Papinske poruke mira već imaju svoju polustoljetnu tradiciju. Sve ovore o ugrozi mira među ljudima i narodima, njihovim vanjskim i duhovnim uzrocima, sve predlažu neka rješenja, svaka poziva na ...poštivanje temeljnih ljudskih prava, na nenasilni put rješavanja svih konflikata, na pravednije društvene odnose i sl. Za razliku od mnogih sličnih svjetskih poruka i poziva, konvencija i dogovora, njihova posebnost leži u teološko-antropološkom pristupu. Autor na primjeru 23 od 51 papinske poruke od 1996. godine istražuje transcendentnu i antropološku gramatiku mira i kulturu dijaloga koje pape u svojim porukama mira neumorno ističu, a svijet stalno zaobilazi. Papinske poruke ukazuju da je transcendentni mir temelj i polazište antropološkom miru. Mir je kao realna mogućnost Božji dar čovjeku, kojemu globalno tržište donosi više nemira, negoli mira, pa je čovjek neprestano pozvan raditi oko mira. Bog je transcendentni izvor mira, a čovjek je antropološko srce mira. Da bi se izgradilo istinsko drvo mira u svijetu, valja nužno mijenjati sliku o čovjeku i sliku o Bogu. Pape stalno upozoravaju da se mir kao opće dobro čovječanstva ne može ostvariti samo pozitivnim zakonima i kojekakvim konvencijama. Stoga zaključuju da moralni i teološki aspekti trebaju prožeti i oploditi one pravne norme i forme, da ljubav treba prožeti istinu i pravdu, a da pravda u pravednosti treba biti povezana ljubavlju. Tako oni grade most između transcendentne i antropološke razine, između mira i ljudskih prava, između ljudskih prava i pravednosti, između pravednosti i praštanja, između praštanja i pomirenja, između pomirenja i mira. Put dijaloga preko praštanja i pomirenja put je do pravoga mira koji se temelji na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Dakle, kulturu rata i nasilja treba zamijeniti kulturom mira, a ostvarivati kulturom dijaloga i dijalogom kultura i religija.
Basing his understanding of priesthood on the relevant Church documents of the time, Josip Juraj Strossmayer sought to form his priests primarily as pastoral associates who would be able to respond ...theologically to all liberal attacks of the time. Based on Strossmayer’s fragmented thoughts on this subject, collected from his circular and other letters to priests, the goal of this article is to depict his image of a priest and the profile of his formation of a pastoral associate, who is in dialogue with God and the world. The path to the goal leads through a brief presentation of the liberal spirit of his time, through creating the stone composition of his pastoral mosaic of a priest with a short ecumenical view, and the sketching of his theological and pastoral understanding of the essence and the role of his priest and his formative endeavour. All of this reflects Strossmayer’s episcopal and fraternal relationship of love and communion towards the priests. Imbued with friendship, he cares for their spiritual, cultural, intellectual, and theological growth.
U povodu stote obljetnice Stadlerove smrti (†1918.) autor se osvrće na ekumenski odnos prema pravoslavnima prvoga vrhbosanskog nadbiskupa. Autor uočava u njegovu vremenu mnoge vjetrove u prsa a ne u ...leđa, mnoge procese protivne radu, a ne u prilog njemu oko jedinstva Crkve, posebno u
složenim crkvenim, nacionalnim i kulturnim prilikama u Bosni pri kraju 19. i početkom 20. stoljeća. Autor zapaža i ukazuje na veliku Stadlerovu
upornost oko promicanja jedinstva Crkve i dokazuje njegova dva prilično
različita pristupa istom pitanju. Prvi je tradicionalni skolastičko tridentski pristup do svoga imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom i apostolskim promicateljem rada oko jedinstva Crkve, te drugi poslije svoga dolaska u Bosnu na zasadama ćirilo-metodske baštine. Povezano s drugim pristupom neki su Stadleru imputirali nijekanje vlastitoga crkvenog i nacionalnog identiteta, što autor pak argumentirano opovrgava.
On
the occasion of the 100th anniversary of Stadler’s death, the author refers to
the ecumenical attitude of the First Archbishop of Vrhbosna toward the
Orthodox. The author perceives that in Stadler’s time many headwinds were
blowing instead of tailwinds, that there were many processes opposed and not in
favour of work about Church unity, especially in a complex church, national and
cultural situation in Bosnia at the end of 19th and beginning of 20th century.
The author also notices and points to great Stadler’s persistence in promoting
the Church unity and proves his two quite different approaches to the same
issue. The first is a traditional scholastic Trent approach, up to his
appointment as Archbishop of Vrhbosna and apostolic promoter of work about
Church unity; the other one, after his arrival in Bosnia, is based on the ideas
of Cyril and Methodius heritage. Related to the latter approach, some have
attributed to Stadler the denial of his own ecclesiastical and national
identity, which the author argumentatively denies.
Temeljeći svoje razumijevanje svećeništva na tadašnjim relevantnim crkvenim dokumentima, Josip Juraj Strossmayer nastojao je formirati svoje svećenstvo primarno kao pastoralne suradnike koji će biti ...kadri teološki odgovoriti svim liberalnim napadima onoga vremena. Na temelju Strossmayerovih fragmentarnih misli o toj temi, koje su skupljane samo po njegovim okružnicama i poslanicama upućenim svećenicima, cilj je ovoga članka orisati njegov željeni lik svećenika i profil njegove formacije pastoralnoga suradnika, koji je u dijaloškom odnosu prema Bogu i svijetu. Put do cilja vodi preko kratkoga predstavljanja liberalnoga duha njegova vremena te sastavljanja kamenčića njegova pastoralnoga mozaika svećenika s jednim malim ekumenskim pogledom do skiciranja njegova teološko-pastoralnoga razumijevanja biti i uloge svećenika i njegova formacijskoga nastojanja. Iz svega se iščitava Strossmayerov biskupski i bratski odnos ljubavi i zajedništva prema svećenicima. Prožet prijateljskim odnosom, on se brine zdušno za njihov duhovni, kulturni, intelektualni i teološki rast.
U Petrovoj službi teme papinskog primata i nezabludivosti trajna su questio disputata teologa, povjesničara i drugih znanstvenika. Svi komentiraju, polemiziraju, prosvjeduju, želeći njegovu ...perfomaciju, reformaciju ili čak negaciju. Pitanje papinskog primata ujedinjavalo je u napadima i mržnji najveće neprijatelje. Neprijatelji rimskog primata i pape postajali su međusobno prijatelji. Svoje negativno jedinstvo nekatoličke su zajednice najsnažnije i najjasnije, najodlučnije i najproblematičnije izražavale na pitanju primata Rimskog prvosvećenika. Tako je to bilo jučer. A kako je danas? Na to pitanje traži se odgovor u ovom radu. Autor postavlja tezu da se dogodila silna teološka promjena, koja doduše još nije izbrisala sve nesporazume, ali koja zasigurno otvara nova vrata novom duhu teološkog dijaloga o kontroverznim temama. Autor gleda prekretnicu ove promjene pogleda (mutatio visuum) kod anglikanskih i protestantskih teologa od Drugoga vatikanskog sabora. Među protestantskim zajednicama ističe evangeličke, luteranske i reformirane teologe i njihove interpretacije nekadašnjih kontroverzi i sadašnjih vizija i prijedloga za budućnost.
What is the real theological-ecclesial and jurisdictional-legal sense of the Petrine ministry? Possible answers to this question depend first on the religion to which you belong, and second, on the ...time period from which you are looking for an answer. In doing so, one has to be bear in mind that this ministry has historically been burdened with various matters, mostly socio-political influences. In line with the time, as the ministry was evolving, so it was being theologically justified. For example, from Augustine, there is a strong development of the idea of two states, two authorities: priestly sacerdotium and royal imperium, which was in the scholastic period expressed by the idea of two swords (spiritual and secular) where it was known which one was more important. The authority and power of this ministry throughout history was not easy to witness in the framework of the New Testament and it was even more difficult to theologically explain it in that spirit.
Da bi danas odnos Petrove službe prema episkopatu u otajstvu Crkve imao svoje teološko utemeljenje, potrebno je Petrovu službu smjestiti u prave teološke okvire Drugoga vatikanskog sabora. Do sada je ...tumačenje i interpretacija Petrove službe očevidno podlijegala snažnim utjecajima povijesnih razdoblja. U duhu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora teologija je sada u prilici bez većeg pritiska tražiti teološki modus vivendi et agendi primata i nezabludivosti ove službe u odnosu na episkopat i otajstvo Crkve. U ovom se članku ove stvarnosti promatraju u eklezijalnom i sakramentalnom okviru, smatrajući da Petrova služba u njima doseže svoju dubinu i izrasta u svoju visinu. U tom se smislu ovdje propituju pojmovi communio i successio u relaciji Petrove službe i zaključuje da se zajedništvu Crkve i Crkava ne protive papinski primat i nezabludivost, koji izviru i ulijevaju se u pojam communio, a successio izražava jamstvo pravovjernosti i svjedočenja, izvor je sakramentalnosti i jedinstva koje garantira nasljedstvo osoba.
Seen from various ecumenical perspectives the question in the title seems to have an eternal character. One side tries to prove the primacy upon biblical texts by stretching them pretty far, and ...others try to disprove it by stretching them even further. We should not forget that all of them have the Holy Scripture as their common source and their interpretations can be very different. How is the view from a recent Catholic ecumenical perspective with regard to the Biblical foundation of the primacy? This paper seeks to answer the question from the perspective of scriptural foundation and its modern interpretations which can provide a starting point for ecumenical rapprochement. The paper is limited to ecumenical emphases from the Catholic interpretation. In the Biblical aspect of seeking there is distinction between direct and indirect texts that prove the establishment of Petrine ministry.
U okviru poslanja Crkve i vjerske slobode ovaj rad se prvenstveno usredotočuje na ekumenske poteškoće na našim prostorima iz katoličke perspektive. Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu ...autor pokušava doći do dijagnoze ekumenskoga stanja kod nas. Na temelju relevantnih dokumenata s katoličke i pravoslavne strane, kao polazišta zdravog i ispravnog ekumenskoga shvaćanja, autor otkriva neke ekumenske viruse na našem području, među kojima se posebno usredotočuje na rašireni virus nezainteresiranosti i pasivnosti, na virus jednostrane i krive interpretacije, te na virus straha od ekumenizma. Simbolično otkrivši raširene ekumenske viruse, autor u drugom dijelu nudi ekumensku terapiju koju smatra „via dolorosa“ našega ekumenizma. Među posebno virusnim ekumenskim pitanjima za naše područje autor ističe pristup istini i pristup naciji koji u mnogomu opterećuju istinski ekumenski razvoj. Istinu valja uvijek tražiti istinoljubivo, u ljubavi i slobodi, a naciju ne izjednačavati s ekumenizmom koji je nadnacionalna vrijednost. Za autora je to terapijski put koji vodi u vedriju ekumensku budućnost u nas.
In the context of the Church’s mission and religious freedom, this paper primarily focuses on ecumenical difficulties in our region from a Catholic perspective. The paper is divided into three parts. ...In the first part, the author tries to make a diagnosis of the ecumenical situation in our region. On the basis of relevant documents from the Catholic and Orthodox side, as a starting point for a healthy and correct ecumenical understanding, the author reveals some ecumenical viruses in our parts, among which he particularly focuses on the virus of widespread indifference and passiveness, the virus of one-sided and wrong interpretations, and the virus of fear of ecumenism. Symbolically revealing the widespread ecumenical viruses, in the second part, the author offers ecumenical therapy which he considers the »via dolorosa« of our ecumenism. Among the particularly viral ecumenical issues for our region, the author emphasizes the approach to truth and approach to nation, which in a lot of things weight down the true ecumenical development. The truth should be always sought truthfully, in love and freedom, and nation should not be equated with ecumenism, which is a supranational value. For the author, this is a therapeutic path that leads into the brighter ecumenical future for our region.
PDF
