Članak je podijeljen u tri glavna dijela: prvi analizira ulogu žene u židovskom braku i razna pitanja koja su nerazdvojno vezana uz njezin status u judaizmu, kao što je društveni život, jednakost i ...poligamija. Drugi dio bavi se institucijom braka u judaizmu, samom ceremonijom sklapanja braka te raznim praktičnim pitanjima koja mogu izniknuti tijekom sklapanja braka i kasnije, primjerice ketubom i razvodom. U posljednjem dijelu ovoga članka autor nastoji prikazati stav judaizma prema nasilju nad ženama, posebno prema premlaćivanju i silovanju, te završava pogledom judaizma na to kako bismo trebali postupati sa suprugama i kako su se poznati rabini ponašali prema svojim ženama. Autor analizira navedene teme u starozavjetnim spisima Biblije, u židovskome pravu i rabinskoj literaturi od talmudskih vremena do danas. Ova pitanja autor raščlanjuje na temelju niza izvora iz rabinske literature, od talmudskih vremena preko srednjega vijeka sve do suveremenih rabina, literature koja je sada prvi put prevedena na hrvatski jezik. Tekstove je s hebrejskog i aramejskog preveo sam autor.
The article is divided into three main sections: the first section analyzes the wife’s role in the Jewish marriage, as well as various questions which are inseparable from her status in Judaism, such as social life, equality, and polygamy. The second section deals with the institution of marriage in Judaism, the very wedding ceremony, and various practical questions which may arise during the wedding and later. These include issues such as the ketubah and divorce. In the last section of this article, the author seeks to present the Judaistic stance toward violence against women, especially towards beating up and raping, and he ends with the Judaistic view on how we should treat our wives. The author analyzes the aforementioned topics from the Old Testament Scripture, the Jewish law, and the Rabbinic literature from the days of Talmud until today. The author breaks down these questions based on a series of sources from the Rabbinic literature, from the days of Talmud, through the Middle Ages, all the way to the modern Rabbis, and the literature which has been translated into Croatian for the first time. The texts have been translated from Hebrew and Aramaic by the author himself.
Polazeći od sintagme »za slobodu nas Krist oslobodi« (Gal 5,1) i stavivši je u kontekst nekih suvremenih poimanja slobode, autor u ovomu radu istražuje Pavlovo poimanje slobode na temelju Poslanice ...Galaćanima koja je označena kao Magna charta libertatis christianae. U prvoj cjelini rada smješta tu sintagmu u povijesni kontekst nastanka poslanice, iz čega je vidljivo da je njegov govor o slobodi posve određen konkretnim stanjem vjernika u galatskim crkvama, njihovom dilemom vraćanja pod Mojsijev Zakon pod utjecajem nekih vjerovjesnika koji su se ušuljali u crkve Galacije nakon Pavla. I to vrlo konkretno poimanje slobode izrasta ponajprije iz kristološke vjere o Božjem ostvarenju spasenja u Kristu. U tomu smislu može se reći da Pavao spasenjski učinak poruke evanđelja izražava pojmom »oslobođenje«, što je jedinstveno u Novomu zavjetu.
Starting from the syntagma »It is for freedom that Christ has set us free« (Gal. 5: 1) and putting it in the context of some contemporary ideas of freedom, in this paper the author explores Paul’s idea of freedom on the basis of the Epistle to the Galatians, which is designated as Magna Charta Libertatis Christianae. In the first part of the paper he places this syntagma in the historical context of the origin of the Epistle, from which it is evident that his speech on freedom is entirely determined by the specific state of believers in Galatian Churches, by their dilemma of returning to the Law of Moses under the influence of some heralds of faith who sneaked into the Churches of Galatia after Paul. And this very concrete idea of freedom springs up first of all from the Christological faith about God’s realization of salvation in Christ. In this sense, it can be said that Paul expresses the salvific effect of the gospel message by the term «liberation», which is unique in the New Testament.
This short study outlines and illustrates the importance of the person of Abraham as fundamental to Jesus’ teaching, esp. in view of his own Jewishness in addressing his fellow citizens. In the four ...gospels, the name of Abraham, and particularly the phrase “son of Abraham”, served as a technical term for genuine Jewishness and religious identification.
Frequently, in the context of disputes between Jesus and the Jewish religious leaders of the time, Jesus persistently returned to the person of Abraham as a paradigm of faith rather than primarily a reference to the father of the nation. In the Old Testament, Abraham is constantly referred to as the friend of God, a believer par excellence. This attribute seemed to have been lost in the days of Jesus and the New Testament times. Jesus thus wishes to re-establish this role of Abraham, especially for the Jews.
U radu se filozofskim izrazom svojstvenim istaknutim imenima filozofijske hermeneutike 20. stoljeća (Heidegger i Gadamer) promišlja smisao i značaj židovstva i na njega usko navezana hebrejskoga ...jezika prema uvidima biblijsko-teološkoga opusa Adalberta Rebića.
Adalbert Rebić bio je tuzemni, glasoviti teolog, bibličar, poliglot, hebreist, sveučilišni profesor i rimokatolički svećenik. Užemu akademskomu, kao i širemu kulturnom krugu u matičnoj zemlji i izvan nje Adalbert Rebić ostao je zapamćen kao stručnjak za hebrejski jezik i židovstvo. Ljudi svakodnevice, mediji pamte ime Adalberta Rebića zahvaljujući njegovu nesebičnu angažmanu u području javnih službi u razdoblju ranih devedesetih godina 20. st. u Vladinu uredu za prognanike i izbjeglice RH. Desetke generacija studenata Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sjeća se trenutaka kada ih je Adalbert Rebić uvodio u tajne hebrejskoga jezika – jezika na kome se Bog obratio čovjeku; jezika koji je odigrao ključnu ulogu u razumijevanju povijesti spasenja i novozavjetne poruke uskrsnuća Isusova. A možda se najradije njegova imena sjećaju hodočasnici koje je Adalbert Rebić nebrojeno mnogo puta vodio u Svetu zemlju. Hebrejski jezik, židovstvo, Isusovo uskrsnuće, Sveta zemlja samo su neki među motivima i temama o kojima će biti riječi u sadržaju ovoga rada koji je koncepcijski podijeljen u tri dijela (premda metodološki obuhvaća šest dijelova): u prvome dijelu rada autorica se, služeći se samo pjesnicima svojstvenim načinom – metaforama, fokusira na razumijevanje Adalberta Rebića kao pisca pri čemu ključnu ulogu, kako autorica zapaža, ima njegov osobni identitet, tj. karakterna postojanost bjelodana u njegovim stručnim radovima. Drugi dio rada opsegom je najveći i njime su obuhvaćene teme jezika, klasifikacija djela Rebićeva opusa s naglaskom na problematiku hebrejskoga jezika i židovstva. Treća cjelina donosi autoričina osobna razmatranja rebićevski shvaćene ontologije jednoga hodočašćenja, odnosno sinopsis glavnih tema i motiva Vodiča po Svetoj zemlji, jer je to djelo, prema autoričinu osobnu mišljenju, uz Isusovo uskrsnuće ključno za razumijevanje Adalberta Rebića, njegova života, djela i rada.
Kasna židovska književnost u psalmima vidi tekstove koji govore i o mesijanskom vremenu i o samom Mesiji. Rad se najprije bavi izvorima koji se odnose na psalme u kasnoj židovskoj literaturi (1.-11. ...st.), da bi u nastavku poklonio pozornost Ps 1 - 19. Kad govore o posljednjim vremenima ovi psalmi govore o iščekivanju jednog ili više mesijâ uz čiji je dolazak povezana konačna pobjeda, ali i sud koji će se na kraju vremena dogoditi. Pritom je vidljiv ekskluzivistički pristup promišljanju o posljednjem sudu u kojem ne postoji nada za druge i drugačije. Posljednja bitka zamišljena je kao bitka između dobra iz zla, a u njoj će pobjeda će Mesijina i Božja. Kao sredstvo za borbu predstavljena je Tora, to jest Božja riječ. U židovskoj perspektivi Tora obuhvaća pisani i usmeni Zakon, pa je obdržavanje zapovijedi toga Zakona od ključnog značenja za održanje u posljednje dane. Kao mjesto suda označen je Jeruzalem koji će postati prijestolje Boga koji uzima ulogu suca. Na tom sudu bit će uništan đavao i svi koji su njegovi, uključujući Goga, Magoga i Edoma, a oni koji su Božji, a to znači pravedni Izrael, prebivat će u obnovljenom Jeruzalemu i Sionu.
U članku su prikazani život i djela Josipa Flavija, najvažnijega židovskog povjesničara iz prvoga stoljeća poslije Krista. Flavije je bio sudionik Prvoga židovskog ustanka protiv Rimljana, a nakon ...zarobljavanja i proroštva Vespazijanu da će postati carem, suradnik, pregovarač i prevoditelj njegovu sinu Titu. Zbog izravnog sudioništva u mnogim zbivanjima koja opisuje u Židovskom ratu to je njegovo djelo od neprocjenjive važnosti za uvid u motive, tijek i slom ustanka. Kao helenizirani Židov u Židovskim je starinama i u raspravnici Protiv Apiona predstavio židovsku povijest od najranijega biblijskog razdoblja i apologetiku židovstva te je opovrgavao protužidovske optužbe raširene u grčko-rimskom svijetu. Njegova djela stoga predstavljaju i dragocjen dio helenističke židovske filozofske i teološke misli staroga vijeka. Iz kršćanskog je očišta Flavijeva najveća vrijednost u opisima Judeje u vrijeme prije, tijekom i nakon Isusova života na zemlji i nastanka prve Crkve. Iz njegovih se djela pruža najširi, najopsežniji i najdublji izvanbiblijski uvid u društvene, političke i vjerske prilike u kojima je nastalo kršćanstvo.
Ovaj članak predstavlja pokušaj ispravljanja pretpostavke da
su pojam „cjeloživotnoga učenja“ izumili pedagozi tek 70-ih godina prošloga stoljeća. Protivno brojnim autorima koji smatraju knjigu E. ...Faurea Learning to Be iz 1972. godine ishodištem „cjeloživotnoga učenja“, željeli bismo kao oca „cjeloživotnoga učenja“ u modernom smislu navesti Cyrila O. Houlea i njegovo izvanredno djelo iz 1961. godine, The Inquiring Mind. Ciril O. Houle je smatrao da korijeni „cjeloživotnoga učenja“ potječu iz drevnoga židovstva. Članak slijedi njegove smjernice te ističe glavne faze toga rodoslovlja: drevno
židovstvo kao zajednica koja uči, cijeloživotno učenje u Tori i Talmudu, pokret Haskala kao poveznica s pedagoškom praksom u Njemačkoj te, konačno, funkcija „kuća za podučavanje“ (Lehrhäuser) u Weimarskoj Republici (Buber, Rosenzweig, Simon) kao mjesta cjeloživotnoga učenja kako u vjerskome tako i u svjetovnome smislu.
Rad nudi kratak pregled povijesti sinagoge u Praškoj ulici od njene izgradnje do uništenja, te se osvrće na načine na koje se pripadnici židovske zajednice i građani grada Zagreba sjećaju iste. ...Sjećanje u ovom radu pokazuje se u umjetničkim praksama, te u iskazima Židova u Zagrebu koji nude heterogen pogled na sinagogu kao mjesto pamćenja na uništenu zajednicu, mjestu gdje se jasno ogleda (ne)vidljivost židovske zajednice u Zagrebu nakon Drugog svjetskog rata, te mogućnosti za budući rast zajednice.
Svijet u kojemu živi današnji naraštaj ljudi ugrožen je i nalazi se u neprestanoj opasnosti uništenja, primijetio je već sredinom prošloga stoljeća A. J. Heschel, te je za spas čovjeka i okoliša ...njegova života predložio drugačiji sustav vrijednosti koji u obzir ne uzima samo prostor, nego kao bit i srce postojanja postavlja vrijeme. Židovstvo, kao religija vremena, uči kako se posvećivanje vremena događa u slavlju Šabata, Dana Gospodnjega, koji je Bog blagoslovio i učinio svetim. Heschelova ekološka teologija smatra svijet stvari svetim, ali samo ako je taj svijet posvećen u vremenu. Zbog toga je upravo Šabat polazište iz kojega A. J. Heschel promatra svijet i na kojemu gradi svoju ekološku teologiju, te Dan Gospodnji smatra vrhuncem stvaranja i trenutkom očitovanja Božje svetosti kad se ponajprije posvećuje vrijeme, zatim čovjek i konačno prostor i stvari. Članak analizom djela Abrahama Joshue Heschela, The Sabbath: Its Meaning for Modern Man, koji je polazišna točka, želi prikazati početke ekološko-teološkoga razmišljanja sredinom 20. stoljeća.
PDF
