Autor u članku želi pokazati odnos između čovjeka i prirode u svjetskim religijama. U tom prikazu polazi se od religijskih predaja o počecima svijeta i čovjeka u hinduizmu, budizmu, židovstvu, ...kršćanstvu i islamu. Prvim čovjekovim grijehom ozbiljno je narušena ravnoteža odnosa između čovjeka i prirode. Neodgovornim djelovanjem svakodnevno se razara svijet te je i sam život dovoden u opasnost. Prema religijskim tradicijama u početku je vladalo jedinstvo i sklad među svim stvore¬njima. Tom prvobitnom rajskom stanju čovjek i danas teži.
Navedene religije nude cjelovita rješenja za prevladavanje ekološke krize. U hinduizmu se osobito ističe put ljubavi bhakti–marga i moralno djelovanje karma–marga. Budizam za postignuće jedinstva i sklada cjele prirode zahtijeva od čovjeka da nadvlada vlastitu sebičnost. Židovska starozavjetna tradicija želi posvjestiti izvorno shvaćanje ključnih biblijskih izraza podložiti i vladati. 'Podložiti' znači obrađivati zemlju i njegovati je na obostranu sreću i zadovoljstvo, a 'vladati' treba tako da se maksimalno čuva i štiti život. Isus u Novom zavjetu primjerom čovjeku svjedoči kako treba dosljedno ustrajati na odricanju od navezanosti na prirodne resurse, tj. na prirodu. Islam čovjeka smatra odgovornim za sudbinu Alahovog stvorenja. Zato on mora posebnu pozornost usmjeriti na svoje djelovanje. Da bi tim putem sigurno kročio, preporuča mu se post kao izvanredno i djelotvorno sredstvo samodiscipliniranja jer samo se tako može uspostaviti ispravan i uravnotežen odnos prema prirodi.
Ova rješenja koja pružaju religije, temelj su za korjenite promjene odnosa između čovjeka i prirode.
Od međureligijskog dijaloga često se traži da se kreće na planu jednakosti i simetričnosti. Zahtjev nije prihvatljiv: jedna je religija dužna promatrati druge jedino polazeći od svoga vlastitog ...gledišta. Konfesionalne zajednice mogu započeti sučeljavanje na ravnopravnoj razini jedino u okviru zreloga demokratskog društva koje je u stanju religijama dati javni prostor. Da bi se to ostvarilo, religije moraju ispuniti tri uvjeta: nijedna od njih ne smije se odreći vlastitoga "zahtjeva za apsolutnošću", na srcu im mora biti zajedničko dobro i, napokon, od njih se traži da prihvate pravila demokracije. To uključuje nadilaženje ideje liberalne tolerancije koja se temelji na isključivo privatnoj dimenziji vjerske pripadnosti. Ta opća načela valja smjestiti u kontekst u kojemu valja imati na umu konkretne značajke specifičnih vjerskih zajednica. Stoga je osobito važno ukratko se prisjetiti glavnih parametara u okviru kojih su tijekom povijesti židovi, kršćani i muslimani tumačili religiozni sustav drugih religija. Iz toga sučeljavanja proizlaze temeljni teološki i ustrojstveni razlozi zbog kojih nijedna od abrahamovskih religija ne može ne poznavati druge dvije. Na građanskom području to uključuje nužnost javnog razgovora koji mora voditi računa i o jednakosti i o različitosti.
Ovaj članak promišlja o nekim temama (iz) filozofije povijesti ruskoga filozofa Nikolaja Berdjaeva koje je na poseban način razvio u svome djelu Il senso della storia, koje je temeljno polazište ...naših promišljanja. Najprije se predstavlja posebnost Berdjajeva pokušaja filozofije povijesti. Naš autor nudi neka značajna promišljanja o povijesti, o povijesnome, o smislu i napretku povijesti, o odnosu slobode i povijesti te metafizike i povijesti. Slijede misli o doprinosu židovstva za filozofiju povijesti te autorovo viđenje jedincatosti kršćanskoga doprinosa shvaćanju povijesti i za filozofiju povijesti. Na kraju se predstavlja vrlo važna kategorija predaje i njezino značenje za spoznaju povijesnoga.
Odnos prema religijskim simbolima otkriva stav prema tim religijama. Danas se u javnoj sferi posebno upotrebljava moć vizualne reprezentacije u iznošenju tog stava (isticanje religijskih simbola ili ...zabrana njihovog isticanja pa čak i javno paljenje). U radu se integracijom Durkheimovog shvaćanja simbola s teorijom simboličkog interakcionizma dolazi do (radne) distinkcije „univerzalnih” i „partikularnih” simbola. Istraživanjem percepcije „univerzalnih” religijskih simbola moguće je dublje istražiti relacijske dimenzije identiteta - odnos prema „sebi” (svojoj religiji) i „drugome” (religiji drugih) te je ovo i prvo takvo istraživanje u nas. Istraživanje je provedeno na reprezentativnom uzorku građana/ki Republike Hrvatske (2010.; N=1008). Cilj istraživanja bio je utvrditi: 1) opću percepciju „univerzalnih” simbola triju religija u Hrvatskoj: križ (kršćanstvo), polumjesec (islam) i Davidova zvijezda (židovstvo); 2) odgovaraju li rezultati dodatnom instrumentu anketnog upitnika koji je direktno istraživao mišljenja o pripadnicima ovih religija; 3) postojanje predviđene faktorske strukture percepcije religijskih simbola: evaluacija i aktivnost; i 4) povezanost percepcije s religijskim obilježjima ispitanika. Instrument se sastojao od ljestvice semantičkog diferencijala s 10 bipolarnih pridjeva. U obradi podataka korištene su metode univarijatne, bivarijatne i multivarijatne statistike. Rezultati su potvrdili početne hipoteze te je opći zaključak da hrvatsko društvo značajno najpozitivnije percipira simbol križa (simbol „sebe”, jer je većina ispitanika bila katoličke, odnosno kršćanske vjeroispovijesti), zatim Davidove zvijezde pa polumjeseca. Na instrumentu je dobivena očekivana faktorska struktura te usporedbom s anketnim upitnikom visoka pozitivna korelacija rezultata.
Autor u ovom članku polazi od postavke Željka Mardešića da religija i rat spadaju u temeljne "društvene zbiljnosti" koje se obistinjuju tijekom ljudske povijesti i koje time postaju "nerazdvojivi ...dijelovi ljudske sudbine" i) od njegove tvrdnje kako religija i rat mogu postojati kao zasebne i međusobno neovisne cjeline, uzevši za to primjer, na Isusovoj "zapovijedi ljubavi" utemeljenu, kršćansku religiju koja je tijekom povijesti pružala čovječanstvu mogućnost dijaloga, a ne rata.
No, kako se temeljem povijesnog iskustva međusobnih dodira i prožimanja dviju društvenih zbiljnosti - religije i rata - veoma često može steći dojam da između njih nije bilo proturječja, da su se međusobno privlačile, (dodati riječ te) da je bez religije bilo nemoguće voditi rat, da religije i rat nisu uopće odvojene društvene tvorbe i da bi se između njih (čak) mogao staviti znak jednakosti, autor u pokušaju obrazloženja takvih postavki odgovor traži ponajprije u tekstovima koje je Željko Mardešić posvetio ratu i mirotvorstvu, a i u najnovijoj hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti.
U svojem pristupu tim povijesnim "Društvenim zbiljnostima" autor najprije obrazlaže pojmove "religijski ratovi", "konfesionalni sukobi" te "vjerski ratovi", da bi potom govorio o veoma često zagovaranoj tezi kako je dosadašnja povijest ljudskoga roda zapravo povijest ratovanja, krvi, ubijanja, istrebljivanja. Autor potom raspravlja o vjerodostojnosti postavke prema kojoj je još na početku evolucijskog ciklusa postojalo stanje "bellum omnium contra omnes"; da su takvom stanju služili religijski obredi rata kojima se željelo privoljeti božanstvo rata da bude na strani onih koji ga zazivaju kako bi došli do pobjede nad neprijateljem. Potom govori o odnosu monoteističkih religija (islama, kršćanstva i židovstva) prema ratu kroz povijest i u današnje vrijeme, (zarez staviti) uz istodobno navođenje razloga za njihovu neugasivu ratobornost, slijedom postavke da se ta ratobornost nalazi u činjenici što monoteističke religije, u odnosu na politeističke religije, polažu pravo na posjedovanje jedne prave i konačne istine koju je teško smatrati samo svojom, pa je nastoje nametnuti drugima (veoma često i silom).
Ipak, iskustva rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini zorno pokazuju kako se na ovim prostorima nije vodio vjerski rat izazvan potrebom dokazivanja i potvrđivanja vjerskih istina (dogmi), nego su se političke i vojne elite koristile snagom religijskoga kao sredstvom za postizanje ovozemaljskih političkih i vojnih ciljeva.
U članku se na historijskoantropološki način pristupa religijskim fenomenima u Jugoistočnoj Europi. Uz pomoć historijske komparacije autor nastoji rasvijetliti religijske fenomene Jugoistočne Europe ...i pružiti njihov pregledan prikaz. Pritom značajno mjesto daje historijskoj sociologiji kao disciplini koja se, između ostaloga, bavi i religijskom uvjetovanošću društvenih procesa. Tekst se sastoji od dva dijela. U prvome se autor bavi pitanjem religijske posebnosti Jugoistočne Europe i sagledava ga s nekoliko stajališta. Najvažnijim obilježjima religijske situacije tog dijela Europe smatra partikularizam, arhaizam i sinkretizam. Autor analizira povijesnu uvjetovanost opstojnosti svih triju svjetskih monoteističkih religija u regiji, njihove učinke na društveni razvoj Jugoistočne Europe, odnos vlasti prema vjerskim zajednicama i postojanje različitih tradicija unutar pojedinih religijskih kultura. Uz analizu prisutnosti drevnih elemenata i kontinuiteta pretkršćanskih rituala i vjerovanja naglašava i jak sinkretizam koji obilježava religijske tradicije Jugoistočne Europe. U drugom dijelu teksta autor uspoređuje religijske fenomene u Jugoistočnoj Europi i analizira regionalne religijske tradicije. S historijskoantropološkog stajališta prikazuje vjerske obrede, nositelje obreda, mjesta obreda, vrijeme obreda te obredne jezike svake od svjetskih religija zastupljenih u regiji. Naglašavajući kontinuitet religijskoga života i religijske tradicije u Jugoistočnoj Europi, autor završava s razdobljem komunističke vladavine u drugoj polovini 20. stoljeća i razmišljanjem da se i komunizam sa svojom ateističkom doktrinom u sekularnoj formi kulta zapravo nastavlja na religijske tradicije.
Čitavo četvrto poglavlje Poslanice Rimljanima usredotočeno
je na izlaganje Post 15,6. Svrha tog opširnog izlaganja je biblijsko
utemeljenje i obrazloženje teze iz Rim 3,21b: “Sada se pak izvan
Zakona ...očitovala pravednost Božja, posvjedočena Zakonom i Prorocima.”
Budući da se objava pravednosti događa izvan Zakona
(cwri.j no,mou), od posebne je važnosti pokazati da se Tora tome
ne protivi, što su sigurno židovski sugovornici Pavlu predbacivali,
nego da upravo ona sama izrijekom svjedoči i utemeljuje isključivanje
“djelâ Zakona” kod opravdanja.
Abrahamovo opravdanje u Post 15,6 odgovara opravdanju
kršćana u trostrukom pogledu: prvo, ono se događa iz vjere (evk
pi,stewj: Rim 3,22.28); drugo, upravo jer se događa iz vjere ostvaruje
se bez ikakva ograničenja svim ljudima, ukoliko oni vjeruju
u Krista (Rim 3,22.29sl); treće, događa se tako, i to bez izuzetka,
da grješnici, bezbožni postaju pravedni (Rim 3,22b-23).
Na toj osnovi temelji on u dva misaona smjera (rr. 9-12 i 13-
16) univerzalnost pravednosti vjere za pogane kao i za Židove i
sukladno tome “isključenje” elitarnog hvastanja (kau.chsij) Židova
u odnosu na pogane s prizivom na znakove izabranja Izraela,
obrezanje i Zakon. Tako postaje židovska teza o Abrahamu kao
ocu prozelita kršćanskom tezom o Abrahamu kao ocu “svih koji
vjeruju”, pogana kao i Židova (u tom redoslijedu!).
Konačno, pokazuje Pavao u rr. 17-22 na Abrahamovoj vjeri
bit vjere, na osnovi koje se sada svima onima koji vjeruju događa
“uračunavanje u pravednost“. Bitna značajka te vjere je da se
ona ne oslanja na ništa vlastito, nego potpuno i posve na Boga,
na njegovu milost, koja daje i bezuvjetno ispunja obećanje. To
bezrezervno pouzdanje u Boga izvire iz vjere u Božju stvarateljsku
i uskrsavajuću moć, i očituje se kao nada protiv svake nade,
kao povjerenje u ostvarenje obećanoga protiv svakog privida. Da
je to opravdanje iz vjere u ovom trostrukom određenju utemeljeno
u Kristovoj smrti i uskrsnuću, da je vjera (pi.stij Ihsou): Rim
3,26b) i stoga hermeneutski horizont čitavog svjedočanstva Pisma
o Abrahamu kristološki utemeljen, da se taj kristološki vid i
ovdje najtješnje povezuje s tim u rr. 1-22 prevladavajućim teološkim
vidom, to nedvosmisleno dolazi do izražaja u rr. 23-25 i tvori
pretpostavku čitavog tumačenja.
Pitanje geneze kršćanskog asketizma i njegova razvitka u strukturu monaštva, kao i općenito kršćanske duhovnosti, problematika je koju dodiruje ovaj prilog. Slijedom istraživanja asketsko-monastičkih ...korijena i specifičnosti kršćanske duhovnosti čini se da se u znanstvenim krugovima premalo vodilo računa o tzv. sirijskom kršćanskom fenomenu koji teologiji duhovnosti daje poseban biljeg. U ovom radu autor pokušava artikulirati specifične teološke i antropološke točke židovskog asketizma na temelju kumranskih izvora. Sadržaj tih duhovnih iskustava kolao je u prvim generacijama kršćanstva u judeokršćanskim krugovima. Na temelju prikupljenih uvida autor drži da postoji izravna dijaloška veza između židovskih asketskih korijena i sirijskog kršćanstva sve do IV. st.
RELIGIJA I KOCKANJE Kozjak, Boris
Socijalna ekologija,
09/2008, Letnik:
17, Številka:
3
Web Resource
Odprti dostop
U radu se u povijesnom kontekstu analiziraju razni aspekti odnosa između religije i kockanja. Polazi se od postavke da je religija od kada postoji ljudsko društvo imala značajan utjecaj na kockanje, ...a što se može posebno uočiti u istraživanjima drevnih religija. Iako i židovstvo spada u drevne religije, ipak se u Bibliji nigdje ne govori o kockanju, već o „bacanju kocke“, o ždrijebanju u posebno teškim situacijama u kojima se bio nalazio židovski narod. Iako ne govori o kockanju, Biblija ipak upozorava da je potrebno držati se podalje od ljubavi prema novcu i pokušaja «brzog bogaćenja» ukoliko se čovjek želi svidjeti Jahvi. Kršćanstvo se, baštineći starozavjetnu židovsku religijsku tradiciju ali i novozavjetnu evanđeosku poruku, negativno odnosi prema kockanju. No na promjenu negativnoga prema nešto umjerenijem odnosu kršćanstva prema kockanju presudno je utjecao Toma Akvinski koji je uporabu ždrijeba smatrao nužnom, ako se on koristi s ciljem zadovoljavanja ljudskih potreba. Kockanje osuđuju i protestanti i katolici, ali iz različitih razloga. Crkveni dokumenti ne osuđuju kockanje, ali ga smatraju moralno neprihvatljivim kad lišavaju osobu onoga što joj je nužno za zadovoljavanje vlastitih i tuđih potreba. Otvaranjem kladionica u Hrvatskoj nije poraslo zanimanje za sport nego za brzu i laku zaradu. U tradicionalnim kulturama, kockari mogu dobitke pripisati Bogu i višim silama. U modernim zapadnim društvima kockanje i religija u potpunosti su konstruirani kao dvije potpuno odvojene institucionalne sfere. Iz kršćanske perspektive, kockanje je loše ne samo zato što se temelji na želji za primanjem bez davanja i što pruža izazov u uređenom Božjem svijetu, već i zato što u određenoj mjeri nudi alternativni put iskustvima koja nisu transcendentalne i religiozne prirode.
Uocavajuci kako iskaz o “punini vremena” u Gal 4,4
pripada zakljucku Pavlova argumentiranja o opravdanju po vjeri
Abrahamovim likom, u ovome clanku autor analizira taj iskaz
u njegovu poslanicnom, ...kulturalnom i kršcansko-tradicijskom
kontekstu. Pošavši od Pavlove sintagme i njezinih glavnih
sastavnica, istaknuvši njezinu originalnost u odnosu na grcki
i židovski kulturalni ambijent, kao i u odnosu na kršcansku
tradiciju, autor pokazuje da Pavao tom sintagmom izražava
izvorno kršcansku ideju o prodoru eshatona u povijest. Ta ideja
karakterizira kršcansku misao od samih pocetaka, ali je u drugim
NZ-nim spisima, pa i kod samoga Pavla, uglavnom povezana
s pashalnim otajstvom smrti i uskrsnuca Isusova. Za razliku od
takvoga povezivanja, Pavao u Gal upravo sintagmom “punina
vremena”, izražava prodor eshatona u povijest samim Isusovim
ro!enjem, njegovim ulaskom u povijest. Punina vremena kao
tipicno kristološka kategorija kvalitativna je mjera svih vremena,
a ne kalendarski završetak nekoga odre!enoga vremena. Njome
Pavao izražava povijesno-spasenjsko osmišljenje vremena. To
znaci da se u povijesti ne može dogoditi ništa apsolutno novo.
Doga!ajem Krist, koji zapocinje Isusovim ulaskom u povijest i u
kojem i Marija ima svoje mjesto, vec se ostvarilo ono što se ima
dogoditi s poviješcu, odnosno anticipirana je u povijesnim uvjetima
definitivna završnica povijesti. Takvu originalnu i iznena!ujucu
tvrdnju Pavao je mogao utemeljiti trima cimbenicima koji se u
njegovoj misli trajno ispreplecu: kristologijom, soteriologijom i
antropologijom. U zakljucku autor istice paradoksalnost takve
tvrdnje: povijest se nastavlja, premda je dovršena, ili obrnuto,
povijest je zakljucena, dovršena, premda nastavlja svoj tijek.
Takva ideja, osim što omogucuje novu viziju stvarnosti, obilježava
izvorno kršcanski identitet, spleten od mnogih paradoksa, antiteza
i antinomija. Živjeti puninu vremena znaci biti realni optimist
uronjen u Božju novost u povijesti, u uvjerenju da, kako sam Pavao
kaže, “je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!”
(2 Kor 5,17).
