U radu se govori o Sredozemlju (Mediteranu) kao „mjestu susreta i mira“. Naime, na poziv Talijanske biskupske konferencije održan je u Bariju od 19. do 23. veljače 2020. susret katoličkih biskupa iz ...područja zemalja koje su povezane sa Sredozemljem. Na susret koji je organiziran prvi put u povijesti došlo je 58 predstavnika iz 20 „mediteranskih zemalja“. Na pitanje zašto je organiziran ovaj susret odgovorio je predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Gualtiero Bassetti: „Ovom inicijativom nismo se htjeli svrstati s prorocima nedaće koji dižu ruke kad su neredi i ratovi u pitanju.., jer vjerujemo da ljubav jača od mržnje, dijalog od fundamentalizma i pravda od bezakonja“. A projekt susretu Crkava iz Sredozemlja ima povijesne korijene koji su vezani uz „proročko viđenje“ gradonačelnika Firence, Giorgia La Pire, koji je pedesetih godina prošloga stoljeća organizirao „Mediteranske razgovore“. On je Mediteran nazvao „Tiberijadskim jezerom“ oko kojega su smješteni narodi koji pripadaju „trostrukoj Abrahamovoj obitelji“. Ovoga puta poziv je upućen katoličkim biskupima sa Sredozemlja da dođu u Bari na „susret, razgovor i molitvu“ koja je završila euharistijskim slavljem s Papom Franjom, u nedjelju 23. veljače 2020. godine.
Premda susret nije bio „znanstveni skup“, ali bio je povijesni i zapažen medijski događaj na kojem su biskupi na „sinodalan način“ govorili o znakovima vremena za ovo naše doba, te izmijenili bogatu i raznoliku liturgijsku, eklezijalnu i duhovnu crkvenu tradiciju. Okupljeni oko pape Franje, s kojim je završio ovaj susret, osjetilo se „proročke riječi“ Svetoga Oca kojima nas usmjerava i potiče da preko ekumenskih i međureligijskih susret „budemo mirotvorci i promicatelji dijaloga među ljudima i narodima“. U tom vidu pisanje i djelovanje „sluge Božjega La Pire o Mediteranu kao „mostu koji povezuje prostore i ljude“, povezano s „teologijom koja ima biti u službi mira i kulture dijaloga“, imalo je osobito značenje na susretu biskupa u Bariju s temom „Sredozemlje kao mjestu susreta i mira“.
Rudolf Allers rođen je u Beču 13. siječnja 1883. godine. Završio je medicinu i studij psihijatrije. Uočio je da se moderna psihologija temelji na scientizmu i materijalizmu, pa je studirao filozofiju ...u Milanu i “otkrio Tomu Akvinskoga i skolastičku filozofiju”. Došao je do uvjerenja da se uz pomoć filozofije može izbjeći krive stavove o čovjeku u psihologiji, posebice u psihoanalizi. Tvrdio je da psihologija nije nastala u “laboratoriju” Wilhelma Wundta ni “na kauču” Sigmunda Freuda, nego u grčkoj filozofskoj misli prije Krista. Savršenije izričaje stekla je kod kršćanskih pisaca srednjega vijeka. Premda je u 20. stoljeću u psihologiji prevladavao duh pozitivizma koji “odbacuje metafiziku”, Allers je bio iznimka. Po načelima “vječne filozofije” stvarao je “psihološku utopiju”. Priželjkivao je i poticao znanstvenike neka umrežavaju psihologiju i filozofiju. Isticao je da čovjek u sebi nosi svoju budućnost “u formi ideala, nadanja i zadataka, ciljeva i neostvarenih mogućnosti”.
Rudolf Allers was born in Vienna on January 13, 1883. There he completed his studies in medicine and psychiatry. He observed that modern psychology is based on scientism and materialism, and so he studied philosophy in Milan where he “discovered Thomas Aquinas and scholastic philosophy”. He arrived at the conviction that with the aid of philosophy one can avoid erroneous attitudes about man in the field of psychology, and particularly psychoanalysis. He claimed that psychology did not originate in the laboratory of Wilhelm Wundt nor “on the couch” of Sigmund Freud, but rather in Greek philosophical thought before Christ. More perfect expressions thereof were attained in the works of the Christian writers of the Middle Ages. Although in the 20th century the spirit of positivism — which “rejects metaphysics” — prevailed in psychology, Allers was an exception. According to the principles of “eternal philosophy”, he created a “psychological utopia”. He hoped for and encouraged scientists to promote an interconnection between psychology and philosophy. He stressed that man carries within himself his future in the form of his ideals, hopes and tasks, goals and unrealized possibilities.
U članku se govori o čovjeku koji traga za smislom i značenjem. Iako znanstvenici
opisuju čovjeka kao biološko, psihološko, razumno, političko, ekonomsko, moralno,
religiozno, tehničko, povijesno, ...utopijsko i estetsko biće, on je tajna beskrajna. Kadar
je govoriti, misliti, osjećati se slobodnim, voljeti i biti religiozan. A religiozni problemi
uvijek su suvremeni, a ne „natražni“, životni, a ne „otuđujući“. I humani. Zbog toga se i
govori o čovjeku kao o „osobitom stvorenju i religioznom biću“.
U članku se zatim donosi dio predavanja koji je autor održao na Sinodi biskupa
2001. o pučkoj pobožnosti koja je imala važnu ulogu u prenošenju vjerskih i moralnih
vrednota, kao i u stvaranju kulture i povijesti hrvatskog naroda. Isti raznovrsni
oblici pučkih pobožnosti, koji su i danas nazočni, imali su važnu ulogu u teškim vremenima
protuvjerskih ideologija, poput one marksističke. Iako pučka pobožnost nije
„ključ nove evangelizacije“, ne treba je otpisivati „puritanskim duhom“ kao da bi ona
bila samo folklor ili praznovjerje, ili pak neki nadživjeli oblik poganskih obreda. Ona
je izraz iskonske kršćanske vjere i onda kada je alternativna liturgijskim oblicima. U
tom vidu nalaže se biskupima neka „bdiju nad različitim oblicima pučke pobožnosti s
crkvenim osjećajem“ („Ecclesiae imago“ 1973.).
U trećem dijelu članka govori se o crkvenim dokumentima koji govore o pučkoj
pobožnosti prije i poslije II. vatikanskog sabora. Posebice o liturgijskoj konstituciji Sacrosanctum
Concilium koja u duhu pastoralne razboritosti „usklađuje, a ne suprotstavlja“
liturgiju i pučku pobožnost. Dapače, preporuča „sve pobožne vježbe kršćanskog
puka ukoliko su sukladne zakonima i propisima Crkve“ (SC 13). Crkva, naime, smatra
potrebitim upoznati vrednote pučke pobožnosti, štititi njezinu iskonsku bit, čistiti je od
nepotrebnih naslaga, osvjetljivati je tekstovima Svetoga pisma, te usmjeravati je i ne
suprotstavljati svetoj liturgiji. U tom vidu izdan je Direktorij pučke pobožnosti u kojem
je Crkva izrekla „svoje poštovanje prema pučkoj pobožnosti“. U njemu je opisana narav i bît, principi i jezik pučke pobožnosti, kao i potreba harmonične usmjerenosti s liturgijom
koja je „vrhunac i izvor“ svakoga kršćanskoga slavlja
Der heutige Mensch verhalt sich gegentiber Gott, der Religion und der Kirche sehr kritisch. Der Artikel versucht diese Kritik zu analysieren. Zum Schluss stellt er einige seelsorgliche Hinweise vor: ...- Der Evangelisieaing mute eine grundliche Vorbereitung vorangehen; - Verflaschte Begriffe fiber Jesus Christus mussen korrigiert werden; - Der Zutritt zum Glauben soli kritisch sein; - Es ist notig, eine neue, tiefbegriindete Fundamentaltheologie fur den Menschen von heute zu erarbeiten.
One hundred years ago, psychiatrist Viktor Emil Frankl, the founder of logotherapy, was born in Vienna. In the war "holocaust" (1942-1945) he lost his family-members and the experience of suffering ...made him stronger in his belief that the meaning of life is more powerful than anything. He created the system of logotherapy which deals with the "meaning of existence" and the therapeutic technique of finding that meaning, while the theory itself was expressed in three concepts: free will, will for meaning and the meaning of life. The main cause of numerous contemporary diseases, according to Frankl, is in the lack of purpose and meaning of life which cause the spiritual unrest of "aimlessness", "pointlessness" and "emptiness" (noogene neuroses). Logotherapy teaches that there is an objective and general meaning that restores people's belief in life and awakens their sense of responsibility. Due to the fact that humans are free and responsible beings, Frankl does not accept any determinism which would rule over their destiny. Human beings are responsible for their own happiness and capable of discovering the values of life, led by their conscience, which is their "organ of meaning". Frankl uses opinions, knowledge and discoveries of other authors abundantly, and his psychological and philosophical considerations are interesting and popular with readers. He does not cover up differences among particular psychological movements and psychotherapeutic methods. Frankl respects other movements, criticises freely and does not accept exclusiveness. He is well-informed and substantially prepared. Not only in philosophy and medicine, which he promoted, but also in other fields of natural and social sciences, in ethics and psychiatry, therapy and psychology. From his books, articles and lectures a steadfast optimism and hope radiate. Logotherapy is not just a technique but also a skill for successfully helping people to find meaning – in three ways: in the act of creation, while experiencing some value and by suffering.
Prije sto godina rodio se u Beču utemeljitelj logoterapije,
psihijatar Viktor Emil Frankl. On je u "holokaustu" ratnih
stradanja (1942. – 1945.) izgubio članove svoje obitelji, a
iskustvo patnje ...ojačalo ga je u uvjerenju kako je smisao života
jači od svega. Stvorio je sustav logoterapije koja se bavi "smislom
postojanja" i terapeutskom tehnikom pronalaženja toga smisla, a
teoriju je sažeo u tri pojma: slobodna volja, volja za smislom i
smisao života. Glavni uzrok brojnih bolesti današnjice Frankl vidi
u pomanjkanju svrhe i smisla života, što uzrokuje duševni nemir
"besciljnosti", "besmisla" i "praznine" (noogene neuroze).
Logoterapija naučava kako u životu postoji objektivni i opći
smisao koji vraća ljudima vjeru u život i budi smisao za
odgovornost. Budući da je čovjek slobodno i odgovorno biće,
Frankl ne priznaje nikakav determinizam koji bi upravljao
njegovom sudbinom. Čovjek je kovač svoje sreće i sposoban je
otkrivati vrednote života, u čemu ga vodi savjest, koja je njegov
"organ smisla". Frankl se obilno služi mišljenjima, spoznajama i
otkrićima drugih autora, a njegova psihološka i filozofska
razmatranja zanimljiva su i rado se čitaju. On ne zataškava
suprotnosti među pojedinim psihološkim pravcima i
psihoterapijskim metodama. Poštuje druge pravce, slobodno
iznosi zamjerke i kritičke primjedbe i ne prihvaća isključivosti.
Dobro je obaviješten i solidno pripravljen, ne samo u filozofiji i
medicini koje je promovirao nego i u drugim granama prirodnih
i društvenih znanosti, u etici i psihijatriji, terapiji i psihologiji. Iz
njegovih knjiga, članaka i predavanja zrači nepokolebiv
optimizam i nada. Logoterapija stoga nije samo tehnika; ona je i
umijeće kojim se uspješno pomaže ljudima da pronađu smisao. I
to na tri načina: stvarajući neko djelo, doživljavajući neku
vrijednost i trpeći.
