Velika očekivanja koja je donijela "ustavna revolucija" iz 1990. godine nisu se ostvarila. Teorija "demokratske tranzicije" od samog početka patila je od vidljivih slabosti: pretpostavke kako je u ...Europi i svijetu zaista uspostavljen novi poredak, utemeljen na altruizmu, solidarnosti, brizi za sveopći napredak i, iznad svega, na odricanju od uporabe sile. U tom procesu Hrvatska je jako kasnila zbog okolnosti koje je donijela agresija, pobuna, okupacija dijela teritorija i nužnost obrane suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti kao primarna zadaća. Nove nade donijelo je punopravno članstvo u Europskoj uniji, ali samo kratkotrajno: tijekom dugogodišnjih priprema i pregovora, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine do potpisivanja Ugovora o pristupanju 2011. godine te punopravnog članstva 2013. godine, sama Europska unija bitno se promijenila, što se najizrazitije odražava na planu europskog konstitucionalizma i konstitucionalizma država članica. U sveop- ćoj regresiji i redukciji očekivanja ne možemo očekivati potrebne i bitne promjene u Republici Hrvatskoj. Gledajući situaciju u europskim državama i na razini same Europske unije ne možemo se oteti dojmu kako se, nakon relativno kratkotrajnog prekida, temeljni koncepti demokracije i liberalnog konstitucionalizma nalaze na udaru klatna povijesti, koje se ponovno zanjihalo u suprotnom pravcu. Trijumfalni marš ustavnih revolucija, nošen dugo potiskivanim težnjama graðanstva, zaustavljen je puzećim protuudarom konzervativnih nacionalističkih oligarhija, uspostavljenih na široko rasprostranjenom razočaranju što ga je donijela globalizacija, privatiza- cija i podvrgavanje države blagostanja interesima krupnog kapitala i diktaturom menadžmenta velikih korporacija. Gotovo su potpuno zaboravljena velika očekiva- nja što ih je donijelo rušenje "komunističkih" autokracija prije tridesetak godina. Pravna i politička teorija tek se okreće tom suštinskom problemu modernog svijeta izgraðenog na konceptima demokracije, konstitucionalizma, vladavine prava i promicanja ljudskih prava. Vrijeme je da se i u Hrvatskoj okrenemo pokušajima sinteze i razmotrimo kako očuvati temelje tek uspostavljenog konstitucionalizma i zaista nezrele "nove demokracije". Autor smatra kako će ustupci i promjene biti nužni, ali odlučno naglašava stav da poželjne alternative nema.
Prema našem skromnom mišljenju, knjige iz ustavnoga prava, pa makar one bile i udžbenici, uvijek trebaju biti puno više od puke konstrukcije državnopravne dogmatike, oblikovanja elementarne političke ...gramatike te popune arsenala potpornim političkim praktikablima u vidu postojećih ili projektiranih institucija etatističkog poretka. A da je upravo to od samog početka slutio i autor, svjedoče nam konture i poruke novog izdanja, u kojem u predgovoru profesor Smerdel piše da je njegova knjiga (udžbenik) ne samo bila i ostala teoretska osnova djelovanja hrvatskih pravnika i studenata, već i njihov zbiljski instrument borbe za pravo" u suvremenoj Hrvatskoj. Zbog toga što važnost ustava nije vezana za specifičan jezik ili povijest, njegova je vrijednost koliko važna toliko i nedefinirana; otuda gotovo svako pitanje može imati ustavnu dimenziju, ali njegove vrednote, ako su izolirane, onda same po sebi ne mogu objasniti rezultate konkretnih situacija, potreba i predmeta. Nadzor grad strok signanstva nad vladajućim, ljudska prava i slobode i vladavina prava uvijek su bili predmetom borbe za pravo." (viii). Dok je prvi dio knjige s devet poglavlja posvećen Načelima i institucijama demokratske ustavnosti (str. 3 - 262), drugi dio u jedanaest poglavlja izlaže Temelje ustavnog ureddenjaRepublike Hrvatske (str. 263-553). Prvi dio: Četvrto poglavlje: "Ljudska prava i temeljne slobode": (i) Jamstva slobode i prava: temelj demokratske države (103); (ii) Pregled povijesnog razvitka (105); (iii) Med strok signunarodni standardi prava čovjeka (115); (iv) Europski sustav zaštite ljudskih prava i sloboda (119); (v) Granice korištenja slobodama i pravima (123). Drugi dio:
Democracies are at risk to be strangled by the populist demagogues, posturing as the only and true leaders of 'the people', while disregarding constitutional "structure of liberty", meaning that, the ...parliamentary supremacy, judicial review and, above all, the constitutional limits to the very direct decision making by the voters' constituencies. Referenda are being used ever more, often to push certain decision, which could not pass the parliament. The claim is that there must not be any limits to the power of the people. That phenomenon the most esteemed liberal magazine "The Economist" nicknamed coining the word "referendumania", apparently combining 'a mania' with 'referenda'. It has been received with a lot of sympathy by the general public, in circumstances when the television and the Internet shows all the misery of the numerous assemblies, not only in a new but also in the mature democracies. After the referendum on the Brexit has been used as an instrument of the political struggle in the mother of parliaments, Great Britain, which lead to the ongoing "melting down" of the highly valued British political system, it seems that the worst of prophecies are realized by advancing populist forces in a number of Euroepan states. Republic of Croatia has been for a long time exposed to such treats, by the political groups extremely opposed to governmental policies, first by the Catholic conservatives and most recently by the trade unionists. Due to the very inadequate regulation of the referenda on civil initiatives, whereas the decision is to be made by a majority of those who vote, without any quorum being provided, the posibilites of manipulation are enormous. In the lasting confusion, a number of politicians has already proclaimed their intention, if elected the president of the Republic, to use such a referendum in order to remove all the checks and balances between the chief of state and "the people". Taking such treats very seriously in the existing crisis of democracy, the author emphasizes hi plead for an interparty agreement which would enable the referendum to be properly regulated and thus incorporated into the system of a democratic constitutional democracy.
Demokracije su u opasnosti da će ih zadaviti populistički demagozi, koji se postavljaju kao jedini i istinski vođe "naroda", i koji zanemarujući ustavnu "strukturu slobode", parlamentarnu supremaciju, kontrolu sudova i, nadasve, ustavna ograničenja dovode u izravnu vezu s odlučivanjem biračkog tijela. Referendumi se sve više koriste za donošenje određenih odluka koje ne mogu proći u parlamentu. Tvrdi se da ne smije postojati nikakva prepreka vlasti naroda. Ovaj je fenomen najpoznatiji liberalni časopis The Economist obilježio novom riječju referendumanijom u kojoj se referendum izravno povezuje s manijom. U okolnostima kada televizija i Internet pokazuje svu bijedu brojnih skupština i to ne samo u novim već i u zrelim demokracijama taj je fenomen dobio punu simpatiju šire javnosti. Nakon što je u Velikoj Britaniji toj matici svih parlamenata referendum o Brexitu iskorišten kao instrument političke borbe što je dovelo do tekućeg "pretapanja" visoko cijenjenog britanskog političkog sistema izgleda da se ispunilo najgore moguće proročanstvo o napredovanju populističkih snaga u velikom broju europskih država. Republika Hrvatska je već dugo izložena takvim ugrozama od strane političkih grupa koje se ekstremno protive politici Vlade, počam od katoličkih konzervativaca a odnedavno i sindikalista. Zahvaljujući neadekvatnoj regulaciji refrerenduma o građanskim inicijativama gdje se ne govori o nikakvom kvorumu već se odluka donosi većinom onih koji glasuju mogućnosti manipulacije su ogromne. U postojećim okolnostima trajne konfuzije, brojni političari koji su već izjavili svoju namjeru da će ukoliko budu izabrani za Predsjednika Republike takav referendum koristiti radi uklanjanja svih kontrola i provjera koje postoje između šefa države i "naroda". Imajući u vidu krizu demokracije i smatrajući takve prijetnje sasvim ozbiljnim autor naglašava potrebu da se jednim međustranačkim dogovorom stvore uvjeti kojima bi se referendum uz odgovarajuću regulaciju uklopio u deemokreatski sistem ustavne demokracije.
Constitutional experimentation with the organization of government in Croatia has not been completed in the twenty five years of independence. The previous discussions, often with the aim of ...examining the public opinion had, generally speaking, been disguised under the pretext of demanding 'a pure parliamentary system', as if the 'hybrid' character of the constitutional system per se had created problems. The analysis of this makes the primary purpose of this paper, departing from the question whether the time has come to amend the Constitution and to abandon the particular arrangement of checks and balances developed during the Constitutional reform of the year 2000, the primary objective of which has been to prevent a re-occurrence of the system of personalized and concentrated power, as developed during the first decade of independence under the pretext of the French model of a semi-presidential system. Instead of a proposal for change, we conclude with a caveat: do not undertake substantial changes of the system without a solid scientific projection of possible consequences. Adapted from the source document.
On the instance of theoretical dilemmas, which have been opened in the Croatian legal community by its entrance into the European legal system, the issues of a constitutional identity have been ...treated in the paper. In a combination with the two erroneous ideological interpretations of the European Union, whether as a system dominated by a self-serving bureaucracy, or opposite, as a community founded on a faith and altruism, they emphasize the importance of a proper understanding of the notion of constitutional identity. The erroneous actions of the Croatian government and the dispute with the European Commission at the very beginning of the membership, have demonstrated the necessity of such a realistic theory of constitutional identity. Since there exist a lot of confusion on the matter in other countries as well, the problems of the newest member state might be of significance for further clarifications to other members. Adapted from the source document.
Ustav Republike Hrvatske nastao je u »ustavnom trenutku« kao dio procesa rušenja starog i uspostavljanja novog svjetskog poretka, one 1990. koja se s pravom naziva annus mirabilis. Usvojen je na ...prvome mjestu s ciljem da, na osnovi neotuđivog prava na samoodređenje, uspostavi temelje nove samostalne Republike Hrvatske, kao nacionalne države hrvatskog naroda, koja jamči svim pripadnicima nacionalnih manjina punu ravnopravnost s pripadnicima hrvatskog naroda, kao i posebna manjinska kolektivna prava. Poteškoće i tragedije u vezi s ostvarivanjem tog prvog i najvažnijeg ustavnog izbora utječu odlučno sve do danas na dinamiku ostvarivanja pratećih strateških ciljeva: preobrazbe nove države u demokraciju utemeljenu na vladavini prava, poštivanju i promicanju ljudskih i nacionalnih prava i temeljnih sloboda koja, s osloncem na trajni demokratski »ustav slobode« djeluje i razvija se kao dio europskih i svjetskih integracija čiji je cilj „trajni mir i održivi napredak“. »Božićni ustav«, usvojen 21. prosinca 1990., odmah je dobio taj popularni naziv jer je bio opće prihvaćen kao izraz narodne volje za uspostavljanje suverene, neovisne, demokratske države, integrirane u međunarodni pravni sustav demokratskog svijeta. Ciljeve utvrđene u Proslovu Ustava, posebno uređuje Članak 3. Ustava, kao najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za njegovo tumačenje. Time smo dobili dobar ustavni tekst, popraćen izvornom »vjerom u Ustav« koji je zbog toga sa sobom nosio golem potencijal demokratskog razvitka. Proces realizacije ovih temeljnih ustavnih vrijednosti i ciljeva bio je složen, proturječan i nipošto ireverzibilan. Hrvatski izbor oblika ustrojstva vlasti i izbornog sustava nije trajne naravi i podliježe stalnom preispitivanju. Ljudska prava i temeljne slobode normativno se šire, ali su još potisnuta i prečesto ugrožena ili pogažena. Popularnost Ustava u širokim narodnim slojevima spala je na niske grane u usporedbi s popularnošću »Božićnog ustava« 1990. godine. Političke i ine elite potiskuju Ustav ako izravno nije u funkciji njihovih kratkoročnih sebičnih ciljeva. No najviše vrednote i strateški ciljevi dominiraju ustavnim procesom prvih dvadeset godina i danas su jednako aktualne kao i na početku, a mogućnosti realizacije neusporedivo su veće. Autor ukratko razmatra proces realizacije temeljnih vrednota i strateških ciljeva utvrđenih u procesu stvaranja i donošenja Ustava te se zalaže za akciju na obnovi ugleda i utjecaja koji je hrvatski »Božićni ustav« uživao u procesu stvaranja neovisne i suverene države.
Hrvatski sustav ustrojstva vlasti kakav je uveden ustavnim promjenama iz 2000. godine, a posebno položaj predsjednika republike u tom sustavu, podvrgava se periodično vrlo oštrim kritikama, uglavnom ...s dvije polazne pozicije. Prvo, sa stajališta ustavnopravne teorije, kao “četvrt-predsjednički sustav”, za razliku od navodno postojećeg “čistog parlamentarizma”, te kao “hibridni model”, za razliku od “čistih” modela. Drugo, s praktičnog stajališta, kao nedjelotvoran sustav, koji ne određuje središte najviše vlasti, te tako pridonosi neželjenim sukobima. U tome bi imala biti razlika naspram “kancelarskog sustava”, koji predsjedniku države dodjeljuje samo reprezentativne funkcije, dok izvršnu vlast koncentrira u rukama predsjednika vlade. Prigovor je i to što je dioba vlasti primijenjena unutar dvaju državnih tijela koja obavljaju funkcije izvršne vlasti (egzekutive). Neposredan izbor predsjednika republike kritizira se kao skup i nepotreban te se predlaže da se izbor povjeri Saboru kao “nositelju najviše vlasti”.
Autor je sudjelovao u razradi modela i branio ga u različitim prilikama te sumira argumente njemu u prilog. Na teoriju o “čistom parlamentarizmu” odgovor je jednostavan: čisti modeli u životu ne postoje, inačice parlamentarizma bezbrojne su, od zemlje do zemlje. Dodatno, teorijsku “čistoću” teško bi bilo dovesti u vezu s djelotvornošću vlasti. Sa stajališta osiguranja održivog razvoja možemo ustvrditi upravo obratno: povijesno uspješni jedino su prikladno uređeni složeni modeli, prilagođeni potrebama konkretnih društava. Svrha kojoj dioba vlasti treba služiti nedvojbeno je uzajamno ograničavanje i nadzor svih nositelja vlasti, a posebno nositelja najviše vlasti, uz osiguravanje potrebne ravnoteže kako bi se očuvala djelotvornost. Na argument o mogućim sukobima odgovor je kako je najopasnije kad je sva vlast u rukama jednoga. Dioba vlasti, upravo obratno, navodi sudionike na razborito odlučivanje i kompromise. Kako je žarište vlasti egzekutiva, to je i locus gdje je treba primijeniti.
Polazi se od konstatacije kako tijekom triju mandata predsjednika republike izabranih u okvirima “hibridnog sustava”, na početku četvrtog mandata s novom predsjednicom, institucija nije institucionalizirana te njezino dalje funkcioniranje u nedopustivoj mjeri zavisi od osobnih preferencija trenutačnog nositelja dužnosti. S obzirom na to, autor razlikuje tri tipa hrvatskog predsjedništva: imperijalno, tranzicijsko i samo-ograničavajuće. Autor u zaključku naglašava obvezu znanstvenika da stalno prate i propitkuju stvarno djelovanje tog ustavno zacrtanog sklopa institucija. Početak predsjedničkog mandata gospođe Grabar-Kitarović prilika je da pokušamo prosuditi perspektive njegova razvoja. Ključ je u okretanju strogom poštivanju Ustava i zakona, bez ustupaka stranačkim i drugim posebnim interesima. Bez toga sustav odijeljenih vlasti ne može služiti svrsi zbog koje je unesen u sve demokratske ustave: ograničavanje i odgovornost nositelja vlasti. Moguće je zaključiti kako sustav diobe vlasti neće moći u potpunosti zaživjeti sve dok se ne poduzme ozbiljan korak s ciljem primjene članka 6. Ustava Republike Hrvatske, koji obvezuje stranke na demokratsko ustrojstvo i djelovanje. Ali moguće je i obratno: da vodeće političke stranke potvrde svoju dominaciju i dokrajče taj iznimno vrijedan ustavni eksperiment.
Ulazak Republike Hrvatske u europski pravni sustav otvorio je niz teorijskih kontroverzi i rasprava u pravnoj javnosti. U radu se obrađuje jedna od njih – problem ustavnog identiteta. I danas postoje ...tendencije izjednačavanja federalističkog načela i federativne države te posljedično odbacivanje federalizma kao ostvarivog načela. U vezi s dvjema pogrešnim ideološkim interpretacijama Europske unije – jedne prema kojoj je riječ o sustavu kojim dominira samodostatna birokracija, ili suprotne, prema kojoj je riječ o zajednici utemeljenoj na povjerenju i altruizmu – naglašava se važnost pravilnog razumijevanja pojma ustavnog identiteta. Među ostalim značenjima ustavnog identiteta je i ono o “preostalom suverenitetu” u složenoj zajednici država. Stoga je važno, iako zanemareno, stvoriti novu pravnu teoriju radi jačanja vladavine prava, kao i jasnog definiranja realističnih načela prednosti prava Europske unije nad nacionalnim ustavima. Takva teorija ne može biti utemeljena na čisto pravnom, već samo na interdisciplinarnom pristupu, koji bi uzeo u obzir niz izvanpravnih čimbenika koji određuju dinamiku odnosa unutar složenog sustava različitih razina ustavnosti u EU-u. Pri tome ne smiju biti zaboravljena postignuća federalističke teorije koja je prožimala ideje utemeljitelja europskih integracija. Pogreške hrvatske Vlade i spor u koji je ušla s Europskom komisijom na početku hrvatskog članstva u EU-u pokazale su nužnost takve realistične teorije ustavnog identiteta. S obzirom na nejasnoće koje postoje glede tog pitanja i u drugim zemljama, problemi s kojima se susreće najnovija članica mogu biti važni i za njihova daljnja razjašnjenja u ostalim članicama EU-a.
PDF
