Članak donosi pregled idejnoga rješenja oblikovanja liturgijskoga prostora buduće solinske bazilike odabrane kao najbolji rad na natječaju koji je u ožujku 2009. raspisala Splitsko-makarska ...nadbiskupija. Riječ je o interdisciplinarnome radu u kojem se susreću arhitektura i teologija u razmatranju i realizaciji liturgijskih formi. U prvome dijelu članka ukratko su ocrtana idejna polazišta te su razložene postavke i logika pristupa projektiranju. Drugi dio pokušava pružiti opisni presjek i hermeneutsku podlogu iščitavanju idejnoga projekta. Kroz tri naznačena okvira - »oblikovanje liturgijskih žarišta«, »opna forme« i »svjetlo i voda« -autori razrađuju nosive elemente arhitektonsko-liturgijskoga jezika te obrazlažu temeljne postavke idejnoga rješenja. Treći dio članka iznosi perspektive idejnoga rješenja.
Kontinuiranim angažmanom na valorizaciji, kategorizaciji i zaštiti zagrebačke graditeljske baštine Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu nastoji biti ustrajan u zaštiti ...najvrjednijih arhitektonskih ostvarenja svih povijesnih epoha.
Ovim su radom obuhvaćeni primjeri zagrebačke graditeljske baštine s područja stambene arhitekture recentno pojedinačno zaštićene rješenjima o utvrđivanju obilježja kulturnih dobara. Pojedinačno su pobrojeni primjeri zagrebačkih obiteljskih kuća i višestambenih građevina koje su se neupitnom vrijednošću uvrstile u Listu zaštićenih kulturnih dobara, upisanih u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Načinjen je potom pregled prijedloga rješenja o utvrđivanju obilježja kulturnog dobra za deset stambenih građevina, izrađenih u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, koje je potom potvrdilo Stručno povjerenstvo za utvrđivanje obilježja kulturnog dobra Ministarstva kulture.
Znanstvenom elaboracijom, s detaljnim kronološkim historijatima i opisima predmetnih kulturnih dobara, razlaže se njihova visoka vrijednosna kategorizacija i uvrštavanje među najznačajnije građevine stambene namjene na području grada Zagreba. Predmetne su građevine obilježjima i kvalitetom redom značile novost i mijenu u vrijeme nastanka, u hrvatsku su arhitekturu unosile obilježja novoga vremena, a skladom i kvalitetom izvedbe osigurale su opstojnost do danas. Pri izradbi elaborata valorizacije, revalorizacije te kategorizacije zagrebačke stambene arhitekture rečeni su se primjeri iskristalizirali nužnima za zaštitu jer su potvrda kontinuiteta opstojnosti kvalitete zagrebačke graditeljske prakse tijekom prve polovice i sredine dvadesetog stoljeća.
Objašnjeni su konzervatorski principi i sistematizacija zaštite, kojom predmetne stambene građevine, sukladno svojoj „arhitektonici”, podliježu i različitom konzervatorskom sagledavanju te, sukladno tomu, i uspostavljanju mjera zaštite. Ovim radom Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode u Zagrebu predstavlja kontinuirani angažman na zaštiti najznačajnijih primjera povijesno važnih arhitektonskih razdoblja zagrebačke kulturne baštine.
The Baroque fortifications of Osijek, the largest fortified complex built in Croatia in the eighteenth century, were constructed from the end of the seventeenth to the end of the eighteenth century ...in four major stages that differed in plan and conceptual approach. These differences were largely linked to changes in political and/or broader historical circumstances, with the participation of a number of different key historical protagonists and the designers they engaged. The city, which is located at an important strategic crossing over the River Drava, was at a later stage of the Great Turkish War transformed into a city-fortress with new bastion fortifications. Designed by Mathias von Kaisersfeld, they were executed in 1692 in preparation for the Battle of Slankamen in 1692, in which Louis William, Margrave of Baden-Baden, won an important victory, and they were also to serve for the continuation of the war after this battle until the Treaty of Karlowitz in 1699. Besides Petrovaradin, whose construction began one year later also to the design of engineer Mathias von Kaisersfeld, Osijek was the first new city-fortress built in the newly-liberated territories, on the new frontier with the Ottoman Empire. Its design was very similar to that of Kaiserswerth, the fortress of the Diocese of Cologne on the Rhine; it had three landward-facing bastions and two demi-bastions facing the River Drava. The construction featured earth embankments excavated from a wide trench into which water from the Drava could be let. Construction stopped after the peace treaty was signed and resumed in 1710, when the fortifications were clad with bricks because Prince Eugene of Savoy and Emperor Joseph I concluded, in 1709, that there was danger of the Ottoman Empire becoming involved in the War of the Spanish Succession between the Alliance and France. In the same year, Prince Eugene started to build, to the design of his architect Lucas von Hildebrandt, his bastioned castle in Bilje on his Belje estate near Osijek, as the centre of his demesne. The castle was built for defence against the Hungarian rebellion, but was also to serve as his future personal headquarters in preparation of a new war against the Ottoman Empire. A new plan for the modernization of the Osijek fortifications was drawn up in 1712 for the same purpose. It was an integral plan for the layout of the cityfortress combined with the final design for a Baroque city with a new square (Paradenplatz) in the centre and a new arrangement of city streets to replace the inherited, older, urban tissue. The plan was designed by engineer Jean Petis de la Croix, and it became a model for the entire future system of new city-fortresses whose construction Prince Eugene of Savoy organized and headed after the war. At that time Petis de la Croix also made the plan for Szeged, and the construction of a new fortress in Slavonski Brod began in 1715 in preparation for the war. In the same year engineer Visconti made a plan for Carlsburg, the main fortress in Transylvania (Alba Iulia). After the triumph in the war of 1716-1718 and the conquest of Timişoara and Belgrade, Prince Eugene of Savoy proposed, in a memorandum to Emperor Charles VI, the construction of a large system of fortresses on the new south-eastern border, with Belgrade at its centre. It was to be composed mostly of old historic cities located at key strategic sites and interconnected by large, navigable, Pannonian rivers, and partly also of new city-fortresses planned between them on the remaining particularly prominent sites. To this end, even before the peace treaty was signed, the modernization began of Belgrade’s old Citadel at the mouth of the Sava into the Danube, and then the construction of new city fortifications to the design of engineer F.N. Sully, but after complaints that construction according to this plan was too expensive, in 1722 a new design was selected by engineer Nicolas Doxat de Démoret, who had previously designed new Timişoara. The following year, Prince Eugene appointed engineer Doxat as Chief Planner of Belgrade, as well as of all the other new fortresses on the Frontier. Originally Swiss, born in Yverdon, Nicolas Doxat de Démoret trained in the Netherlands as a fortification engineer, and then participated in the rebuilding of Mannheim in the service of the Prince Palatinate. To the project of Menno van Coehorn, this town was transformed from a late-Renaissance to an oval Baroque city-fortress. After that, he entered the service of General Mercy, who became a successful Governor of the Timişoara Banat. Following his appointment as Chief Planner of all the fortresses, in the next less than a decade-and-a-half, Nicolas Doxat realized, with the full support and confidence of Prince Eugene of Savoy, a great and remarkable architectural oeuvre and become the Austrian “Vauban”, a builder and designer not only of Belgrade and Timişoara, but also of most of the other major city-fortresses in the whole new system. However, due to a series of adverse circumstances, his oeuvre has to this day largely remained forgotten and disregarded, and partly overshadowed by his unwarranted death sentence and execution in the new war against the Ottoman Empire in 1738, following an intrigue by von Seckendorf. By designing and systematically supervising the construction of the fortress system as a whole, and after designing and monitoring the construction in its middle and the east wing, after 1727 Doxat especially devoted itself to new projects in the west wing of the system, in Slavonia and Croatia. First he designed the modernization of the Brod Fortress (Slavonski Brod) in 1728 at the invitation of the Commander-in-Chief of the Slavonian General Command John Joseph O’Dwyer, and next year he completed a plan to modernize the Osijek fortifications. There Doxat developed the basic design of the Osijek engineer von Haisse into a completely new concept of fortifications along the River Drava, which we can look on as a separate, third stage and the culmination in the development of the Baroque fortifications of the Osijek city-fortress. The landward fortifications were strengthened by additional fortified accesses to the fleches placed at the top of the double glacis, the new casemate bastion of St Eugene was built into the previous riverbed, and a new, seventh bastion of St Elizabeth was added. Between them, Doxat designed an intricate and original system of canals and embankments with a separated redoubt, designed as a fleche but as big as one of the bastions, extending deep into the riverbed. This complex was a kind of architectural mechanism for filling the fortress moat with water even when the water level of the river was low. Together with the double trench around the crownwork on the opposite side of the river, it enabled water management for the purpose of defence, but also served for continued navigation on the river even at low water levels. The project was completely executed in the next few years in the last period of Prince Eugene of Savoy’s life, and in 1731 it was supplemented by one of Doxat’s architectural “miniatures” in the form of a reduced lunette in front of the Water Gate, which cleverly resolved access to the gate during different water levels. In the second half of the century, under the reign of Empress and Queen Maria Theresa, the Osijek fortifications were once again reconstructed to the design of engineer Johann Philip von Harsch. In that last, fourth stage of development, the landward fortifications were reduced by eliminating the double glacis, and during the reign of Emperor and King Joseph II, a passage was opened through the until then impenetrable hornwork directly into the Lower Town suburb, but the fortifications on the Drava remained unchanged.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
U arhitekturi kontinentalne Hrvatske 17. i 18. stoljeća javlja se karakteristična raščlamba pročelja s rasterom istaknutih ili uleknutih polja različitih oblika, koje nazivamo medaljonima. U ovom se ...članku utvrđuju ishodišta takvih oblika, ponajprije u djelima talijanskih majstora 16. i 17. stoljeća te putevi njihova usvajanja u habsburškim zemljama, prije svega u velikim gradskim središtima poput Beča i Praga, preko Graza i Štajerske, odakle dolaze i u naše krajeve. Kod nas su takva rješenja uočena u tri fenomena. Prvi je žbukana raščlamba trakama i lezenama, u okviru koje se javljaju medaljoni, posve pod štajerskim utjecajima, zatim pojava slikanih kompozicija sa samostalnim medaljonima na skupini građevina uz štajersko-hrvatsku granicu, s uzorima u djelima arhitekta Domenica Sciassie, te zrelobarokna motivika kartušnih medaljona u Slavoniji, gdje se prepoznaju izravni doticaji s arhitektima iz bečke i ugarske sredine. Daljnje transformacije oblika medaljonske raščlambe u kasnom 18. stoljeću značit će usvajanje strogo geometrijskih formi s dominantnim motivom pravokutnih ploča, čime je otvoren put razvoju Plattenstila.
U radu se izlažu rezultati revizijskih arheoloških iskopavanja trikonhalne starokršćanske crkve u Bilicama. Građevina na lokalitetu Dedića punta otkrivena je i otkopana u prvome desetljeću 20. st. i ...nakon toga nikada nije bila ponovno istraživana. Revizijska istraživanja započeta u jesen 2016. g. trebala bi, stoga, pokazati stanje sačuvanosti starokršćanskoga kompleksa, znanstveno ga obraditi i omogućiti njegovu konzervaciju i prezentaciju. U istraživanjima 2016. g. otkriveni su temeljni zidovi trikonhalne crkve i djelomično zidovi sjeveroistočne i jugoistočne prigradnje. U radu se analiziraju obilježja otkrivene crkvene arhitekture, a dan je i osvrt na pronađene pokretne nalaze (kameni ulomak s profilacijama, keramika i staklo). Prethodno su opširnije izloženi podatci iz arhivskih izvora i spoznaje o lokalitetu u literaturi.
U članku se obrađuje kronologija nastanka i sudbina prostorije ljetnog refektorija u nekadašnjem pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Refektorij je formiran kao najveća samostanska prostorija prilikom ...izgradnje zapadnog krila u 17. stoljeću, a u 18. stoljeću je bogato opremljen zidnim slikama i štukaturom. Prenamjenom samostana u kaznionicu u 19. stoljeću počinje njegova dugogodišnja degradacija, ponajprije korištenjem u neprimjerene kaznioničke svrhe, a osobito rušenjem svoda u potresu 1880. godine. U to se doba također uočavaju prva nastojanja za njegovo očuvanje, u smislu dokumentiranja, istraživanja i valorizacije, u čemu se ističe djelovanje Ivana Kukuljevića Sakcinskog i Izidora Kršnjavog te osobito slikarski rad Ferdinanda Quiquereza koji je izradio kopiju cijele dekoracije refektorija na kartonima u akvarelu. Refektorij, nadalje, teško stradava u Drugom svjetskom ratu, kad zbog rušenja gornjih etaža zapadnog krila samostana nekoliko godina ostaje nenatkriven. Do početka ovog stoljeća držalo se da ništa od nekadašnje dekorativne opreme refektorija nije sačuvano, međutim, konzervatorskim istraživanjima pronađeni su naslikani medaljoni s likovima pavlinskih dobrotvora na istočnom zidu, naslikane lunete na sjevernom i južnom zidu, kao i zazidana grota sa štuko kipovima. U članku se, osim rezultata konzervatorskih istraživanja, analiziraju i smjernice za obnovu.
Autor je u članku izložio tezu o nemogućnosti jednostavne stilske klasifikacije arhitektonskoga ili urbanističkog stvaranja s obzirom na politički određene termine. Pokazane su nelogičnosti pri ...svrstavanju arhitekture modernističkih oblikovnih načela "internacionalnog stila" među primjere arhitektonskih ili urbanističkih ostvarenja istinski demokratskih režima na primjeru talijanske graditeljske i projektantske prakse u razdoblju fašističke vladavine. Na primjeru djela nekih talijanskih arhitekata druge četvrtine XX. st. pokazana je ambivalentnost stilskih pristupa unutar jasno profilirane političke situacije i kontradikcije koje iz takve ambivalentnosti polaze.
Tijekom rujna i listopada 2018. godine nastavljena su arheološka istraživanja crkve Sv. Martina na lokalitetu Prozorje (Martin-Breg) u Dugom Selu. U ovoj kampanji završena su istraživanja broda crkve ...(sonda VI), sve do glinenoga sloja zdravice, a pritom su pronađena i istražena 43 groba. U 21 grobu pronađeni su posebni nalazi, pri čemu se većinom radi o dijelovima odjeće i obuće (gumbi, kopče, ušice i kukice, nazuvke i sl.) te nabožnim predmetima (medaljice, križevi, krunice i brevari) koji su pronađeni u njih 13, dok je novac pronađen u tri groba. Nije pronađeno mnogo nakita, no ističe se zlatni prsten sa staklenom krunom koji je pronađen unutar groba 275. Značajan nalaz – unutar korpusa novovjekovnih nalaza – su i sljepoočničarke pronađene uz fragmentarne ostatke lubanje u grobu 293, od kojih su neke imale završetak u obliku slova S. Kripta izrađena od opeka, koja se nalazila u središtu broda, istražena je i ispražnjena do kraja – čini se da su ostaci pokojnika iz kripte bili ekshumirani, vjerojatno kada je crkva bila napuštena, no pronađeni su brojni nalazi. Otkrivena su i dva zida izgrađena od nepravilnoga kamenja (SJ 1598 i 1603) koji izlaze ispod zapadnoga zida broda crkve te se pružaju u smjeru istoka. Za sada funkcija tih zidova nije jasna, vjerojatno je riječ o ostacima starije građevine.