Kršćanski hebraizam – tj. proučavanje hebrejskog jezika i židovskih tekstova, osobito Biblije na hebrejskom, od strane kršćanskih učenjaka – bio je temeljnom sastavnicom ne samo talijanske renesanse ...nego i protestantske reformacije. Ovaj rad prati razvoj kršćanskoga hebraizma od sv. Jeronima (5. st.) do kraja 16. st. U njemu se ocrtava nagli rast hebrejskih studija kod kršćana, kojima su skromne početke sredinom 15. st. označili Giovanni Pico della Mirandola i Gianozzo Manetti, ali su se oni ubrzano razvili u 16. st. zahvaljujući Johannesu Reuchlinu, Erazmu Rotterdamskom, Philippu Melanchthonu i – što je za našu svrhu osobito važno – Matiji Vlačiću Iliriku. Do kraja toga stoljeća, međutim, kršćanski je hebraizam izgubio svoj renesansni zamah, tj. »nostalgiju za najstarijim svjedočanstvom«, a zamijenili su ga više učeni, a manje religiozni pristupi Svetom pismu. U radu se propituju različiti interesi za hebrejski jezik i književnost kod pojedinih pisaca rimokatoličke, luteranske i reformacijske pripadnosti. Zatim se pokušava dati pobliži uvid u elemente kršćanskoga hebraizma u hrvatskim zemljama, osobito u Istri i na područjima u blizini Venecije, Slovenije i Mađarske. Među hrvatskim učenjacima na prvom mjestu razmatra Vlačić, ali i nekoliko drugih. Napokon, postavlja se pitanje zašto je u inače snažnoj hrvatskoj renesansnoj kulturi kršćanski hebraizam bio prisutan na jedinstven način, drugačiji od onog u drugim kulturama renesanse.
