Članak se bavi »euloškim pokušajem« koji je razvio Lothar Lies u okviru svoje teologije sakramenata. Polazeći od iskustva susreta, Lies analizira čovjekovu osobnost imajući u vidu četiri sadržajna ...vidika starozavjetnoga blagoslova: anamnezu, epiklezu, koinoniju i prosforu. Budući da euharistija baštini istu strukturu kao i starozavjetni blagoslov te je sakrament u kojem najjasnije dolazi do izražaja komunikacijski zahvat između Boga i čovjeka, ona je prostor u kojem se ostvaruje spasonosni susret tih dviju sloboda i ujedno odgovor na čovjekova četverostruka egzistencijalna traženja. Isti susret otvara čovjeka Bogu, promiče njegovu slobodu i posreduje njegovo dioništvo u sigurnosti unutarbožanskoga trinitarnoga
communia
. Upravo to je ključna dimenzija čovjekove osobnosti i identiteta te Lies s pravom zaključuje da je čovjekova egzistencija blagoslovna ili euharistijska.
Der Artikel erforscht sogenannten »eulogischen Versuch«, der innsbrucker Theologe Lothar Lies innerhalb seiner Sakramententheologie entwickelt hat. Ausgehend von der Erfahrung der Beziehungen und Begegnungen von Personen, durch gegenseitige Kommunikation und Interaktion, analysiert Lies die Identität des Menschen unter der Berücksichtigung von vier inhaltlichen Aspekte des alttestamentlichen Segens: Anamnese, Epiklese, Koinonia und Prosphora. Die Eucharistie erbt eine solche Struktur des alttestamentlichen Segens. Sie ist ein Sakrament in dem Gottes kommunikatives Eingreifen für den Menschen in der Person Jesu Christi durch die Kraft des Heiligen Geistes am deutlichsten zum Ausdruck kommt. Deshalb ist sie sowohl ein Modell für das Verständnis aller anderen Sakramenten, als auch des Menschen selbst. Die Eucharistie trifft den tiefen Wunsch des Menschen nach Sicherheit. Sie realisiert sich durch Begegnung, Annahme, Liebe, Freiheit und schließlich durch die selbstlose Hingabe. Auf diese Weise ist Eucharistie ein Raum, in dem die rettende Begegnung von zwei Freiheiten - Gottes und des Menschen, verwirklicht wird, und auch die Antwort auf die vierfachen existentiellen Fragen des Menschen. Dieselbe Begegnung öffnet den Menschen für Gott, fördert seine Freiheit und vermittelt seinen Anteil an der Sicherheit der innergöttlichen trinitarischen Gemeinschaft. Genau diese Teilhabe am innergöttlichen Leben und an der dreieinigen Liebe ist die Schlüsseldimension der menschlichen Persönlichkeit und seiner Identität. In diesem Sinn schließt Lies mit vollem Recht, dass der Mensch eine eulogische oder eucharistische Existenz ist.
Polazeći od temeljnog stava da Crkva postoji kako bi evangelizirala, Ivan Pavao II. u svjetlu evanđeoskog čovjekoljublja i solidarnosti trasira put Crkve u odnosu prema fenomenu selilaštva na početku ...trećeg tisućljeća. Riječ je o zalaganju za dostojanstvo svakog konkretnog čovjeka i njegove obitelji, koje izvire iz čovjekove bogolikosti. Takav stav Sveti Otac beskompromisno zastupa u svojim poslanicama za Svjetski dan selilaca. U skladu s tim Crkva i svi njezini članovi, žele li ostati vjerni Kristovom poslanju, ne smiju biti slijepi na vapaje i potrebe migranata i njihovih obitelji, nego su dužni autentično živjeti Kristovu istinu, tj. evanđeoski intervenirati i iskazati solidarnost, te tako u dijalogu svjedočiti i navijestiti puninu spasenja pridržanu Crkvi po Kristu. Selilaštvo u tom smislu nije prijetnja, nego prilika za napredak i rast blagostanja ljudske obitelji. Shodno tome nezaobilazan put Crkve trećeg tisućljeća jest kultura života, tj. kultura dobrodošlice, integracije obitelji te humanog pluralizma.
O dvadesetoj obljetnici pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj autor analizira Papine poruke, s posebnim naglaskom na susrete u Splitu i Solinu, želeći s vremenskim odmakom od 20 godina naći uporište i ...neprolazne vrijednosti za Crkvu i suvremeno hrvatsko društvo. Istine o čovjeku, Crkvi i društvu na koje Papa upozorava utemeljene su na evanđeoskoj riznici i povijesnom iskustvu te imaju neprolaznu vrijednost, a nakon dva desetljeća pozivaju na pastoralnu i društvenu inventuru. U središtu pozornosti je čovjek, njegov identitet i poslanje u Crkvi i društvu. Papa se predstavlja kao hodočasnik evanđelja, jer za njega evanđelje predstavlja divljenje nad dostojanstvom čovjeka u svjetlu objave. Tako osvijetljen identitet i s njim povezano svjedočansko poslanje čovjeka, Crkve i društva usmjereni su prema izgradnji kulture života i njegova očuvanja. Čovjek je polazišna, središnja, ali i ishodišna točka evangelizacijskih i demokratizacijskih procesa. Shodno tome, imperativ današnjice je nastavak liječenja povijesnih rana, kako bi čovjek trećeg tisućljeća, nasuprot neoliberalnom kapitalizmu i konzumerizmu, mogao ostati na čvrstom temelju kršćanskih vrednota te dao svoj doprinos istinskoj demokratizacija društva.
Božje milosrđe prema naučavanju pape Ivana Pavla II. je očitovanje Božjega čovjekoljublja u povijesnoj i eshatološkoj stvarnosti čovjeka. Pri tom povijesna stvarnost obuhvaća situaciju palog čovjeka, ...obilježenu grijehom i smrću, ali i očitovanje neizmjerne Očeve milosrdne ljubavi u čovjeku Isusu iz Nazareta. Tako očitovana ljubav korjenito mijenja povijesti grijeha u povijest spasenja. Eshatološka stvarnost je istina koja živi “već sad” u vremenu Crkve, ali i pretpostavlja “još ne” konačnog ostvarenja čovjekove bogolikosti (kristolikosti) u baštini milosrđa - vječnom gledanju Boga licem u lice. Tim pitanjima prožeo je papa Ivan Pavao II. svoj cijeli pontifikat. Za njega je osobito bitna točka susreta Božje ljubavi i čovječanstva, koja se događa u istini o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje, čiji iskon objavljuje Kristovo utjelovljenje, a njegova otkupiteljska žrtva konačnu eshatološku proslavu. U tom je smislu Božje milosrđe, čije lice pokazuje Isus Krist, za Ivana Pavla II. most Božje ljubavi između iskona i vječnosti.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi se sve više aktualizira pitanje pripuštanja žena svećeničkom ređenju. Sve glasniji pritisak laičkih feminističkih krugova izvan Crkve, ali i unutar nje, traži ...afirmaciju žena u svećeničkom staležu, shodno dostojanstvu svakog čovjeka i nasuprot bilo kakvoj diskriminaciji. Pape trećeg tisućljeća morali su pružiti adekvatan odgovor ovakvim zahtjevima. U njihovim istupima prepoznaje se itekako značajna uloga i nepobitno dostojanstvo žene u Crkvi. Progovarajući na više mjesta vrlo jasno o ovoj temi, Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo zalažu se za jednako dostojanstvo i prava svakog čovjeka, muškarca i žene, koje je utemeljeno na čovjekovoj naravnoj sakramentalnosti. U tom smjeru u ovom će se radu nastojati u tri koraka iznijeti viđenje trojice papa trećeg tisućljeća, koje su sličnosti i vlastitosti u njihovim promišljanjima vezanim za ređenje žena i njihovo ljudsko dostojanstvo.
After the Second Vatican Council, the issue of allowing women to become priests is becoming more and more actual in the Church. The increasingly loud pressure of lay feminist circles outside the Church, but also within it, demands the affirmation of women in the priestly ordinance, in accordance with the dignity of every human being and against any discrimination. The popes of the third millennium have to provide an adequate response to such demands. In their statements and speeches, the very significant role and undeniable dignity of women in the Church is recognized. Speaking very clearly on this topic in several places, John Paul II, Benedict XVI and Francis advocate the equal dignity and rights of every human being, man and woman, which is based on man’s natural sacramentality. In this direction, this paper will try to present in three steps the views of the three popes of the third millennium, what are the similarities and peculiarities in their reflections related to the ordination of women and their human dignity.
Smisao postojanja čovjeka kao osobe jest dioništvo na slobodi i ljubavi. Riječ je o relacijama između osoba, te ih čovjek doživljava u blizini i susretu s drugim osobama. Premda je čovjek slika Boga ...kao osobe, bivstvovanje između božanskih osoba ipak je na različitoj visini od bivstvovanja čovjeka. Stoga je egzistencijalno bitno da se susret s istinskom ljubavi i slobodom ostvari na ljudskoj razini i u životnom prostoru. U tom smislu Karl Rahner govori o čovjekovu vlastitom iskustvu transcendentalnog nadilaženja i susretu u Božjem samopriopćenju. Čovjek je biće koje u utjelovljenom Logosu, Isusu iz Nazareta, može susresti ono što osobnom transcendencijom traži. Stoga se ostvarenje vlastite egzistencije može postići samo u susretu sa stvarno samopriopćavajućom Ljubavlju, koja svoje ishodište nalazi u svjedočanskom postojanju ljudske obitelji.
Pandemija COVID-a 19, kao iskustvo izrazitog ograničavanja sloboda, izoliranosti i samoće globalnog društva, predstavlja dramatično iskustvo ranjivosti ljudske egzistencije, te kao takvo bitno upućuje na čovjekovu transcendentalnu dimenziju. Iskustvo razotkrivenog opasnog antropocentrizma, koji gleda zadovoljiti isključivo i samo svoj vlastiti „ja“, stoji nasuprot neotuđivog dostojanstva svake ljudske osobe i njezinog transcendentalnog iskustva communija. Upravo zato samo u procesu transcendentalnog nadilaženja ovakvog graničnog iskustva, kroz kontemplaciju, suosjećanje, odgovornost i solidarnost, te s njima povezanim otkrićem Božje samopriopćavajuće ljubavi, može započeti novo vrijeme ozdravljenja, susreta, pravde i općeg dobra, tj. vrijeme vraćanja transcendentalnog dostojanstva svakoj ljudskoj osobi.
Der Artikel erforscht sogenannten »eulogischen Versuch«, der innsbrucker Theologe Lothar Lies innerhalb seiner Sakramententheologie entwickelt hat. Ausgehend von der Erfahrung der Beziehungen und ...Begegnungen von Personen, durch gegenseitige Kommunikation und Interaktion, analysiert Lies die Identität des Menschen unter der Berücksichtigung von vier inhaltlichen Aspekte des alttestamentlichen Segens: Anamnese, Epiklese, Koinonia und Prosphora. Die Eucharistie erbt eine solche Struktur des alttestamentlichen Segens. Sie ist ein Sakrament in dem Gottes kommunikatives Eingreifen für den Menschen in der Person Jesu Christi durch die Kraft des Heiligen Geistes am deutlichsten zum Ausdruck kommt. Deshalb ist sie sowohl ein Modell für das Verständnis aller anderen Sakramenten, als auch des Menschen selbst. Die Eucharistie trifft den tiefen Wunsch des Menschen nach Sicherheit. Sie realisiert sich durch Begegnung, Annahme, Liebe, Freiheit und schließlich durch die selbstlose Hingabe. Auf diese Weise ist Eucharistie ein Raum, in dem die rettende Begegnung von zwei Freiheiten Gottes und des Menschen, verwirklicht wird, und auch die Antwort auf die vierfachen existentiellen Fragen des Menschen. Dieselbe Begegnung öffnet den Menschen für Gott, fördert seine Freiheit und vermittelt seinen Anteil an der Sicherheit der innergöttlichen trinitarischen Gemeinschaft. Genau diese Teilhabe am innergöttlichen Leben und an der dreieinigen Liebe ist die Schlüsseldimension der menschlichen Persönlichkeit und seiner Identität. In diesem Sinn schließt Lies mit vollem Recht, dass der Mensch eine eulogische oder eucharistische Existenz ist.
Die katholische Kirche steht sowohl in
der natürlichen Reihenfolge der Schöpfung als auch in der übernatürlichen
Reihenfolge der Erlösung für die Gleichwürdigung der Geschlechter. Diese zwei
Reihen ...entsprechen zwei Sakramentalitäten: die ursprüngliche und die geweihte priesterliche
Sakramentalität. Beide Sakramentalitäten beinhalten eine selbstlose Hingabe und
eine gehorsame Sendung, Gott zu repräsentieren, seine Ehre
zu bezeugen und damit die Teilhabe am göttlichen Leben zu beerben und
tatsächlich zu leben. Beide sind die Grade des gleichen Planes Gottes mit dem
Menschen. Trotzdem kann die geweihte Sakramentalität nur der getaufte Mann
empfangen. Johannes Paul II. behauptet, dass die Kirche aufgrund ihrer
göttlichen Verfassung keine Vollmacht habe, Frauen die Priesterweihe zu
spenden. Anderseits gibt es zahlreiche Möglichkeiten und Dienste, damit die
Frauen der Herrlichkeit Gottes dienen und die Verherrlichung des Menschen
verwirklichen. Dementsprechend ist die Mutterschaft in der Hauskirche oder der
Jungfrauenstand,
eine Art Priestertum an sich.
Katolička crkva se zalaže za ravnopravnost spolova kako u
naravnom redu stvaranja tako i u nadnaravnom redu otkupljenja. Ove dvije
stvarnosti odgovaraju dvama sakramentalnostima: onoj iskonskoj i zaređenoj
svećeničkoj sakramentalnosti. Obije sakramentalnosti uključuju nesebično
predanje, ponizno poslanje predstavljanja Boga, svjedočenje njegove slave i na
taj način ostvarenje dioništva na Božjem životu te življenje istoga već sad.
Obije su stupnjevi istog Božjeg plana s čovjekom. Unatoč tome, samo kršteni
muškarac može valjano primiti sakramentalnost sv. reda. Ivan Pavao II. tvrdi,
da Crkva na temelju svog božanskog utemeljenja nema ovlasti prepustiti žene
svećeničkom ređenju. S druge strane, postoje brojne mogućnosti i službe kojima
žene mogu služiti Božjoj proslavi i tako baštiniti spasenje. U tom smislu su
majčinstvo u obitelji kao kućnoj Crkvi i zavjetovano djevičanstvo po sebi jedna
vrsta svećenstva.
Polazeći od iskonske stvarnosti saveza između Boga i
čovjeka, autor traži odgovore na pitanja čovjekove egzistencije i njegova
identiteta. Kao interakcija dara i uzdarja međusobni odnosi prožimaju ...čovjekovu
osobnost, te diktiraju zajedništvo s drugim osobama. Riječ je o iskustvu traženja
samoga sebe u međusobnome perihoretskom prožimanju osoba, a da drugoga ili
samoga sebe ne orobi. Stoga su sloboda i ljubav dvije temeljne odrednice
čovjekove egzistencije. Konačno, promatrajući temeljnu strukturu blagoslova, a zahvaljujući
»euloškom pokušaju« Lothara Liesa, dolazimo do egzistencijalne istine o čovjeku
kao biću susreta, koje kroz odnos s drugim osobama stupa u odnos s Bogom, koji
je sama ljubav i tako konačno spoznaje i ostvaruje sebe samoga kao ljubljeno
stvorenje kojemu je darovan život vječni i nepropadljiva egzistencija.
Starting from the primordial reality of the covenant
between God and man, the author seeks answers to the questions of man's
existence and his identity. As an interaction of gift and contribution,
interpersonal relationships permeate man's personality, and dictate communion
with other people. It is an experience of searching for oneself in the
perihoretic permeation of persons, without robbing another or oneself.
Therefore, freedom and love are two fundamental determinants of human
existence. Finally, observing the basic structure of blessing, and thanks to
the "eulogical attempt" of Lothar Lies, we come to the existential
truth about man as a being of encounter, who through a relationship with others
enters into a relationship with God, who is love itself and thus finally gets
to know himself and realizes himself as a beloved creature to whom eternal life
and imperishable existence have been given.
PDF
