Ivan Rendić rođen je 27. kolovoza 1849. u Imotskom. Odgajan je u vrlo siromašnom okruženju bračkih kamenoloma, a u svojoj najranijoj dobi otkriva dar za kiparstvo i crtanje. Nakon osnovnog školovanja ...naobrazbu nastavlja u Trstu kod drvorezbara Giovannia Moscota, a potom na Akademiji u Veneciji, gdje je, kao vrlo talentiran student, dobivao mnoge pohvale. Po završetku studija usavršava se u Firenzi, kod tadašnjega glasovitog majstora Giovanni Duprea. Nakon studija živi i radi u Zagrebu, no zbog pomanjkanja narudžaba i katastrofalnoga potresa 9.12.1880. koji razara njegov atelier u Zagrebu, odlučuje se s obitelji preseliti u bogatiji i kiparskim narudžbama skloniji Trst u kojem boravi i radi u dva navrata i to od 1880. do 1899. i 1902. do 1921. Ivan Rendić je bio posljednji umjetnik - putnik koji je poput srednjovjekovnih kipara stvarao svoj opus iz slijeda putovanja, od mjesta do mjesta, nudeći klesarske usluge. Tako je stvorio raznolika, kreativna djela po svim većim gradskim grobljima duž naše obale i unutrašnjosti. Upravo ta razasutost karakterizira njegovu jedinstvenu poetiku koja se iščitava na svakom njegovom spomeniku. Lirski i realno obrađeni motivi, koji kao da su zaleđeni u trenutku svojih priča, uvijek više oblikovani nego klesani u za to im predviđenim arhitektonskim okvirima, obrađenim do najmanjih pojedinosti, čine ga iznimnim umjetnikom. Riječki će uglednici - investitori koristeći rad što riječkih, a što inozemnih graditelja angažiranih na projektiranju i gradnji njihovih investicija, uzimati iste i kao projektante svojih vječnih počivališta. Osim arhitekata za njihovu gradnju, uposlit će i kipare koji su u Rijeci bili u prolazu, poput Ivana Rendića iz Trsta. Blizina i brojni kontakti koji su se iz Trsta odvijali prema Rijeci, potaknut će 1882. suradnju Ivana Rendića s brojnim riječkim poduzetnicima koja je započela s veleposjednikom Josipom Gorupom, a nastavila se sa obitelji Devet 1885., sa obitelji Gelletich-Bartolich-Nicolaides 1886., sa obitelji Ploech 1887., sa obitelji Frana Pilepića 1890, sa obitelji Antonia Stiglicha 1891., sa obitelji Antuna Bakarčića, obitelji Copaitich- Battaglia i Manasteriotti 1892., te Marijom Schalek i udovicom Tonhausera 1896. Godine 1900. podiže nadgrobni spomenik dr.Stanislavu Dell'Asti-Mohović, zatim Giovanniju Fumi 1902., Đuri Ružiću, Andreji Antiću i obitelji Haramija 1905., Ivanu Tomašiću 1907., obitelji Cozulich de Pecine 1914. te posljednji, Ivanu Smokvini 1915.Svi ti nadgrobni spomenici, mauzoleji ili grobne kapele na sebi nose svoje vlastitosti, ukazujući na Rendićevu neiscrpnu energiju i marljivost, trenutak u njegovom stvaralaštvu,njegovu individualnost. Njegove skulpture i forme su pomno prostudirane. Bio je vješt imitator prirode. Imao je izvrstan osjećaj za detalje koje je predočavao usvojenom visokom tehničkom vještinom obrade materijala. No nažalost njegova likovna čistoća i izražajnost ponekad se znala gubiti u preobilnim količinama i bogatstvu ukrasa i detalja, samo u želji da da još više.Njegovi spomenici u stanju u kojem su danas govore o zaboravu i devastaciji. Govore o zaboravljenom umjetniku čija djela i u ovakvom stanju još uvijek plijene pozornost svojom ljepotom. Ukoliko bismo ova njegova kiparska ostvarenja izdvojili u jedan drugačiji prostor od onoga u kojem se nalaze, vjerujem da bismo onda, u tom novom okruženju, znali uživati u profinjenosti njegove obrade motiva, u njihovoj ljepoti, u realnostima scena obrađenih do najmanjih detalja. Ovako, možda iz razloga što se ova njegova djela nalaze na mjestima gdje jesu, ne dobivaju zasluženu pozornost javnosti. Utonuvši u u zaborav, izgubljene monumentalnosti počinjenim oštećenjima, njegovi će spomenici još jednom ukazati na to kako ljudska nebriga zna ponekad prijeći granicu ljudskoga razuma u kojoj onda vrijeme upleće svoje prste pridonoseći mogućnosti da se nečega možemo samo prisjetiti.
Hrvatski kipar Davorin Martin Hotko (Zagreb, 1890. – Zagreb, 1962.) zanemarena je umjetnička osobnost o čijem se životu malo zna, a kiparski opus nije dovoljno istražen i valoriziran. Hotko je vrstan ...portretist kao i njegov profesor Rudolf Valdec, realist. U Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti sačuvana su samo četiri njegova djela dok su ostali radovi uništeni 1986. godine. U Arhivu za likovne umjetnosti HAZU osim oskudne biografije, nalaze se fotografije njegovih radova koji više ne postoje. Desetak skulptura dio su obiteljske ostavštine. Hotko je poučavao kiparstvo u Obrtnoj školi u Zagrebu.
The artistic personality of Croatian sculptor Davorin Martin Hotko (Zagreb, 1890 – Zagreb, 1962) has long been neglected, as information on his life is scarce and his sculptural oeuvre remains understudied and underassessed. Hotko was an excellent sculptor of portraits, as was his teacher Rudolf Valdec, himself a Realist. The Glyptotheque of the Croatian Academy of Sciences and Arts preserves only four Hotko’s sculptures, while other works were destroyed in 1986. Apart from a short biography, the Fine Arts Archives of the Croatian Academy of Sciences and Arts holds photographs of the sculptor’s lost works, while some ten sculptures belong to his family estate. Hotko taught sculpture in the Zagreb School of Crafts.
U članku se razmatraju javni spomenici kipara Rudolfa Valdeca (Krapina, 8. ožujka 1872. - Zagreb, 1. veljače 1929.) i Roberta Frangeša - Mihanovića, prvog hrvatskog modernog kipara. Riječ je o ...radovima Valdeca nastalim kratko nakon povratka sa školovanja u Beču i Münchenu, od 1899. godine kada izrađuje svoj prvi javni spomenik pjesnika Antuna Nemčića u Križevcima, preko spomenika pjesnika dr. Dragutina Milivoja pl. Domjanića iz 1905., hermama Ivana Kukuljevića - Sa-kcinskog i Ivana Mažuranića iz 1910., odnosno 1911. godine, javnih spomenika u formi portretnih medaljona kompozitora Ferde Livadića i gradonačelnika Ljudevita Šmidhena iz 1902., odnosno 1913. godine u Samoboru do spomenika Dositeja Obradovića u Beogradu iz 1911. i bugarskog vojvode generala Radka Hadži Dimitrieva za Sliven iz 1912. godine.
Poznavanje nekih spomenika, poput onoga dosad nepoznatog bugarskog vo-jvode generala Dimitrieva, plod je istraživanja u arhivima i staroj periodici koja ga spominje, dok su neki već i antologijski, no nikada analizirani, poput onoga Dositeja Obradovića, prvoga i rijetkog slobodnostojećega kipareva spomenika srpskog prosvjetitelja iz 18. stoljeća. U tim je reljefima (Ferdo Livadić i Ljudevit Šmidhen) i punim plastikama kipar dokazao vještinu modeliranja, činjenicu da je tehnički i zanatski bio potkovan. Također, dokazao je i temeljitost školovanja na bečkoj K. K. Kunstgewerbeschule des Österreichischen Museums für Kunst und Industrie (u klasi profesora Augusta Kühnea) i na Königliche Bayerische Akademie der bilde-nden Künste u Münchenu (klasa profesora Syriusa Eberlea). U njima su, osim ikonografske zanimljivosti, riješeni temeljni plastički problemi, učvršćena je kiparska morfologija i sintaksa i konačno, izvršena je transformacija od klesarstva, koje je do Valdecove pojave bilo tradicionalno obrtnički razvijeno u Zagrebu do profesionalnog kreativnog kiparstva jer je Valdec prvi u inozemstvu školovani akademski kipar u Zagrebu. K tome, uveo je secesiju u kiparstvo zagrebačke sredine koju je baštinio u Beču i u Münchenu gdje se školovao u razdoblju od 1897. do početka Prvog svjetskog rata 1914. Godine, kada i kipar modelira secesijski, ne bi li se kasnije vratio realizmu i naturalizmu. Razmatrani radovi u tekstu upravo i jesu secesijski s realističkim portretima. Valdec je iznašao oblikovna sredstva koja korespondiraju s europskim stilskim značajkama i na djelotvoran način umio posredovati između svojih stvaralačkih svjetonazora i javnosti jer je njegov leksik jednostavan, jezgrovit, svakome jasan i, shodno tome, funkcionalan. Javni su spomenici nastajali uz mnogobrojne majstorove portrete, nadgrobne spomenike i arhitektonske dekorativne alegorije koje je za relativno kratkog životnog i umjetničkog vijeka (umro je od embolije pluća u 57. godini života) intenzivno radio. Neki su poznati samo po arhivskim fotografijama, poput onoga bugarskog generala Dimitreieva, neki su realizirani a svi su odreda modelirani u glini i lijevani u gips, potom u broncu ili klesani u kamenu (Kukuljević - Sakcinski i Mažuranić), dok su postamenti, dakako, rađeni u kamenu. Mnogi su Valdecovi radovi nestali. No, javni spomenici koji su dogovoreni su i izvedeni. Izuzetak je opet onaj u bugarskom gradu Slivnu koji nikada nije realiziran zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Poznati navedeni radovi lijevani su u broncu i sačuvali su se do danas, kao i oni klesani u kamenu
U članku se razmatraju najraniji, pretežno izgubljeni radovi, znani samo po arhivskim fotografijama te rani poznati radovi, uz Roberta Frangeša – Mihanovića, prvog hrvatskog modernog kipara Rudolfa ...Valdeca (8. ožujka 1872., Krapina – 1. veljače 1929., Zagreb). Radi se o radovima nastalim po povratku sa školovanja u Beču i u Münchenu, u razdoblju od 1896. do 1898., do izložbe ''Hrvatski salon'', na kojoj kipar te radove izlaže. Poznavanje najranijih radova, do sada nepoznatih, plod je istraživanja u arhivima i u staroj periodici koja ih spominju, dok su rani radovi ne samo poznati, već i antologijski, poput reljefa ''Ljubav sestra smrti'' (1897.), ''Magdalena'' (1898.) i ''Memento mori'' (1898.).
U tim je reljefima i punim plastikama kipar dokazao vještinu modeliranja te činjenicu da je tehnički i zanatski bio potkovan kipar. Time je dokazao je i temeljitost školovanja na bečkoj K. K. Kunstgewerbeschule des Österreichischen Museums für Kunst und Industrie (u klasi profesora Augusta Kühnea) i na Königliche Bayerische Akademie der bildenden Künste u Münchenu (klasa profesora Syriusa Eberlea). Teško je pratiti kontinuitet kipara Rudolfa Valdeca, jer ne postoje njegovi studentski radovi, kao ni neki od najranijih radova, stvaranih po povratku sa školovanja u Zagreb. Pronađeno je tek nekoliko fotografija (za koje se do sada nije znalo, ili nisu nikada objavljene) radova koji su nepovratno izgubljeni. Ovi radovi nisu potpisani, niti im se znaju dimenzije, stoga se smatraju skicama iz najranije faze za djela u većim dimenzijama. Radi se o reljefima Apolona, rađenih za timpanone Umjetničkog paviljona. Za potrebe hrvatskog izlaganja na Milenijskoj izložbi u Budimpešti godine 1896. Mađarski historicistički arhitekti Floris Korb i Kálmán Giergl projektiraju Umjetnički paviljon. Godinu dana kasnije, 1897., željezni skelet paviljona prenesen je u Zagreb. Izvedbu radova dobivaju bečki arhitekti Herman Helmer i Ferdinand Fellner, a gradnju su izveli zagrebački arhitekti Leo Hönisberg i Julio Deutsch, pod nadzorom gradskoga inženjera Milana Lenucija. Valdecu je bilo povjereno izraditi reljefe s prikazima Apolonove himne (Apolon delfijski, Apollo pitoctonos i Apollo musagetes). Izlagao ih je na Milenijskoj izložbi u Budimpešti i na Hrvatskom salonu 1898. godine. To su tri plitka reljefa, nikada izvedena na timpanonima Umjetničkog paviljona, jer Gradsko poglavarstvo zbog nedostatka financijskih sredstva nije odobrilo izvedbu. Onodobna kritika ih hvali kao uspješne Valdecove mladalačke radove. Prvi reljef prikazuje Apolona delfijskog (Apolonovu himnu) na kojemu Apolon drži u lijevoj podignutoj ruci odrubljenu glavu. Drugi reljef prikazuje Apolona musagetesa uz mladicu lovora (simbol Dafne), s lirom u lijevoj ruci. Treći reljef prikazuje Apolona pitoctonosa. U dinamičnoj kretnji napinje svoj srebrni luk i ispaljuje strijelu u zmajevo razjapljeno ždrijelo koje riga vatru. U mladosti Valdec stvara radove s izrazom straha, tjeskobe, pesimizma, nemira, gorčine, u skladu s općim tendencijama fin de siéclea. Godine 1899. radi djelo Pesimizam za koje znamo samo po spominjanju u tisku kritičara M. Nikolića. Nestali su i mnogi drugi mladalački radovi iz razdoblja 1885. - 89. To su Muka, Krist, Ljubav (1896. – 96.), koje je izlagao na Milenijskoj izložbi u Budimpešti, te Spasiteljev žrtvenik, Lucifer, Per aspera ad astra, Cjelov, Krist Salvator, Apollonova himna, Apollon Phoebus, Ridi Pagliaci, i Isus. Istraživanjem smo došli barem do fotografija radova Per aspera ad astra i Krist Salvator, oba iz 1898. godine. Svi radovi iz mladalačke faze su secesijskog stila, u skladu s dominantnim stilskim strujanjima u Beču, Münchenu i srednjoj Europi, kojemu se nužno i Valdec priklonio. U htijenju da iskaže svoje osjećaje i stanje duše, u djelima poput Per ardua ad astra, iskazuje pečat secesijskoga simbolizma.
Ako su većinom izgubljeni najraniji i nekoliko ranih radova, oni koji su ostali (i u sadri i u bronci, a nalaze se u Gliptoteci HAZU u Zagrebu), idu u red antologijskih djela hrvatske moderne u kiparstvu. Radi se o reljefima Ljubav sestra smrti (1897.), Memento mori (1898.) i Magdalena (1898.). Reljef Ljubav sestra smrti predstavlja prvi primjer simbolizma i stilizacije, noviteta u modernom kiparstvu Hrvatske. Reljef Magdalena je bez obzira na žestoke kritike u ''Glasu koncila'' svećenika S. Korenića zbog ''nuditeta'' remek-djelo, ne samo kao vrhunski akt, nego i zbog psihološkog i filozofijskog izraza koji iz njega izbija. Jedan je od najboljih reljefa hrvatskog kiparstva uopće. Na reljefu Memento mori Valdec prvi i jedini put u karijeri radi svoj autoportret iz profila kao lude. Biste Platona i Aristotela smatraju se prvim portretima rađenim po naružbi Ise Kršnjavija. Nastali su 1898. godine i postavljeni na rizalite krila zgrade Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. br. 10 kojemu je Kršnjavi bio na čelu.. Poprsja grčkih filozofa izradio je Valdec u stilu naturalističkog rimskog portreta.
PDF
