Seen from various ecumenical perspectives the question in the title seems to have an eternal character. One side tries to prove the primacy upon biblical texts by stretching them pretty far, and ...others try to disprove it by stretching them even further. We should not forget that all of them have the Holy Scripture as their common source and their interpretations can be very different. How is the view from a recent Catholic ecumenical perspective with regard to the Biblical foundation of the primacy? This paper seeks to answer the question from the perspective of scriptural foundation and its modern interpretations which can provide a starting point for ecumenical rapprochement. The paper is limited to ecumenical emphases from the Catholic interpretation. In the Biblical aspect of seeking there is distinction between direct and indirect texts that prove the establishment of Petrine ministry.
Temeljno usmjerenje Drugoga vatikanskog koncila, koje sažeto izražava načelo: povratak k izvorima, istovremeno je značio povratak ranokršćanskom eklezijalnom iskustvu teologije sakramenata. Takav ...teološki smjer također je značio osjetno teološko približavanje kršćanskoga Istoka i Zapada, što je bio snažan vjetar u leđa ekumenskom pokretu. Motivirano tim duhom ovdje se predstavljaju pojedinačni sakramenti u komparativnoj teologiji i praksi s posebnim naglaskom na veliki zajednički teološki Sitz im Leben katoličkih i pravoslavnih sakramenata, unatoč mnogim vlastitim posebnostima i posebnim vlastitostima na objema stranama. Komparacija sakramenata potvrđuje jedinstvo u različitostima i opravdane različitosti u jedinstvu.
Patnja i žalost, grijeh i pomirenje stari su koliko i čovječanstvo. Međusobno su isprepleteni, a s čovjekom povezani kao ulje i fitilj. Zato su za čovjeka vječna pitanja: Zašto pati i kako se nositi ...s patnjom? Uzroci njegove patnje su vrlo složeni, a svakako u dobroj mjeri leže u njemu samome. On je razapet između svoje ograničenosti i težnje za neograničenošću, između vlastitih krivih odnosa prema svijetu, sebi, drugome, Bogu i sl.
Za teologa patnja postavlja izravno pitanje smisla stvaranja i postojanja. U Starom zavjetu se patnja promatrala kao posljedica grijeha, kao osobno prokletstvo i kazna za grijehe. Teologija Novoga zavjeta razvila je dublji kristološki i eklezijalni pristup patnji. Ona čovjekove patnje gleda u Kristovu zrcalu. On je svojom smrću oslobodio čovjeka od vječne smrti, a patnju mu je ipak ostavio kao put prema blaženstvima. Zato Novi zavjet ne gleda svaku patnju kao kaznu, nego kao vrijeme kaljenja i sazrijevanja, kao mogućnost izbavljenja čovjeka i proslave Boga. Za čovjeka je patnja rešeto njegove vjere, podupirač njegove nade i dokaz njegove ljubavi. Ako je prihvaća iz vjere i sjedinjuje se s trpećim Kristom, onda ne pati sam, nego s njime pati Krist te cijela Crkva koja se solidarizira s njime.
Stadler u svojoj teologiji promatra čovjekov grijeh kao uvredu Bogu preko bližnjega i kao opasnost za svetost Crkve. Kako i patnja, tako i grijeh ima tisuće lica i naličja. Teološki se uvijek promatra kao slobodni čovjekov pristanak na grijeh koji uz osobne ima i eklezijalne posljedice. Prema Stadleru uzrok grijeha nije u Bogu, niti u Sotoni, nego u čovjekovoj volji. U grešnom procesu on ističe taktiku Sotone koji prvo čovjeka oslobađa straha da se grijeh počini, a poslije ulijeva čovjeku strah da se grijeh ne ispovjedi. Zato grijeh zavređuje kaznu i traži zadovoljštinu. Isus je prinio žrtvu za čovjekove vječne kazne, a od njega očekuje da sam prinese zadovoljštinu za vremenite kazne. U procesu pomirenja Bog se služi svećenicima koji prema grešnicima trebaju biti suci i liječnici, prvenstveno ističući Božju ljubav i milosrđe, zaokružuje Stadler.
U ovom članku se primarno iz egzistencijalne perspektive prvo kratko predstavlja patnja i žalost. Zatim se prvenstveno na temelju njegovih poslanica iznose Stadlerovi teološki pogledi na patnju i žalost. U trećem dijelu predstavlja se Stadlerovo razumijevanje pogubnosti grijeha i potrebe sakramentalnog pomirenja. U članku nije moguće cjelovito teološki dublje predstaviti isprepletene i složene dogmatske, moralne, pastoralne, filozofske, psihološke i ine poglede na patnju i grijeh. Članak želi pokazati da je Stadlerov pristup naznačenim pojmovima primarno pastoralne i moralne naravi, a način dogmatskog obrazloženja da je tipično neoskolastički u povezivanju teologije križa (muke, smrti, patnje, žalosti, grijeha i pomirenja) s teologijom uskrsnuća i proslave.
Križevačka je eparhija 2011. godine obilježila svoju 400. obljetnicu postojanja. Začeta u Marči kraj Čazme u iznimno složenim povijesno-crkvenim okolnostima vremena i prostora, mukotrpno je ...proživljavala svoje rođenje i djetinjstvo, izložena jakim vjetrovima osporavanja i negiranja, kako izvana tako i iznutra. U prvome dijelu ovoga članka kratko se predstavljaju njezine poteškoće pri rađanju početkom 17. st., na odrastanju sredinom i pri preživljavanju krajem istoga stoljeća. Na temelju toga u drugom se dijelu članka pokazuje šira eklezijalna svijest sjedinjenja na firentinskim kriterijima početkom i ona uža temeljena na tridentskim pravnim i eklezijalnim normama na kraju 17. stoljeća.
Pojam nova evangelizacija je skovan u novije vrijeme. Još je u procesu sadržajnog
pročišćavanja unutar katoličke teologije. U ovom članku se prvo traži adekvatan
odgovor na pitanje: Što on znači a ...što ne znači u katoličkom poimanju? Iskristalizirani
odgovor služi kao polazište u pojmovno-sadržajnom istraživanju u pravoslavnom i
islamskom razumijevanju. Na kraju se povlače određene pozitivne i negativne moguće
aplikacije toga sadržaja na bosansko-hercegovačko društvo iz ekumenskog i dijaloškog
kuta.
Katekizam Katoličke Crkve gleda sakramente kao Božja remek-djela u vječnom i novom savezu te kao sile koje uvijek izlaze iz živog i oživljujućeg Kristova tijela, kao čine Duha Svetoga koji djeluje u ...njegovu tijelu, tj. Crkvi.1 Pod pojmom „vječni i novi savez“ iz Katekizma ovdje se razumije teologija saveza i predstavlja kao ishodište i polazište, okvir i smjerokaz za teologiju sakramenata. Ideja „saveza“ u teologiji nije nova, ali je relativno novo njezino posljedično izravno povezivanje sa sakramentima Crkve. Teologija saveza je podloga i obilježje sakramentalnosti i eklezijalnosti Crkve, pa samim time i sakramenata u Crkvi, a sve je usmjereno na eshatološku stvarnost, kako savez, tako Crkva, tako i sakramenti. Ovaj rad ima za cilj otkrivati i ukazivati na veću i nerazdvojnu učinkovitu relacijsku povezanost i ontološko-teološku isprepletenost u odnosu teologije saveza i teologije sakramenata, bez namjere da ih se sadržajno i kvalitativno poistovjeti, nego da ih se međusobno i sukcesivno poveže. U radu se prvo predstavljaju glavne temeljnice teologije saveza u Starom i Novom zavjetu, s međusobnom sličnošću i različitošću, zatim se relacijski u paralelama gleda sukcesivnost i isprepletenost teologije sakramenata u teologiji saveza.
Da bi danas odnos Petrove službe prema episkopatu u otajstvu Crkve imao svoje teološko utemeljenje, potrebno je Petrovu službu smjestiti u prave teološke okvire Drugoga vatikanskog sabora. Do sada je ...tumačenje i interpretacija Petrove službe očevidno podlijegala snažnim utjecajima povijesnih razdoblja.
U duhu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora teologija je sada u prilici bez većeg pritiska tražiti teološki modus vivendi et agendi primata i nezabludivosti ove službe u odnosu na episkopat i otajstvo Crkve. U ovom se članku ove stvarnosti promatraju u eklezijalnom i sakramentalnom okviru, smatrajući da Petrova služba u njima doseže svoju dubinu i izrasta u svoju visinu. U tom se smislu ovdje propituju pojmovi communio i successio u relaciji Petrove službe i zaključuje da se zajedništvu Crkve i Crkava ne protive papinski primat i nezabludivost, koji izviru i ulijevaju se u pojam communio, a successio izražava jamstvo pravovjernosti i svjedočenja, izvor je sakramentalnosti i jedinstva koje garantira nasljedstvo osoba.
