The article presents Erich Przywara’s reflections on the Reformation. The first part brings Przywara’s understanding of the Reformation in his earlier works under the aspect of ‘Only God everything’, ...that is, the Reformation understood as ‘theopanism’. For the German theologian such an approach leads to anthropocentrism and cosmocentrism, to the abolition of God, to the identification of God with man’s ‘I’ or with the world. The second part analyzes the critique of the Reformation in Erich Przywara’s later works. It also touches on his reflections on analogy, Catholic Christology and Mariology as a response to the theological settings of Reformation. The third part presents a positive interpretation of the Reformation and the theology of Martin Luther. Przywara understands the Reformation as a corrective to Catholicism, but also as a challenge, which in ecumenical dialogue with Catholicism, understood as a dialogue of differences and contrasts, can help to renew and rejuvenate Christianity, especially in Europe.
Članak analizira mjesto i važnost teologije na sveučilištu. Prvi dio, ukazujući na posebnost teologije kao znanosti, određuje istinsko mjesto teologije na sveučilištu, odnosno određuje teologiju kao ...tuđinku na sveučilištu. Time se želi ukazati da teologija, ukoliko želi ostati vjerna sebi, otuđiti se od same sebe i doprinijeti sveučilištu, mora ostati strana tom istom sveučilištu. Pod ovim se vidom ujedno kritički promatra suvremena teološka znanost. Drugi dio članka pokazuje koji je to poseban doprinos teologije sveučilištu i tako ukazuje na njezinu važnost. Temelj je ovim promišljanjima trostruka Kristova kušnja. Teologija, u prvome redu, čuva filozofsku bit sveučilišta – istraživanje znanja zbog znanja. Takvo se viđenje postavlja protiv uhljebljivanja, funkcionarstva u znanosti, ali i protiv isključivosti filozofijskoga pristupa znanosti, odnosno apsolutiziranja pojedinih znanosti. Filozofijskom pristupu znanosti prijeti i opasnost da iz vida izgubi subjekt istraživanja – čovjeka. Doprinos teologije ovdje se očituje u korektivnoj ulozi koju ima: podsjeća znanosti da iz vida ne izgube ono što ljudskost podrazumijeva – djelovanje i ljubav. Nakana je članka, promišljanjima o teologiji na sveučilištu i njezinu doprinosu, rasvijetliti i pokazati kako teologija jest ili bi trebala biti istinska čuvarica ideje sveučilišta.
Das eindrucksvolle bei Erik Peterson liegt in der Einheit seines theologischen Wirkens und seines Lebens, dass er Ganz der Beobachtung der Kirche widmet. Nicht von ungefähr, rührt aus dieser ...geistlichen Inspiration, der Entschluss des protestantischen Theologen zum katholischen Glauben zu konvertieren. Die geistliche Erfahrung kirchlichen Lebens verbindet er mit der Forderung nach einer sichtbaren, apostolischen, mit kirchenrechtlicher und dogmatischer Autorität ausgerichteten Kirche. Sein wissenschaftlich geprägtes Interesse bestimmt vor allem die Verbindung von historischer Forschung und Dogmatik als Kirchentraktat innerhalb der systematischen Theologie und Dogmatik. Im ersten Kapitel wird der historische Begriff der Kirche von seinen neutestamentlichen Urquellen her analysiert. Die philologisch-historische Analyse des Kirchenbegriffs erschließt überhaupt erst den theologischen Sinngehalt aus dem ersten Korintherbrief, als Wesensmerkmal der Kirche. Das zweite Kapitel erörtert im Licht der Offenbarung das Kirchendogma als eine Grundlage für die Erkenntnis und die Argumentation der Theologie, indem sie von der Offenbarung aus, Glauben und Gehorsam als phänomenologische Größen betrachtet. Die Authentizität der Kirche thematisiert das dritte Kapitel durch das Dogma als Wesensmitte der Theologie, als autoritative Instanz und normierende hermeneutische Struktur der theologischen Aussagen zur Grundlegung der Kirchlichkeit in der Wissenschaft. In der Relecture von Dogma, Offenbarung und Kirche als dogmatische Ekklesiologie, erschließt sich Petersons Theologieverständnis als fragmentarisch, deren Aktualität darin begründet liegt immer von Neuem die Einheit der Theologie und ihrer Traktate zu bestimmen.
Ono što je zapanjujuće kod Erika Petersona jest jedinstvo njegova teološkoga rada i njegova života, da on cijeli svoj život posvećuje promatranju Crkve. Nije slučajno što je to duhovno nadahnuće navelo protestantskoga teologa da prijeđe na katoličku vjeru. Spaja duhovno iskustvo crkvenoga života sa zahtjevom za vidljivom, apostolskom Crkvom s kanonskim i dogmatskim autoritetom. Njegov akademski interes ponajprije određuje vezu između povijesnih istraživanja i dogmatike kao crkvene rasprave unutar sustavne teologije i dogmatike. U prvom poglavlju analizira se povijesni koncept Crkve od njezinih novozavjetnih početaka. Filološko-povijesna analiza pojma Crkve najprije otvara teološko značenje
Prve poslanice Korinćanima
, kao bitno obilježje Crkve. Drugo poglavlje govori, u svjetlu
Otkrivenja
, o crkvenoj dogmi kao temelju znanja i argumentacije teologije, razmatrajući vjeru i poslušnost kao fenomenološke veličine iz perspektive objave. Treće poglavlje obrađuje vjerodostojnost Crkve kroz dogmu kao bit teologije, kao autoritativni autoritet i normirajuću hermeneutičku strukturu teoloških iskaza o temelju crkvenosti u znanosti. U relekturi dogme, objave i Crkve kao dogmatske ekleziologije Petersonovo shvaćanje teologije otkriva se kao fragmentarno, čija se aktualnost temelji na činjenici da se jedinstvo teologije i njezinih traktata uvijek iznova utvrđuje.
Članak predstavlja i analizira najvažnije odrednice misaone forme (»Denkform«) Josefa Piepera. U prvome dijelu članka istražuje se utjecaj misli Romana Guardinija na razvoj Pieperove misaone forme. ...Posebno se zaustavlja kod Guardinijeva predavanja o klasičnom duhu koje je Pieper imao prilike slušati i koje je na njega ostavilo dubok dojam. Takvo shvaćanje klasičnoga duha čini, uz utjecaj fenomenologijske misli, osnovno obilježje Pieperove misaone forme. Klasični duh, kao misaona forma, ovdje znači inzistiranje na objektivnom, na motrenju onoga što nam se daje, onako kako nam se daje. U drugome dijelu članka nastoji se opširnije predstaviti, na temelju nekih tekstova njemačkoga autora, teza o klasičnom duhu kao misaonoj formi Josefa Piepera. Treći dio članka pokazuje i analizira Pieperovo shvaćanje filozofije, dokolice i mitova koje on, na tragu Guardinija i fenomenologijskoga pristupa, određuje unutar ideje klasičnoga duha. Četvrti dio kritički je osvrt na Pieperovu misaonu formu. Ovdje se izostanak problematiziranja praktičnoga uma (djelovanja) vidi kao osnovni nedostatak iste. Unatoč tomu, ističe se velika važnost i aktualnost misli Josefa Piepera, posebice u vremenu sveopćega subjektivizma, koje je nesposobno za slobodno, nenametljivo motrenje objekta, svega onoga što je dano.
The article presents and analyzes the most important determinants of Josef Pieper’s thought form (»Denkform«). The first part of the paper examines the influence of Romano Guardini’s thought on the development of Pieper’s thought form. Particular attention is put on Guardini’s lecture on the classical spirit which Pieper had an opportunity to hear and which left a deep impression on him. Such an understanding of the classical spirit, together with the influence of the phenomenological thought, is the basic characteristic of Pieper’s thought form. The classical spirit, as a thought form, here means the insistence on the objective, on observing what is being given to us, as it is given to us. The second part of the paper seeks to broadly present, based on some texts of the German author, a thesis on the classical spirit as Josef Pieper’s thought form. The third part of the article shows and analyzes Pieper’s understanding of philosophy, leisure, and myths which he, in line with Guardini and the phenomenological approach, determines within the idea of the classical spirit. Part four is a critical review of Pieper’s thought form. Here, the absence of problematization of the practical mind (action) is seen as the basic lack of the same. Nevertheless, there is an emphasis on the great importance and the actuality of Josef Pieper’s thought, especially in the age of universal subjectivism, which is incapable of free, unobtrusive observation of the object, of all that is given.
Nakana ovog članka je promišljati kršćansku vjeru i djetinji duh. U prvomu dijelu članka donosi se analiza djetinjeg duha s teološkoga gledišta. Značajke su djetinjega duha ovisnost, zajedništvo, ...obdare- nost, igra, drukčije poimanje vremena, povjerenje u dobrotu, ljubav. U drugomu dijelu pokazuje se da te dimenzije djetinjega duha ostva- ruje Isus Krist. Štoviše, u njemu se sam Bog objavljuje kao dijete, kao Bog u kojemu od vječnosti postoji dijete, Sin. Isus Krist je dijete Bož- je, Sin Božji koji čovjeka potiče na obraćenje, a to obraćenje podrazu- mijeva djetinji, sinovski odnos prema Bogu. U trećemu, zaključnom dijelu progovara se o vjernicima kao Božjoj djeci, kao onima koji svo- ju zrelost ostvaruju upravo po djetinjem duhu, djetinjim, sinovskim odnosom prema Bogu Ocu. U vremenu krize djetinjeg duha kršćan- stvo ima ulogu ponovno otkrivati i širiti djetinji duh, duh Isusa Krista.
Članak uspoređuje političke teologije Carla Schmitta i Johanna Baptista Metza kako bi upozorio na analognost tih dvaju naizgled različitih projekta, koji uza sve sličnosti stoje u kontrapunktu kad je ...riječ o namjeri njihovih začetnika. Njihova analognost proizlazi iz same strukture političke teologije kao refleksije nad odnosom religije i politike. Tako su obje političke teologije naglašeno formalno-strukturne, razrađujući metafizički i hermeneutski okvir za analizu svoga materijalnoga objekta. Isto tako usvajaju jednu negativnu teološku antropologiju kojom ističu rizičnost čovjekove egzistencije. Konačno, Schmitt i Metz oslanjaju se na remetilačko-kritički element političke teologije – to da se društveno-politički život cijele zajednice nalazi u povratno-sprežnom odnosu s vjerskim uvjerenjima njezinih pripadnika – kako bi upozorili kako čovjekova subjektnost nije ograničena samo na povijest, već ju i transcendira.
The article compares the political theologies of Carl Schmitt and Johann Baptist Metz to point out the analogy between these two seemingly different projects, which, despite all the similarities, stand in counterpoint when it comes to the intention of their founders. Their analogy stems from the very structure of political theology as a reflection on the relationship between religion and politics. Thus, both political theologies are structural in nature, developing the metaphysical and hermeneutic framework to analyze their material object. Likewise, they adopt a negative theological anthropology to emphasize the adverse nature of human existence. Finally, Schmitt and Metz rely on the disruptive-critical element of political theology – the fact that the sociopolitical life of the entire community lies in a reciprocal relationship with the religious beliefs of its members – to point out how man’s subjectivity is not limited to history but transcends it.
Članak razmatra usporedne teme između nove političke teologije Johanna Baptista Metza i pastoralno-teološkoga pristupa pape Franje tražeći dublju poveznicu ponad zajedničkoga nasljeđa Drugoga ...vatikanskoga sabora. Kroz usporedbu postidealističke teološke paradigme nove političke teologije, kao i njezine zadaće da bude »teološkom hermeneutikom političke etike«, te Papinih pastoralnih načela iz apostolske pobudnice
Evangelii gaudium
, ukorijenjenih u argentinskoj »teologiji naroda«, ovaj članak ustanovljuje kako Metza i Svetoga Oca veže naglasak na povijesnoj svijesti u teološkoj refleksiji, točnije, kako su izričaj pologa vjere i oblici življenja vjere uvjetovani društveno-povijesnim prilikama, zbog čega se spasenje ne može razmatrati zasebno od težnje za slobodom, mirom i pravdom. Iz toga proizišla Metzova teodicejski izražena osjetljivost na patnju i Papino isticanje Božjega milosrđa također se međusobno nadopunjuju.
The article examines parallel themes between the new political theology of Johann Baptist Metz and the pastoral-theological approach of Pope Francis seeking a deeper connection beyond the common heritage of the Second Vatican Council. By comparing the post-idealist theological paradigm of the new political theology, as well as its task of being the »theological hermeneutics of political ethics«, and the Pope’s pastoral principles from the apostolic exhortation
Evangelii gaudium
, rooted in the Argentine »theology of the people«, the article concludes that Metz and the Holy Father share the emphasis on historical consciousness in theological reflection, more precisely, that the expression of the deposit of faith and the practice of faith are conditioned by socio-historical circumstances which is why salvation cannot be considered separately from the pursuit of freedom, peace, and justice. From this, Metz’s theodically expressed sensitivity to suffering and the Pope’s emphasis on God’s mercy also complement each other.
U radu su predstavljeni neki aspekti misli njemačkog teologa Erika Petersona o biti, preduvjetima i ulozi teologije. U prvome dijelu rada polazi se od Petersonova kritičkog stava spram dvojice ...suvremenika – Rudolfa Bultmanna i njegova shvaćanja teologije koja polazi od ljudske egzistencije te Karla Bartha i dijalektičke teologije. Iz Petersonove kritike dolazi se do njegova vlastitog shvaćanja teologije, pri čemu se posebno obrađuje pojam dogme, što čini drugi dio rada. Time se nastoji odrediti zašto taj pojam zauzima središnje mjesto u njegovu poimanju teologije i koje su njegove posljedice za istu.
Članak analizira Origenovo shvaćanje Svetoga pisma. U prvom dijelu analiziraju se uvjeti i pretpostavke za razumijevanje Pisma u Origenovoj misli. Veliku ulogu ima sv. Pavao i njegova interpretacija ...Staroga zavjeta. Također se upozorava na osobni život vjernika (duhovnost, obraćenje) koji je također jedan od temeljnih uvjeta za cjelovitije tumačenje Pisma. Drugi dio članka promišlja Origenovo ophođenje prema Starom zavjetu, osobito u kontekstu hereze gnoze. Treći dio predstavlja Origena kao egzegeta i propovjednika. Origenova egzegeza uvijek je bila motivirana i usmjerena prema navještaju Božje riječi u liturgiji. Progovara se o prednostima takve egzegeze, kao i o ograničenostima isključivo znanstvene, akademske egzegeze. Također se donose i njegova, i danas za Crkvu aktualna, promišljanja o nekim svojstvima, ali i opasnostima propovjednika.
The article analyzes Origen’s understanding of Scripture. The first part analyzes the conditions and assumptions for understanding Scripture in Origen’s thought. St. Paul and his interpretation of the Old Testament play a major role. It also points to the personal life of a believer (spirituality, conversion), which is also one of the basic conditions for a more complete interpretation of Scripture. The second part of the article reflects on Origen’s treatment of the Old Testament, especially in the context of the heresy of gnosis. The third part presents Origen as an exegete and a preacher. Origen’s exegesis was always motivated and directed at the proclamation of God’s word in the liturgy. The advantages of such exegesis and the limitations of purely scientific, academic exegesis are also discussed, as well as his, to the Church still current, reflections on some properties and dangers of the preacher.
The article analyzes Origen’s understanding of Scripture. The first part analyzes the conditions and assumptions for understanding Scripture in Origen’s thought. St. Paul and his interpretation of ...the Old Testament play a major role. It also points to the personal life of a believer (spirituality, conversion), which is also one of the basic conditions for a more complete interpretation of Scripture. The second part of the article reflects on Origen’s treatment of the Old Testament, especially in the context of the heresy of gnosis. The third part presents Origen as an exegete and a preacher. Origen’s exegesis was always motivated and directed at the proclamation of God’s word in the liturgy. The advantages of such exegesis and the limitations of purely scientific, academic exegesis are also discussed, as well as his, to the Church still current, reflections on some properties and dangers of the preacher.
PDF
