A more and more obvious gap between the human spiritual development, which mostly stagnates, and often even regresses, and the technological development of society, which intensively and unstoppably ...grows, has been the initiation of numerous bioethical discussions that cover a wide range of topics, i.e. from a concern for a man and his health to a concern for nature and preservation of life in general. No matter the fact that numerous ethical discussions, which highlighted the last decade, have resulted with commonly accepted principles, several ethical issues were left without clear and unambiguous solutions. Within this context, the legal regulations expected to protect persons from unacceptable and harmful actions, but at the same time not to present an obstacle to scientific and technological development of society, have gained a special meaning. This is a significant challenge due to the fact that through statutory provisions we need to reach a balance between the freedom of scientific research and protection of a man. Although ethical dilemmas follow almost every field of human actions, bioethical contents are especially associated with the unimaginable technological achievements in medicine. Thereby, persons with mental difficulties, as one of the most vulnerable groups of patients, demand a highlighted bioethical sensibility within the meaning of humanity, understanding and enhanced awareness when ethically questionable medical procedures are applied on them, and especially when these patients are included in, sometimes even hazardous, biomedical researches. A basic protective mechanism for this category of persons in the Republic of Croatia is the Law on Protection of Persons with Mental Difficulties. The Law establishes a clear legal framework to proceed with actions designated for persons with mental difficulties, and certain legal provisions embodied within the Law could be considered a quite concrete answer to numerous ethical dilemmas. The analysis of these provisions discussed in this paper may be used as a relevant indicator of bioethical sensibility of the Law on Protection of Persons with Mental Difficulties.
Sve očigledniji raskorak između duhovnog razvoja čovjeka koji uglavnom stagnira, a nerijetko i nazaduje i tehnološkog razvoja društva koji intenzivno i nezaustavljivo raste, otvara brojne bioetičke teme u širokom rasponu od brige za čovjeka i njegovo zdravlje do brige za prirodu i opstanak života u cjelini. Brojne etičke rasprave koje su obilježile posljednja desetljeća rezultirale su općeprihvaćenim etičkim načelima, ali isto tako su mnoga etička pitanja ostala bez jasnih i nedvojbenih odgovora. U tom kontekstu pravna regulativa od koje se očekuje da zaštiti osobe od neprihvatljivih i štetnih postupaka, ali i da istovremeno ne bude prepreka znanstvenom i tehnološkom razvoju društva, dobiva posebno značenje. Riječ je o velikom izazovu jer kroz zakonske odredbe treba postići balans između slobode znanstvenog istraživanja i zaštite čovjeka. Iako etičke dvojbe prate gotovo svako područje ljudskoga djelovanja, bioetički sadržaji posebno su vezani uz neslućena tehnološka dostignuća u medicini. Pritom, jedna od najranjivijih skupina pacijenata, osobe s duševnim smetnjama zahtijeva naglašeni bioetički senzibilitet u smislu humanosti, razumijevanja i pojačane osjetljivosti kod primjene etički upitnih medicinskih postupaka prema njima i osobito kod njihovog uključivanja u, ponekad i rizična, biomedicinska istraživanja. Temeljni zaštitni mehanizam za ovu kategoriju osoba u Republici Hrvatskoj je Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Njime je uspostavljen jasni pravni okvir za postupanje prema osobama s duševnim smetnjama te se neke njegove odredbe mogu smatrati konkretnim odgovorom na brojne etičke dileme. Analiza tih odredbi koja je predmetom ovoga rada može poslužiti kao relevantan pokazatelj bioetičkog senzibiliteta Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
U radu se analiziraju temeljne karakteristike i odnos između dviju značajnih reformi kroz koje je prošlo hrvatsko kazneno zakonodavstvo u posljednjih deset godina. Iz analize jasno proizlazi da je ...prva reforma na normativnom nivou išla u pravcu ublažavanja represije, dok je druga reforma u potpunosti išla u suprotnom pravcu i znatno pooštrila represiju.
Rezultati analize upućuju na zaključak da zakonodavac nema jasnu i dosljednu strategiju kod propisivanja kaznenopravne represije te da pooštrenje represije u mjeri i na način kako je to učinjeno u drugoj reformi nije bilo nužno jer je i prije ove reforme zakon ostavljao dovoljno prostora za izricanje težih kazni.
Sve očigledniji raskorak između duhovnog razvoja čovjeka koji uglavnom stagnira, a nerijetko i nazaduje i tehnološkog razvoja društva koji intenzivno i nezaustavljivo raste, otvara brojne bioetičke ...teme u širokom rasponu od brige za čovjeka i njegovo zdravlje do brige za prirodu i opstanak života u cjelini. Brojne etičke rasprave koje su obilježile posljednja desetljeća rezultirale su općeprihvaćenim etičkim načelima, ali isto tako su mnoga etička pitanja ostala bez jasnih i nedvojbenih odgovora. U tom kontekstu pravna regulativa od koje se očekuje da zaštiti osobe od neprihvatljivih i štetnih postupaka, ali i da istovremeno ne bude prepreka znanstvenom i tehnološkom razvoju društva, dobiva posebno značenje. Riječ je o velikom izazovu jer kroz zakonske odredbe treba postići balans između slobode znanstvenog istraživanja i zaštite čovjeka. Iako etičke dvojbe prate gotovo svako područje ljudskoga djelovanja, bioetički sadržaji posebno su vezani uz neslućena tehnološka dostignuća u medicini. Pritom, jedna od najranjivijih skupina pacijenata, osobe s duševnim smetnjama zahtijeva naglašeni bioetički senzibilitet u smislu humanosti, razumijevanja i pojačane osjetljivosti kod primjene etički upitnih medicinskih postupaka prema njima i osobito kod njihovog uključivanja u, ponekad i rizična, biomedicinska istraživanja. Temeljni zaštitni mehanizam za ovu kategoriju osoba u Republici Hrvatskoj je Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Njime je uspostavljen jasni pravni okvir za postupanje prema osobama s duševnim smetnjama te se neke njegove odredbe mogu smatrati konkretnim odgovorom na brojne etičke dileme. Analiza tih odredbi koja je predmetom ovoga rada može poslužiti kao relevantan pokazatelj bioetičkog senzibiliteta Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Nowadays, after reaching the numerous scientific conclusions in the field of mental health, it is evidently obvious that there is a direct link between the respect for rights of psychiatric patients ...and inpatient conditions on the one hand and patient treatment effectiveness, their deinstitutionalisation, and therefore, destigmatisation on the other. Nevertheless, in recent years, the reports delivered by the Ombudswoman and Disability Ombudswoman as well as numerous judgments of the European Court for Human Rights in cases of violation of rights of persons with mental difficulties are a clear warning about insufficient accommodation and treatment conditions in psychiatric institutions in the Republic of Croatia. Therefore, it proved justifiable to explore to what extent psychiatric patients exercise their rights as indoor patients and what are the conditions of their medical treatment. With this aim, the research was conducted at the Psychiatric Clinic „Vrapče“, Psychiatric Hospital Rab, Neuropsychiatric Hospital „Dr. Ivan Barbot“ Popovača and Psychiatric Hospital Ugljan, the only psychiatric hospitals in the Republic of Croatia with hospital wards designated for compulsory detention of mentally incapable defendants upon the decision of the criminal court. Two different questionnaires were disseminated, the Basic Questionnaire for Directors of Psychiatric Institutions and the anonymous questionnaire on the sample of 80 patients. The article presents the analysis of the results obtained from these two questionnaires.
Danas, nakon mnogobrojnih znanstvenih spoznaja u području mentalnog zdravlja, sasvim je jasno da postoji izravna povezanost između poštovanja prava psihijatrijskih pacijenata i uvjeta smještaja u psihijatrijskim ustanovama s jedne strane te uspješnosti liječenja pacijenata, njihove deinstitucionalizacije, a time i destigmatizacije, s druge. No, posljednjih godina, sadržaji izvješća pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te brojnih presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima povodom pritužbi osoba s duševnim smetnjama, upozoravaju na loše uvjete smještaja i liječenja u psihijatrijskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Stoga se pokazalo opravdanim istražiti u kojoj mjeri psihijatrijski pacijenti ostvaruju svoja prava u psihijatrijskim ustanovama i u kakvim se uvjetima liječe. U tu svrhu, provedeno je istraživanje u Klinici za psihijatriju „Vrapče“, Psihijatrijskoj bolnici Rab, Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. Ivan Barbot“ Popovača i Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, jedinim psihijatrijskim bolnicama u Republici Hrvatskoj koje u svom ustroju imaju i odjele za prisilno smještene neubrojive osobe po odluci kaznenog suda. Pritom su korištena dva upitnika, osnovni upitnik za ravnatelje psihijatrijskih ustanova i anonimni upitnik za pacijente na uzorku od 80 ispitanika. Analiza rezultata dobivenih provedbom navedenih upitnika predmet je ovoga rada.
Danas, nakon mnogobrojnih znanstvenih spoznaja u području mentalnog zdravlja, sasvim je jasno da postoji izravna povezanost između poštovanja prava psihijatrijskih pacijenata i uvjeta smještaja u ...psihijatrijskim ustanovama s jedne strane te uspješnosti liječenja pacijenata, njihove deinstitucionalizacije, a time i destigmatizacije, s druge. No, posljednjih godina, sadržaji izvješća pučke pravobraniteljice i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te brojnih presuda Europskog suda za ljudska prava u slučajevima povodom pritužbi osoba s duševnim smetnjama, upozoravaju na loše uvjete smještaja i liječenja u psihijatrijskim ustanovama u Republici Hrvatskoj. Stoga se pokazalo opravdanim istražiti u kojoj mjeri psihijatrijski pacijenti ostvaruju svoja prava u psihijatrijskim ustanovama i u kakvim se uvjetima liječe. U tu svrhu, provedeno je istraživanje u Klinici za psihijatriju „Vrapče“, Psihijatrijskoj bolnici Rab, Neuropsihijatrijskoj bolnici „Dr. Ivan Barbot“ Popovača i Psihijatrijskoj bolnici Ugljan, jedinim psihijatrijskim bolnicama u Republici Hrvatskoj koje u svom ustroju imaju i odjele za prisilno smještene neubrojive osobe po odluci kaznenog suda. Pritom su korištena dva upitnika, osnovni upitnik za ravnatelje psihijatrijskih ustanova i anonimni upitnik za pacijente na uzorku od 80 ispitanika. Analiza rezultata dobivenih provedbom navedenih upitnika predmet je ovoga rada.
Autori u radu, nakon kratkog povijesnog prikaza donošenja prvog
Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama 1997. i razlozima njegovih promjena 1999. i 2002., analiziraju i kritički se osvrću na ...njegovu dosadašnju primjenu u praksi. Središnji dio rada prikaz je i komentar najznačajnijih novosti u Nacrtu novog zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
U radu se obrađuje problematika kaznenopravne zaštite radnika,
koja je danas osobito aktualna s obzirom na najnovije normativne
zahvate zakonodavca. Naime, novi Kazneni zakon predvidio je posebnu ...glavu kaznenih djela (glava XII.) protiv radnih odnosa i socijalnog osiguranja, u kojoj je uveden niz novina u odnosu prema dosadašnjem zakonskom uređenju. Glavu kojom se štite radni odnosi kao pravno dobro sadržavao je Krivični zakon Republike Hrvatske, no Kaznenim zakonom iz 1997. zasebna glava je ukinuta, a danas je ponovo vraćena. Rad nastoji ponuditi odgovor na pitanje iz kojih se razloga zakonodavac odlučio za novu intervenciju u ovom području. Je li riječ o neznatnoj nomotehničkoj prilagodbi, nostalgiji za vremenom u kojem je radnik bio „zaštićen kao medvjed“, ili je posrijedi nešto treće? Postiže li se novim Kaznenim zakonom bolja zaštita radnika? Hoće li to pridonijeti srozavanju ionako niske razine efikasnosti hrvatskog gospodarstva, ili će pak onemogućiti vječito ponavljanje tipične „hrvatske priče“, navedene u prologu? Što konkretno donose nove zakonske izmjene te koje bi dvojbe one mogle izazvati u praksi? Odgovaranju na navedena pitanja autori su pristupili iz više smjerova: u uvodnom dijelu osvrnuli su se na suvremene ekonomske tendencije, a potom su prešli na obradu konkretnih kaznenih djela, uz komparativni osvrt na rješenja iz
pojedinih zemalja kontinentalne tradicije.
Kazneno pravo kao najrepresivniji dio pravnog sustava svake države oduvijek je svojim sankcijama reagiralo na seksualno nasilje. Pritom su se sadržaji ovih inkriminacija često mijenjali, a mijenjala ...se i kaznenopravna reakcija na takva ponašanja. Štoviše, može se reći da je upravo područje zaštite spolnih sloboda i spolnog morala unutar kaznenog prava podložno najčešćim izmjenama. Ove brojne normativne intervencije, osobito one novijeg datuma, dinamikom širenja ili sužavanja zone kažnjivosti u ovom području otvaraju nova pitanja i potiču stare dileme. Međutim, uz sve sporove, nejasnoće, nedorečenosti, nema nikakve sumnje da nasilni postupci u području spolnosti u bilo kojem obliku predstavljaju najgrublje nasrtaje na spolni integritet osobe i njezino spolno samoodređenje i kao takvi zahtijevaju društvenu reakciju putem kaznenopravnih sankcija.
Obveza čuvanja liječničke tajne jedan je od osnovnih instituta medicinske deontologije čiji nastanak seže u daleku prošlost. To je i razumljivo jer se institucijom liječničke tajne štiti ne samo ...privatnost pojedinca, već i uspješno liječenje koje bez odnosa povjerenja između pacijenta i liječnika ne bi bilo moguće. Može se reći da medicine nema bez povjerenja, a povjerenja nema bez tajni. Stigmatizacija osoba koje pate od duševnih poremećaja, prisutna još uvijek i u suvremenom društvu, čini psihijatrijske pacijente posebno ranjivom skupinom. Stoga je novi Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama nastojao kroz svoje odredbe pojačati mehanizme zaštite od neovlaštenog otkrivanja informacija o ovoj kategoriji osoba. I upravo je detaljna analiza odredaba ovog Zakona kojima se regulira zaštita tajnosti podataka i medicinske dokumentacije osoba s duševnim smetnjama predmet ovog rada, uz ocjenu uspješnosti postignute ravnoteže na normativnom nivou između dvaju ponekad potpuno suprotstavljenih zahtjeva: zahtjevom za zaštitom privatnosti osoba s duševnim smetnjama i zahtjevom za zaštitom društva od njihove potencijalne opasnosti.
This paper analyses the basic characteristics of domestic violence as a crime and as a misdemeanour. The results of the analysis indicate that there is no clear delimitation between these acts, ...even though this constitutes a necessary precondition for safeguarding the legal certainty of citizens and the principle ne bis in idem. As every discussion concerning domestic violence deals with the issue of victim protection, the authors analyse the selected case-law of the European Court of Human Rights in order to point to the inadequate and ineffi cient protection of victims of domestic violence. Finally, in the conclusion, the need is emphasised to set clear criteria to delimit the existing criminal law regulation in contrast to misdemeanours. To this end, proposals de lege ferenda are made. PUBLICATION ABSTRACT
PDF
