Cilj:
Utvrditi
vrijednost vježbi u vodi kod osteoartritisa koljena i kuka u odnosu na vježbe
na suhom kroz narativni pregled znanstvene literature dostupan u PubMed
tražilici.
Materijali i metode:
...Odabrana su tri reprezentativna istraživanja
koja su zadovoljavala ulazne kriterije: osteoartritis koljena, osteoartritis
kuka, vježbe u vodi, postojanje kontrolne skupine, broj ispitanika više od 30
po skupini, jasni prediktori ishoda: kondicija, opseg pokreta zgloba i/ili
funkcionalni testovi. Kriterij isključivanja bila je postoperativna
rehabilitacija.
Rezultati:
Sva istraživanja opisala su vježbe u
vodi kao neštetne, uz statistički značajne pozitivne učinke na mjere ishoda (opseg
pokreta, snaga, funkcionalni testovi), dok ni u
jednog pacijenta nisu pridonijele pogoršanju stanja. Usporedbom vježbi u vodi s
vježbama na suhom, značajnije poboljšanje u kondiciji pacijenta postignuto je
kod hidrogimnastike, dok je veća snaga mišića primjenom fizikalne terapije zabilježena
u skupini koja je vježbala na suhom. Pacijenti s težim stadijem osteoartritisa
kuka i koljena (treći i četvrti stupanj po Kellgren Lawrence skali) preferirali su hidrogimnastiku, uz objašnjenje da
lakše izvode pokret i imaju manju bolnost kod kretnje, no unatoč tome vježbe u
vodi nisu značajnije smanjile bol nakon kompletnog ciklusa fizikalne terapije.
Zaključak:
Vježbe u vodi pokazale su se prikladnima kod
poboljšanja aerobne funkcije i kondicije pacijenta, ali nisu pogodne za jačanje
muskulature. Kod teških oblika osteoartritisa voda je adekvatan medij za
vježbanje jer pacijenti na taj način mogu provoditi vježbe višeg intenziteta uz
pojavu manje bolnost. Iako ne donose značajno smanjene bolova, vježbe u vodi ne
pogoršavaju stanje i ne rezultiraju ozljedama. Bolji ishodi javili kod
pacijenata u ranijim stadijima bolesti.
Aim: To determine the value of aquatic exercise in hip and knee osteoarthritis and compare it with exercises on land through narrative review of scientific literature.
Materials and methods:
A search of PubMed medical database was conducted. Inclusion criteria were osteoarthritis of the knee and hip, aquatic exercise, hydrotherapy,
existence of control group, more than 30 individuals in interventional and control group, clear outcome measures: condition, strengthening, mobility of the joint, and specific functional tests for hip and knee. Exclusion criterion was postoperative rehabilitation. Three representative scientific papers were selected.
Results: Aquatic exercises had a positive effect on all outcome measures compared to control group. There were no patients
that
reported side-effects of the hydrotherapy or worsening of the symptoms.
In terms of strengthening, gym exercises were superior to aquatic exercise, while hydrogymnastics showed more significant progress in fitness of the patients. Due to the easier mobility in water and less pain during the motion, hydrotherapy was better in patients with advanced stages of osteoarthritis (grade 3 and 4 on Kellgren and Lawrence scale).
Conclusion: Aquatic exercises have shown to be better in improving aerobic function, but they show less strengthening of the muscles than exercises in the gym. In severe forms of osteoarthritis patients can perform exercises of higher intensity with less pain. Although, they do not bring significant pain reduction, aquatic exercises do not worsen the condition and do not result in injuries. It was observed that better outcomes were reported by patients
in the earlier stages of the disease.
Cilj. Cilj je ovog rada istražiti utjecaj vježbanja na smanjenje limfedema kod žena operiranih od karcinoma dojke. U Hrvatskoj, nažalost, ne postoje kliničke smjernice za vježbe kod žena s ...limfedemom, stoga je cilj ovog rada istraživanjem vanjskih izvora dati preporuku za njihovo uvođenje u svakodnevnu kliničku praksu.
Metode. Pretraženi su sustavni pregledni članci o učinkovitosti različitih modaliteta vježbanja na limfedem kod žena oboljelih od karcinoma dojke. U istraživanje su uključene studije na engleskom jeziku, objavljene od 2015. do 2020. godine u PubMed, Cochrane Central i PEDro bazi podataka. Devet
sustavnih preglednih članaka zadovoljilo je kriterije uključenja, a istražili su utjecaj vježbi s otporom, joge, pilatesa i nordijskog hodanja na limfedem
kod žena oboljelih od karcinoma dojke.
Rezultati. Nijedan sustavni pregled nije pokazao štetnost vježbanja s otporom kod žena s limfedemom. Vježbe s otporom pokazale su se sigurne za žene s limfedemom te mogu imati utjecaj na smanjivanje limfedema. Postoje nekonzistentni dokazi o učinkovitosti joge i pilatesa na smanjenje limfedema. Nordijsko hodanje pokazuje pozitivan utjecaj na smanjenje limfedema, iako je mali broj randomiziranih kontroliranih studija o utjecaju nordijskog hodanja na limfedem.
Zaključak. Žene s limfedemom ruke nakon operativnog liječenja karcinoma dojke mogu se upustiti u fizičku aktivnost bez straha od razvoja ili pogoršanja limfedema prema smjernicama za sigurno vježbanje s limfedemom.
We present a case report of a 46-year-old nurse with lower limb, late onset, second degree primary lymphedema diagnosed thirty years after symptoms onset. Lack of specialised lymphedema clinics, ...lymphedema specialists, lymphedema management guidelines and lymphedema registry are main causes for prolonged diagnosis in Croatia. Primary lymphedema treatment was con-ducted through 45-minutes sessions three times a week in total 7 sessions. Treatment sessions consisted of limb circumference mea-surements and manual lymph drainage followed by Partsch compression therapy protocol and education. Instructions for physical activity were made likewise. Significant volume reduction was successful despite long primary lymphedema duration. Changes in quality of life and physical activity were noted by self-administered questionnaires. Compression garment specialist made measures for flat knitted stockings compression class III. that are indicated for lymphedema and have important role in the maintenance phase of limb volume. Despite the fact that primary lymphedema is chronic condition, and it has been left untreated for over thirty years in our patient. With proper lymphedema therapy management and teamwork it is possible to achieve and maintain satisfying treatment results especially if you have motivated and properly educated patient.
Prikaz slučaja 46-godišnje medicinske sestre sa drugim stupnjem kasnog primarnog limfedema donjih ekstremiteta koji je dijagnosticiran 30 godina nakon pojave prvih simptoma. Nepostojanje ambulante za limfedem, liječnika specijalista koji se bavi limfedemom, smjernica za zbrinjavanje limfedema te registra za limfedem glavni su uzroci kašnjenja postavljanja dijagnoze lim-fedema u Hrvatskoj. Terapija limfedema provedena je u terminu od 45 minuta, tri puta tjedno ukupno sedam tretmana. Korišteni su fizioterapijski postupci: ručna limfna drenaža u kombinaciji s kompresivnom terapijom prema dr. Partchu i edukacija. Dane su upute o provođenju tjelesne aktivnosti. Postignuto je smanjenje volumena unatoč dugotrajnom trajanju limfedema. Promjene u kvaliteti života i razini tjelesne aktivnosti pratili smo uz pomoć validiranih upitnika. Po završetku terapije pacijentica je upućena ortotičarki radi uzimanja mjera za ravno tkanu kompresivnu odjeću kompresijske klase III. koja je prikladna za fazu održavanja volumena limfedema. Primarni LE je kronično stanje koje je u slučaju naše pacijentice bilo neliječeno preko trideset godina. Uz pomoć timskog rada i sveobuhvatnog terapijskog pristupa zbrinjavanju primarnog limfedema moguće je dobiti zadovoljavajuće rezultate terapije te iste održati, posebno ukoliko je pacijent motiviran i dobro educiran.
Bell’s palsy, or idiopathic peripheral facial nerve palsy is a neurologic condition characterized by unilateral weakness of facial muscles. The evidence-based guidelines mostly consider the acute ...treatment of Bell’s palsy. However, chronic cases of Bell’s palsy are not supported by strong evidence regarding treatment options, except for a weak recommendation to utilize physical therapy. This case report has presented an application of a combination of physical therapy modalities (Mirror Book Therapy, High Inten-sity Laser Therapy, and Acupuncture) within 10 weeks, to treat a patient with long-term sequelae. This combination of therapies has resulted in a significant improvement in the level of recovery measured by facial grading scales. However, further research is necessary to provide stronger evidence regarding the benefits of this treatment option.
Bellova pareza ili periferna idiopatska pareza facijalisa, neurološko je stanje koju karakterizira jednostrana slabost miši-ća lica. Smjernice za liječenje su uglavnom utemeljene na dokazima o preporukama za liječenje akutnih stadija Bellove pareze. Međutim, kronični slučajevi Bellove pareze nisu potkrijepljeni dovoljno snažnim dokazima o mogućnostima liječenja, osim slabe preporuke u smjeru primjene terapijskih vježbi. Ovaj prikaz slučaja predstavlja primjenu kombinacije modaliteta fizikalne terapije (akupunktura, laser visokog intenziteta i terapija zrcalom) unutar 10 tjedana, za liječenje bolesnika s dugotrajnim posljedicama Bellove pareze. Ova kombinacija terapija rezultirala je značajnim poboljšanjem razine oporavka mjerenog kliničkim ljestvicama. Međutim, potrebna su daljnja istraživanja kako bi se pružili snažniji dokazi o prednostima ove kombinacije terapija.
Identifying high-risk patients for transfusion after cardiac operations would alter postoperative management. The aim of this study was to investigate closure time (CT) measured by platelet function ...analyzer (PFA) for prediction of bleeding and transfusions.
66 patients were scheduled for coronary artery bypass graft (CABG) surgery and 30 patients for valve repair and replacement (non-CABG). Measurements of PFA-100® CT for collagen and adenosine diphosphate (cADP) and collagen and epinephrine (cEPI) were performed 15 min after protamine administration. Blood loss was measured, and the amount of transfusion products was recorded postoperatively.
The study demonstrated significant differences between CABG patients with cADP-CT ≥ 118 s and those with cADP-CT < 118 s with regard to blood loss for 24 h (p = 0.001) and blood loss for 25-48 h (p = 0.003) as well as fresh frozen plasma (p = 0.015), platelet (p > 0.001) and red blood cell (p = 0.002) units given in 48 postoperative h. There were no differences cardiopulmonary bypass when was applied. In non-CABG patients, there were no differences in blood loss and transfusion requirements with respect to cADP-CT and cEPI-CT.
Postoperative platelet dysfunction measured by a prolonged cADP-CT was significant predictor of blood loss and transfusion in CABG patients.
PDF
