Aktualna situacija rata u Ukrajini poticaj je za promišljanje o smislu i besmislu rata. Utemeljujući svoje promišljanje na starozavjetnoj tradiciji, pretežito onoj proročkoj, autor donosi ...biblijsko-teološki uvid u koncept rata i mira. Čitajući proročke tekstove lako je prepoznati one koji u kontekstu rata spominju eshatološko vrijeme mirotvornog društva u kojem će zemlja biti ispunjena mirom. Proročka tradicija proteže se i na apokaliptična viđenja u kojima se govori o konačnoj bitki u kojoj će biti uništeni svi neprijatelji. Biblijski tekstovi koji o tome govore ponekad su kontradiktorni i postavlja se pitanje žele li proroci uistinu biti graditelji budućeg očekivanog mira. Ako mir i prestanak rata iz proročke perspektive predstavljaju samo jednu utopijsku i/ili eshatološku stvarnost, kako je moguće, i je li uopće moguće, te tekstove protumačiti u duhu neprestanih ratova, ali i aktualne situacije rata u Ukrajini? Na primjeru triju tekstova: Iz 2,2-5; Mih 4,1-5 i Jl 4,9-10 autor u konačnici pokušava otkriti simbolizira li prestanak rata i nastanak mira eshatološku i/ili svevremensku stvarnost ili nešto tomu suprotno.
The current war in Ukraine inspires the author’s reflection on the meaning and futility of war. Forming his reflections in the Old Testament tradition, principally the prophetic one, the author firstly offers a brief biblical-theological insight into the concept of war and peace. By reading prophetic texts, it is easy to recognize those who, in the context of war, refer to eschatological time that understands the creation of a peace-making society in which the earth will be filled with peace. The prophetic tradition also extends to apocalyptic visions, where the final battle is discussed, in which all the enemies will be destroyed. The biblical texts that address these topics are sometimes contradictory and the issue arises whether the prophets really wish to be the builders of the expected future peace. If peace and the end of war from a prophetic perspective represent only one utopian and/or eschatological reality, how is it possible, and is it even possible, to interpret these texts in the spirit of constant wars, and the current situation of the war in Ukraine? With the example of three texts: Isa 2:2-5; Mic 4:1-5 and Joel 4:9-10, the author strives to discover whether the cessation of war and the emergence of peace can symbolize an eschatological and/or timeless reality or something contrary.
It is quite difficult to speak about bishops and presbyters and their ministries in the Holy Scripture since biblical terminology explains their functions quite differently than they are known today. ...According to this, the author primarily emphasizes the terminology and some scriptural evidences of ministries in question. The author explains words such as presbyter, bishop (episkopos) and priest, showing first how the biblical word for presbyter (=elder) diverges from the biblical word priest (kōhēn; hiereus). Similarly, the biblical word episkopos (bishop) does not have the same modern meaning as it has today, where it means the third order of ordained minister, while in the Bible it means a supervisor or a protector of the community. It is possible to say, the author concludes, that the offices of bishop (episkopos) and presbyter (=elder) should be considered in the sense of duty, while the priest (kōhēn; hiereus) deals with sacred things. Furthermore, basing the evidence on biblical texts, the author gives some clarification about the development of the offices of priests, presbyters, and bishops, both in the Old and in the New Testament. The scriptural data reveals that these offices have emerged and evolved in response to a variety of needs and leadership in the community. In conclusion, the author asserts that it is quite difficult to establish a clear terminological and functional link between biblical terms and duties of priests-presbyters-bishops and their actual offices. At least, according to the Scripture, it could be said that a priest, priest-presbyter, or a bishop-presbyter should be considered as offices that tend more to sacred and spiritual things rather than temporal things. Their ministries (as known today) are mostly linked with successive theological reflections, when they became more ordered, uniformed, and regulated.
Počevši s predstavljanjem osobitosti ljudskog izražavanja riječima, odnosno jezikom, autor pokušava naglasiti funkciju metafore u jeziku općenito, a zatim to isto primjenjuje na jezik Starog zavjeta. ...Nakon što je izložio neke osobitosti semitskog načina razmišljanja i posebnosti povijesno-spasenjskoga značenja starozavjetnog jezika, autor se osvrće na kulturološku pozadinu Starog zavjeta kao konteksta u kojemu se stvaraju metafore. Jedan od posebnih, često zanemarenih konteksta Starog zavjeta je onaj igre i sporta. Biblijski čovjek dok pleše i igra se slavi Gospodina, ali također i trči i bori se za vjeru i s vjerom na životnom borilištu da bi se opravdao i postojano hodio u Zakonu Gospodnjem te izrazio vlastitu vjeru. Uz pomoć biblijskih navoda o navedenim temama, autor pokušava objasniti kako su ples i igra, ali i oskudan sportski jezik, u Starom zavjetu korišteni ne samo kao autentičan način izražavanja odnosa s Gospodinom, već i metafora koju biblijski autor razborito usvaja da bi opisao svoju vjeru.
Every page of the Scripture is amazing and surprising. Sometimes one can understand what the sacred author intended, sometimes not. This principle is easier to apply within the pages of the New Testament, something that does not happen with texts from the Old Testament. A main reason seems to be a large distance from the culture, grammar and concepts of the OT. In other words, the language of the OT is more difficult than the language of the NT. In this article, author tries to illuminate some particularities of the Old Testament language, presenting in first instance few elements of the common language. Later, the author underlines functions of the language, particularly one of its important element, a metaphor. According to the author, a metaphor is something that fills the missing gaps in the language and it has to be contextualized in social and religious ambient. Since a Semitic way of thought and salvifichistorical nuances of the Old Testament language are particular, the author turns his research toward the cultural background of the OT as the context in which the metaphors are shaped. Among various contexts in the Old Testament, the one reserves special attention, and is that one of the game and sport, mostly overlooked. While dances and plays, a biblical man celebrates the Lord, but he also runs and fights for/with faith in the arena of his life just to affirm that he firmly walks in Lords Law and thus expresses his faith. Supporting his research with biblical citations, the author tries to explain how the Old Testament writers (and believers) used sport language not only as an authentic way of faith expression but also as a metaphor to explain their faith.
Što je to starozavjetna eshatologija? Postoji li uopće i kakav bi bio njezin potencijalni razvoj? Ima li smisla govoriti »strogo« o eshatologiji Starog zavjeta ako uzmemo u obzir židovsko poimanje ...povijesti? Koja je uloga eshatologije u životu naroda i pojedinca? To su samo neka od pitanja na koja se u ovom radu pokušava dati odgovor svjesni poteškoće pojma eshatologije i njezina sadržaja. Počevši s kratkim osvrtom na poimanje vremena i povijesti u Starom zavjetu, naglasak je stavljen na ulogu Božjeg obećanja koje je uvijek isto, a neprestano »novo«. Upravo iz Božjeg obećanja narodu i pojedincu izvire nada u boljitak i promjenu trenutačne stvarnosti. Trenutak u kojemu se ono ima u potpunosti ostvariti izraženo je pomalo stereotipnim formulacijama: »kraj danâ« (ʾaḥarit hayamim) ili »vrijeme posljednje« (ʿet qeẓ). Točnije, čini se kako čitava starozavjetna eshatologija smjera prema »danu Gospodinovu« (yôm
JHWH) kada se ima dogoditi eshatološka transformacija obećanja u koju je uključena i promjena na kozmološkoj i individualnoj razini. Upravo su ti izrazi, povezani s određenim trenutkom u vremenu, postupno postali eshatološki od povijesnih, o čemu i svjedoče starozavjetni tekstovi. S time je povezano i razmišljanje o smrti pojedinca koje nalazi neizostavno mjesto u eshatološkom jeziku. Čovjek je dio povijesti i nakon što je izgubio »dah životni«, prekida odnos sa Stvoriteljem i svijetom u kojemu se nalazi. Nada u vječnost i potpuno konačno zajedništvo s Bogom mogući su i sigurni, ali gdje, kada i kako će to biti ostaje pitanje koje nadilazi »stroge« granice starozavjetne eshatologije.
Svoje razmišljanje o biskupskoj i prezbiterskoj službi u Svetom pismu autor započinje razlaganjem o terminološkoj distinkciji pojmova prezbitera, biskupa i svećenika. Prema svetopisamskim tekstovima ...one su pojmovno udaljenije od onoga što suvremeni čovjek misli kada govori o tim službama ili, bolje rečeno, osobama. Iz detaljne terminološke analize proizlazi kako u Svetom pismu postoji razlika između riječi prezbiter i svećenik. Na temelju dobivenih rezultata, prva bi označavala osobu koja se brine za profano, dok bi se druga odnosila na osobu koja se brine za svete stvari. Biskup je, s druge strane, osoba koja nadgleda zajednicu. Na temelju biblijskih tekstova autor u drugome dijelu rada iznosi svjedočanstva o utemeljenju i razvoju svećeničke, prezbiterske i biskupske službe pokušavajući obrazložiti prethodno utemeljenu terminološku razliku, kao i uočljivu promjenu situacije u novozavjetno vrijeme. Činjenica koja je stalna jest da su službe svećenika, prezbitera i biskupa funkcionalno i pojmovno, barem prema onomu što donose tekstovi Svetoga pisma, postavile temelje za daljnja razmišljanja i teološka utemeljenja tih službi.
Odgovor na pitanje tko je čovjek moguće je dati iz više perspektiva. Ovdje ćemo odgovor na to pitanje pokušati dati iz gledišta biblijske antropologije, osvrćući se na odnos čovjeka prema zdravlju i ...bolesti. Govor o zdravlju i bolesti prema Svetom pismu nemoguć je bez terminološke pozadine prema kojoj se želi uputiti na cjelovitost čovjeka kao osobe. U slučaju narušavanja potpune slike o čovjeku prema biblijskom poimanju, gdje je on Božja slika i prilika (usp. Post 1,27), događa se da čovjek počinje propadati. To propadanje uvjetovano je grijehom i narušavanjem odnosa prema Stvoritelju i stvorenom svijetu. Različite bolesti koje se spominju u Starom zavjetu i Novom zavjetu na jasan način očituju posljedice spomenutih narušenih odnosa. Govor o liječnicima i ozdravljenju, odnosno vraćanju potpunosti čovjeku, proteže se kroz biblijske tekstove. Bog je liječnik par excellence i već u Starom zavjetu naviješta sveopće ozdravljenje (usp. Iz 35,5-6a). Isusova riječ u Novom zavjetu pokazuje kako je dovoljan posluh vjere da netko ozdravi. Isus je darovatelj života, ali u jednoj drukčijoj perspektivi. Fizička briga za tijelo je važna, ali je duhovna briga važnija (usp. 1 Tim 4,8b). Čovjek treba težiti za time da iz odnosa prema Stvoritelju, prema drugom i prema stvorenom svijetu postane »novo stvorenje«.
PDF
