko pisali glumačke biografije na razmeđu književnosti i teatrologije. Na nekoliko odabranih primjera rad ilustrira kojim su se strategijama autori služili i do kakvih su zaključaka dolazili.
Nakon profesionalizacije hrvatskoga kazališta, umjetnički su voditelji i kazališni kritičari pokušali, crpeći ideje iz kulturno srodnih europskih kazališnih sredina, istaknuti važnost osnutka ...nacionalnoga glumišta. Hrvatske su kazališne glumice uspoređivali s istaknutim inozemnim europskim glumicama. Poticaj je istraživanju gostovanje Sare Bernhardt u zagrebačkom kazalištu 1909. godine, kad se svojim umijećem nadmetala s Marijom Ružičkom Strozzi, tadašnjom zvijezdom hrvatskoga glumišta. Poveznice S. Bernhardt s hrvatskim kazalištem prate se krajem 20. i početkom 21. stoljeća, u predstavama nastalim na temelju drame Johna Murrella. U središtu su rada reprezentacije S. Bernhardt kao proslavljene glumice i dramskog lika, i njihov odjek u hrvatskom kazalištu.
PDF
