Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih knjižnica, ponajprije najvrednije zbirke, prema međunarodnim standardima ISBD(M), primjenom ...suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Time su podatci o toj građi odmah nakon obrade dostupni javnosti u elektroničkome mrežno dostupnome katalogu Provincije
(http://193.198.235.162). Zbirka je stranih rijetkih knjiga 16. stoljeća u knjižnici Franjevačkoga samostana u Klanjcu je brojem jedinica (21), odnosno naslova (32 naslova) malena, ali svojim je sadržajem zanimljiva i predstavlja svojevrsnu rijetkost. U ovom radu donosi se
katalog ove Zbirke i komentari uz najzanimljivije naslove. U Zbirci se, uz filozofsko-teološku građu (Duns Scot), posebno ističe građa povijesnoga karaktera (M. Vlačić-Ilirik, Ecclesiastica historia iz 1567., odnosno 1574. godine), kao i građa zemljopisno-povijesne tematike (Giovanni Botero, Le relationi universali 1599. godine). Tu je i Index expurgatorius librorum na latinskome i flamanskome jeziku iz 1599. godine. Zanimljiv je dio Zbirke i građa nastala u žarištu i za vrijeme nastanka i razvoja reformacije (M. Vlačić-Ilirik, Georgij Witzel) koja dijelom nosi oznaku zabranjenih knjiga (Liber hereticus prohibitus). Neki primjerci građe iz ove zbirke imaju u katalogu poveznicu s digitaliziranim oblikom istoga naslova u nekoj od europskih baza
podataka čime je korisnicima omogućen, u nedostatku vlastitoga digitaliziranoga primjerka, uvid u sadržaj toga naslova. Zbirka stranih rijetkih knjiga 16. stoljeća u knjižnici Franjevačkoga
samostana u Klanjcu još je jedno svjedočanstvo višestoljetne kulturne tradicije maloga grada Klanjca i Hrvatske, zemlje bogate europske, kršćanske kulture i uljudbe.
U radu autor prikazuje povijest časopisa Knjiga i čitaoci, koji je bio namijenjen knjižnicama u Hrvatskoj. Kako su glavni prilozi u časopisu bili popisi novih knjiga u knjižnicama te prikazi ...odabranih novih naslova, časopis je imao izuzetno veliku ulogu u politici nabave novih knjiga za knjižnice. U dvanaest godina postojanja časopis je u popisima novih knjiga naveo svega desetak knjiga koje su sadržavale temu kršćanske vjere, a neke od tih knjiga napisali su marksisti. Uredništvo časopisa postavilo je kao uzor svakome knjižničaru vođu Oktobarske revolucije Vladimir Iljiča Lenjina, koji je smatrao da knjižnica ne vrijedi onoliko koliko ima starih i rijetkih knjiga, nego koliko ima knjiga koje promiču ideje boljševičke revolucije. Stoga je časopis zagovarao „socijalističkog bibliotekara“, knjižničara koji pomoću knjiga promiče ideje socijalističke revolucije.
Izdavanje časopisa pokrenuo je 1967. Savez ustanova i organizacija za širenje knjige SRH pri Prosvjetnom saboru SRH, od 1968. suizdavač je Društvo bibliotekara Hrvatske, od 1970. jedini je izdavač DBH, koje je 1971. promijenilo ime u Hrvatsko bibliotekarsko društvo. U prve dvije godine izlaženja ključnu ulogu u uređivanju časopisa ima je Vinko Lalić, tajnik Saveza ustanova i organizacija za širenje knjige SRH, kasnije su glavnu ulogu preuzeli knjižničar Knjižnice Božidara Adžije Mijo Haramina i Dubravko Štiglić, knjižničar Gradske knjižnice u Zagrebu.
U završnom dijelu članka autor navodi niz knjiga koje je u razdoblju od 1967. do 1979. objavilo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, a o izlasku kojih je propustio obavijestiti knjižnice časopis Knjiga i čitaoci.
Temeljni je razlog nastajanja nekog prijevoda ponajprije omogućiti razumijevanje
originalnog teksta onomu tko ne razumije jezik na kojem je taj tekst napisan.
Biblijski tekstovi nisu samo tekstovi ...napisani na starohebrejskom (i aramejskom)
ili starogrčkom jeziku, nego oni sadržavaju i Riječ Božju — objavu Boga o Sebi
te Njegove volje spasenja za svakog čovjeka. Dakle, prijevod Svetog pisma nije
samo prijevod s jednog jezika (drevnog i nerazumljivog) na drugi jezik (moderan
i razumljiv), nego i prenošenje Božanske Objave. Prijevod sv. Ćirila i Metoda
realizira i jedno i drugo. Članak istražuje preduvjete i nastajanje ćirilometodskog
prijevoda Svetog pisma na slavenski jezik, uzimajući u obzir ponajprije razloge
— naviještaj Evanđelja kod Slavena, no i poteškoće tog prijevoda — nepostojanje
pisma i otpor slavenskomu jeziku u liturgijskoj upotrebi. Odgovor Slavenskih
apostola na nepostojanje slavenskog pisma bilo je stvaranje glagoljice i ćirilice, a
pravo na liturgijsku upotrebu bilo je ostvareno prijevodom ne samo Svetog pisma,
nego i brojnim liturgijskim tekstovima. No ta dostignuća Svete braće imala su
utjecaj ne samo na razvoj kršćanstva kod slavenskih naroda u početcima, nego
su u kasnijim stoljećima često postajala i razlog zastoja misijske gorljivosti radi
očuvanja „sakralnosti“ slȏva prijevoda.
Translations come about fundamentally and primarily to enable one who does not
understand the language in which the text is written to understand the original text.
Biblical texts are not simply texts written in the Old Hebrew (Aramaic) or Ancient
Greek languages, but texts containing the Word of God — God’s revelation of Himself
and of His will that all men be saved. Thus, a translation of the Holy Scripture
is not only a translation from one language (ancient and not understandable) to
another, but a transmission of Divine Revelation. The translation of Saints Cyril
and Methodius achieves both. The article examines existing circumstances and the
emergence of the cyrilomethodic translation of the Holy Scripture into Old Church
Slavonic, by firstly addressing the reasons — proclamation of the Gospel to the Slavs
— but also the difficulties encountered in their translation activities — non–existence
of a script and the resistance to liturgical use of the Old Slavonic language.
The response of the Slavic apostles to the non–existence of a Slavonic script was to
devise the Glagolithic and Cyrillic alphabets, and the right to use them in the liturgy
was attained through the translation of not only the Holy Bible but also of numerous
liturgical texts. Thus, these accomplishments of the saintly brothers had an effect initially,
not only on the development of Christianity among Slavic peoples, but in later
centuries often became the reason for holding missionary fervour in abeyance as the
„sacredness“ of the translation was to be preserved.
Dosta loše stanje hrvatskih pučkih škola u Mjesnoj općini Motovun, izneseno na stranicama Naše sloge 1890., osjetno se popravilo uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, znači nešto više od 20 godina ...nakon napisa u tom časopisu. Naime, u trenutku iznesenih „jadikovki“ Naše sloge postojala je jedna jedina i to pomoćna pučka škola u Muntrilju. Početkom stoljeća otvorene su pomoćne škole u Karojbi i Rakotulama, da bi 1912. u Močibobima bila otvorena javna pučka škola za Karojbu i Rakotule. Godinu dana ranije otvorena je javna pučka škola u Motovunskim Novakima. Ako tome dodamo škole Družbe sv. Ćirila i Metoda u Sovišćini i Kaldiru te najvjerojatnije onu u Lazama kod Kaldira, onda dolazimo do podatka da su u šest od ukupno devet katastarskih općina Mjesne općine Motovun postojale hrvatske pučke škole, u svima osim u Motovunu, Brkaču i Zamasku. Dok je u Motovunu djelovala talijanska javna pučka škola, u Brkaču je otvorena Legina škola, a u Zamasku nije bilo ni hrvatske ni talijanske škole. Prepoznatljiv zamah hrvatskoga školstva na Motovunštini na početku 20. stoljeća bio je posljedica jačanja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Unatoč brojnim poteškoćama pokret je stvorio organizacijsko-materijalnu i intelektualno-političku pretpostavku uspješnoga otpora talijanskim iredentističkim nastojanjima. U mjeri u kojoj je talijanska strana bila svjesna uloge škola u talijanizaciji Hrvata, hrvatska je strana jednako bila svjesna značenja škole i opismenjavanja u očuvanju njihova hrvatskoga identiteta. Zato je borba za škole bila puno više od običnoga kulturnoprosvjetnoga nastojanja. U kratkom razdoblju djelovanja tih škola na području Mjesne općine Motovun zrcali se zanos i romantičnost, odlučnost i hrabrost hrvatske intelektualne i političke elite da ustraje u podizanju svojih škola kao snažnoga bastiona u očuvanju hrvatskoga identiteta. U uvjetima kada se činilo da su istarski Hrvati Motovunštine, uostalom kao i njihovi sunarodnjaci iz drugih dijelova Istre, osuđeni na „prirodni proces“ talijanizacije, pri čemu su upravo škole trebale odigrati ključnu ulogu, progovorio je ponos i dostojanstvo šćava. Taj ponos očitovao se podizanju škola. U uvjetima materijalne oskudice motovunski je Hrvat bio svjestan da je osim kruha i ruha dužan svojim potomcima dati i knjigu u ruke te ih opismeniti kako ne bi bili podložni stranim utjecajima i manipulacijama.
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih knjižnica, ponajprije najvrjednije zbirke, prema međunarodnim standardima (ISBDM) primjenom ...suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Time su podatci o toj građi odmah nakon obrade dostupni javnosti u elektroničkom mrežno dostupnom katalogu Provincije (http://193.198.235.162). Zbirka stranih rijetkih knjiga XVI. stoljeća u knjižnici Franjevačkog samostana Sv. Križa u Osijeku brojem jedinica (48), odnosno naslova (56) je malena, ali svojim sadržajem zanimljiva i predstavlja svojevrsnu rijetkost. Ovaj rad donosi katalog te zbirke, komentare i informacije o autorima uz svaki naslov (djelo). Zbirka obuhvaća građu tiskanu u razdoblju od 1502. do 1597. godine Ipak najveći dio zbirke čine tiskovine nastale u drugoj polovici, odnosno u zadnjim dvama desetljećima XVI. stoljeća. Propovijedi (J. Herolt, F. Nausea-Blancicampianus, G. Pepin, J. Spangenberg, P. de Palude) u toj zbirci su za razliku od istih zbirki u drugim samostanima Hrvatska franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda brojem jedinica (4) izrazito malena grupa. Teološka i teološkofilozofska djela (Alexander de Hales, P. Keschinger, G. Cartusianus, I. Chrysostomus, David d’Augsbourg, B. Fumus, H. Blyssem, P. de Themeswar) čine nešto veću grupu (10) u koju, uvjetno rečeno, ulazi i djelo njemačkoga evangeličkog teologa, satiričara i predvodnika Lutherovih sustavnih napada na Katoličku crkvu (Erasmus Alberus, L’ Alcoran des Cordeliers, Geneve, 1578.). Zasebnu grupu čini djelo, svetački životopis (B. Polzmann) sv. Leopolda Markijskoga, zaštitnika Austrije. Od liturgijskih priručnika u toj zbirci nalazi se samo jedno djelo (Concilium Tridentinum, Ordo Missas). Brojem naslova je malena grupa (3) u kojoj se nalaze filozofska djela (P. da Fonseca, P. de Aquila), među kojima je i djelo kontroverznog filozofa i humanista anabaptističko-evangeličkoga vjerskog opredjeljenja J. Velsiusa. Također brojem naslova manju (8), ali značajnu grupu u odgojno-obrazovnom procesu i stjecanju retoričkih vještina čine tiskovine literarnog karaktera od antičkih pisaca (Marco Tulio Cicero, Aesopus, Lucius Annaeus Florus) do latinista i erudita XVI. stoljeća (J. Pontanus) te djela, tj. priručnika iz područja klasične retorike (L. Carbone), povijesnih dokumenata i prikaza društvenih kretanja (J. Sadoleto), književnosti i književne kritike (O. Toscanella). Područje filologije i leksikografije čini popularni osmojezični rječnik leksikon talijanskog humanista i latinista A. Calepina. Povijesna i povijesno-zemljopisna tematika zastupljena je s nekoliko (6) djela (F. Guicciardini, L. Alberti, J. Flavius, Egesippius, P. Manuzio). Pravna teorijska djela i djela iz opće i sudske prakse toga vremena (Accursio, B. Rutilio, A. Alciato, A. Contius, B. Platina, A. Poliziano, D. Godefroy, F. Vivio, G. Haneton, G. P. Ferrari, G. Menochio, M. Pegie, J. Schneidewein, M. Wesenbeck, S. Brant, P. C. van Brederode, P. Farinacci) zastupljena su velikim brojem naslova (21) što je svojevrsno iznenađenje s obzirom na karakter i namjenu te samostanske knjižnice. Pravno-upravnom zakonodavnom tematikom na području Svetog Rimskog Carstva bavi se relativno velik broj (5) tiskovina te grupe (N. Meurer, J. Goebler, B. Cepolla). Tu su i službeni listovi (Reichs-Abschiede) u kojima su objavljene odluke Državnog sabora i cara Svetog Rimskog Carstva (5). Crkveno pravo s teološkim pogledom na dužnosti prelata zastupljeno je jednim djelom (F. von Cordoba). Neki primjerci građe iz te zbirke imaju u bibliografskom opisu poveznicu s digitalnom slikom istog naslova u nekoj europskoj knjižnici ili u nekoj bazi digitalizirane knjižne građe, čime je korisniku omogućen, u nedostatku digitalne slike primjerka iz te knjižnice, uvid u cjelokupan
sadržaj toga naslova. Zbirka stranih rijetkih knjiga XVI. stoljeća u knjižnici Franjevačkoga samostana Sv. Križa u Osijeku još je jedno svjedočanstvo višestoljetne duhovne i kulturne tradicije hrvatskih franjevaca, grada Osijeka i Hrvatske, zemlje bogate europske kršćanske kulture i uljudbe.
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih knjižnica, ponajprije najvrjednije zbirke, prema međunarodnim standardima (ISBDM) primjenom ...suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Time su podatci o toj građi odmah nakon obrade dostupni javnosti u elektroničkome mrežno dostupnome katalogu Provincije (http://193.198.235.162). Zbirka stranih rijetkih knjiga XVI. stoljeća u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kloštar Ivaniću brojem jedinica (50), odnosno naslova (54) je malena, ali svojim sadržajem zanimljiva i predstavlja svojevrsnu rijetkost. Ovaj rad donosi katalog te zbirke, komentare i informacije o autorima uz svaki naslov, tj. djelo. U zbirci su dvije Biblije, od kojih je jedna remek-djelo njemačkog tiskarstva, opremljena grafikama frankfurtskog gravera i tiskara Sigismunda Feyerabenda, a koju je preveo i uredio Martin Luther, što je posebna zanimljivost te zbirke, te manji broj izdanja s komentarima na pojedine dijelove Biblije i biblijske teme (Rampegollo, Thomas Hibernicus, Allot, Haimo, Theophylactus, Witzel), kao i pomoćna biblijska literatura (Thesaurus bibliorum). Tu je i velik broj izdanja neophodnih za pastoralno djelovanje: propovijedi (Pelbartus, Polygranus, Nas, Royaerds, van den Prieele, Raulin, Guicciardi, Diez, Voragine, Luis de Granada, Lopez), pastoralni priručnici (Guido de Monte Rochen, Alagona, Stapleton, katekizmi), građa teološke tematike (Bonaventura, Dionysius Cartusianus, Hugo Argentinensis, Bellarmino), ali i građa teološkog i pravno-filozofskog karaktera (Witzel, Braun). Zasebnu cjelinu čine djela autora klasične antičke (rimske) književnosti i govorništva (M. T. Cicero, N. P. Ovidius. Afer Terentius, M. V. Martialis) novolatinske literature (M. A. Muret, B. Castiglione, J. Sannazzaro) te lingvističke rasprave (A. Manuzio). Malu grupu čine djela pravno-upravnog karaktera (Artis Notariatus, D. de Covarrubias, A. Erstenberger). Povijesna tematika zastupljena je samo dvama djelima (P. Morigia, D. de Covarrubias), a političke i opće društvene prilike opisao je sa svoga gledišta C. Tolomei. Zasebnu grupu čine tri djela medicinsko-ljekarničkoga karaktera (W. H. Ryff, L. Lemnius), literatura kojom su se koristila braća ljekarnici i ranarnici u tom samostanu. Svojom monumentalnošću i opsežnošću ističe se kao zasebna cjelina višejezični rječnik (Dictionarium Ambrosii Calepini), kapitalno djelo europske klasične filologije talijanskoga leksikografa, augustinskoga redovnika Ambrogija Calepija. Neki primjerci građe iz te zbirke imaju u bibliografskome opisu poveznicu s digitalnom slikom istoga naslova u nekoj europskoj knjižnici ili u nekoj bazi digitalizirane knjižne građe, čime je korisniku omogućen, u nedostatku digitalne slike primjerka iz te knjižnice, uvid u cjelokupan sadržaj toga naslova. Zbirka stranih rijetkih knjiga XVI. stoljeća u knjižnici Franjevačkoga samostana u Kloštar Ivaniću još je jedno svjedočanstvo višestoljetne duhovne i kulturne tradicije hrvatskih franjevaca Kloštar Ivanića, grada Ivanića i Hrvatske, zemlje bogate europske kršćanske kulture i uljudbe.
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda od 2011. godine sustavno obrađuje građu svojih knjižnica, ponajprije najvrjednije zbirke, prema međunarodnim standardima (ISBDM) primjenom ...suvremenih informatičkih i komunikacijskih tehnologija. Time su podatci o toj građi odmah nakon obrade dostupni javnosti u elektroničkome, mrežno dostupnome katalogu Provincije (http://193.198.235.162). Zbirka stranih rijetkih knjiga 16. stoljeća u knjižnici franjevačkoga samostana u Samoboru, kojoj je 1982. godine pridružena i knjižnica franjevačkoga samostana u Jastrebarskome (Jaska), brojem jedinica (68), odnosno naslova (73) je malena,
ali svojim sadržajem zanimljiva i predstavlja svojevrsnu rijetkost. Ovaj rad donosi katalog te zbirke i komentare uz najzanimljivije naslove. U zbirci se uz relativno velik broj jedinica koje donose biblijske tekstove i komentare na te tekstove nalaze i brojni pastoralni priručnici (Stapleton, Polanco, Menghi) i knjige propovijedi
(Haimo, de Voaragine, Musso, Feucht, Eck, Diez, Helm), građa teološke (Pseudo-Dionysius Areopagita, Dionysius Cartusianus, Defensor de Liguge, Bonaventura, Hibernicus, Coster,
Naussa) i filozofske (Aristoteles, Liebler) tematike, zatim, raskošno opremljena grafikama, građa povijesnoga karaktera (Iosephus Flavius, Hegessipus, Carranza), jedna knjiga posebno
zanimljiva putopisnog sadržaja (Varthema), nekoliko medicinskih i farmakoloških priručnika (Paracelsus, Ryff, Wolff), jedno izdanje latinsko-njemačkoga i njemačko-latinskoga rječnika
(Venuti) te jedno djelo enciklopedijskoga karaktera (Zwinger).
Primijetiti je kao posebnu zanimljivost te zbirke to što ona sadrži i osam naslova čiji su autori pripadnici različitih smjerova reformirane vjeroispovijedi. Ta građa obrađuje ne samo neutralna područja (medicina, Aristotelova etika i sl.) već su tu i propovijedi kao i priručnici za liturgiju, odnosno tumačenja nekih dijelova Staroga zavjeta (Davidovi psalmi). Veći dio građe iz te zbirke ima u bibliografskome opisu poveznicu s digitalnom slikom istoga
naslova u nekoj od europskih knjižnica ili nekih drugih baza digitalizirane knjižne građe čime je korisniku omogućen, u nedostatku digitalne slike primjerka iz tih knjižnica, uvid u cjelokupan
sadržaj toga naslova. Zbirka stranih rijetkih knjiga 16. stoljeća u knjižnici franjevačkoga samostana u Samoboru (i Jastrebarskome) još je jedno svjedočanstvo višestoljetne duhovne i kulturne tradicijehrvatskih franjevaca, grada Samobora i Jastrebarskoga, tj. Hrvatske, zemlje bogate europske kršćanske kulture i uljudbe.
Josip Juraj Strossmayer (1815.–1905.), đakovački i srijemski biskup, političar i mecena, svojim je dolaskom na biskupsku stolicu Đakovačke i Srijemske biskupije 1849/50. označio novo razdoblje u ...borbi za uspostavu ćirilometodske baštine na području cijeloga hrvatskoga nacionalnog prostora, a posebice svoje matične biskupije. Uspjeh Strossmayerovih zalaganja na području ćirilometodijane očituje se u ćirilometodskim okružnicama, onima koje se bave isključivo ćirilometodskom problematikom i onima u kojima se ćirilometodski sadržaji samo uzgredno spominju (stalna mjesta koja se odnose na: tumačenje života i rada Slavenskih apostola, poticanje jedinstva Crkava i slavenskih naroda, ponovnu uspostavu crkvenoslavenskoga jezika u liturgiji i njegovo proširenje na cijeli južnoslavenski prostor), i bogatoj korespondenciji s brojnim suvremenicima, posebice s Franjom Račkim (prepiskom koja se odvijala od 1860. pa sve do smrti Račkoga, 1894. godine, a koja broji više od tisuću pisama znanstvenoj javnosti dostupnih od prvih desetljeća XX. stoljeća u izdanju povjesnika Ferde Šišića), vrhbosanskim nadbiskupom Josipom Stadlerom (prepiska od 1881. do 1902. ne donosi ćirilometodsku građu u količini kakva je zastupljena u prepisci između Strossmayera i Račkog, ali je njezina dimenzija nezaobilazna), splitskim nadbiskupom Markom Kalogjerom, bečkim nuncijem Serafinom Vannutellijem, Dragutinom Antunom Parčićem, crnogorskim knezom Nikolom I. Petrovićem Njegošem, njegovim kancelarom Jovanom Sundečićem te brojnim drugima.
Postojanje uvjerenja prema kojemu je crkveni otac i naučitelj sv. Jeronim začetnik glagoljaštva najranije je posvjedočeno u otpisu Inocenta IV. senjskomu biskupu Filipu (1248.), a u Hrvata,
no i ...izvan njihova nacionalnoga prostora, ta se jeronimska tradicija ukorijenila i zadržala gotovo do polovice 19. stoljeća. Autorica u prilogu nastoji objediniti i sustavno izložiti u literaturi iznesene čimbenike koji rasvjetljuju genezu jeronimske tradicije. Ponajprije se razmatra spomen uvjerenja vezanog uz sv. Jeronima u okviru otpisa Inocenta IV., izlažući pretpostavljene razloge njegova pojavljivanja
u navedenom dokumentu, te se razmatraju mišljenja o mogućnosti njegova upliva na privilegij koji dokument podjeljuje. Potom se izlažu hipoteze vezane uz genezu uvjerenja o sv. Jeronimu kao začetniku glagoljaške tradicije; sumiraju se dosada pretpostavljani čimbenici koji su mogli potaknuti spontanu pojavu toga uvjerenja kao i mogući motivi iz kojih su glagoljaši ili netko drugi (Rim?) baštinu Svete braće počeli pripisivati sv. Jeronimu. Navode se i mogući razlozi iz kojih se ona pripisuje upravo tom svetcu. Ukazuje se i na činjenicu da su u određenom razdoblju jeronimska i ćirilometodska tradicija koegzistirale. Zaključno, autorica u prilogu naznačuje i posljedice koje je odobrenje glagoljanja podijeljeno otpisom Inocenta IV. imalo na
uvjerenje u njemu izneseno vezano uz sv. Jeronima, naime po njegov kult, širenje jeronimske tradicije i izvan glagoljaškoga areala, njezino prihvaćanje od strane hrvatskih i europskih humanista te naših starijih pisaca, kao i njezino održavanje sve do 19. stoljeća.
PDF
