Velika očekivanja koja je donijela "ustavna revolucija" iz 1990. godine nisu se ostvarila. Teorija "demokratske tranzicije" od samog početka patila je od vidljivih slabosti: pretpostavke kako je u ...Europi i svijetu zaista uspostavljen novi poredak, utemeljen na altruizmu, solidarnosti, brizi za sveopći napredak i, iznad svega, na odricanju od uporabe sile. U tom procesu Hrvatska je jako kasnila zbog okolnosti koje je donijela agresija, pobuna, okupacija dijela teritorija i nužnost obrane suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti kao primarna zadaća. Nove nade donijelo je punopravno članstvo u Europskoj uniji, ali samo kratkotrajno: tijekom dugogodišnjih priprema i pregovora, od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine do potpisivanja Ugovora o pristupanju 2011. godine te punopravnog članstva 2013. godine, sama Europska unija bitno se promijenila, što se najizrazitije odražava na planu europskog konstitucionalizma i konstitucionalizma država članica. U sveop- ćoj regresiji i redukciji očekivanja ne možemo očekivati potrebne i bitne promjene u Republici Hrvatskoj. Gledajući situaciju u europskim državama i na razini same Europske unije ne možemo se oteti dojmu kako se, nakon relativno kratkotrajnog prekida, temeljni koncepti demokracije i liberalnog konstitucionalizma nalaze na udaru klatna povijesti, koje se ponovno zanjihalo u suprotnom pravcu. Trijumfalni marš ustavnih revolucija, nošen dugo potiskivanim težnjama graðanstva, zaustavljen je puzećim protuudarom konzervativnih nacionalističkih oligarhija, uspostavljenih na široko rasprostranjenom razočaranju što ga je donijela globalizacija, privatiza- cija i podvrgavanje države blagostanja interesima krupnog kapitala i diktaturom menadžmenta velikih korporacija. Gotovo su potpuno zaboravljena velika očekiva- nja što ih je donijelo rušenje "komunističkih" autokracija prije tridesetak godina. Pravna i politička teorija tek se okreće tom suštinskom problemu modernog svijeta izgraðenog na konceptima demokracije, konstitucionalizma, vladavine prava i promicanja ljudskih prava. Vrijeme je da se i u Hrvatskoj okrenemo pokušajima sinteze i razmotrimo kako očuvati temelje tek uspostavljenog konstitucionalizma i zaista nezrele "nove demokracije". Autor smatra kako će ustupci i promjene biti nužni, ali odlučno naglašava stav da poželjne alternative nema.
After the experience with people’s committees, small municipalities, and residential communities, socialist Yugoslavia began introducing local communities as self-governing units and communities of ...citizens within the new, larger municipalities. They were a way of strengthening social self-management and socialist direct democracy and, according to Marxist theory, envisioned as part of the withering away of the state, and therefore part of the process of de-bureaucratisation and humanisation of social relations. The foundations of the new socio-political organisation were set down by the 1963 Constitution, but it was only the 1974 Constitution that established local communities as one of the core parts of the socio-political system and a compulsory form of citizens’ self-government organisation. Envisioned as something akin to extended families, they were greatly dependent on initiatives from below, on the energy, enthusiasm, and free time of interested citizens. Therefore, this paper attempts to answer the following questions: how was the concept of local communities envisioned; did citizens’ interest reach the expected level, and who were the activists among them; what prompted their enthusiasm, and how did they understand their activities? Based on our analysis, we establish the characteristic types of activists determined by generational, class, and interest relations. In defining the theoretical and practical aspects of social self-government in local communities, the paper refers to the Programme of the League of Communists of Yugoslavia, constitutional and legal provisions, and the theoretical tenets of the actors of that period. Our approach also considers the then and current papers from the field of administrative sciences. The everyday and practical activities in local communities are analysed based on the writings published in Mjesna zajednica (Local Community), the specialised monthly of the Conference for the Development of Local Communities, which acted as part of the Socialist Alliance of the Working People of Yugoslavia, as well as archival data from the fond of the Republican Conference of the Socialist Alliance of the Working People of Croatia.
Machiavelli Žagar, Davorin
Politička misao,
11/2020, Letnik:
57, Številka:
3
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Autor u članku ukazuje na suvremenu relevantnost Machiavellijeva nauka sadržanog u Vladaru i Raspravama. U dijalogu s Lefortom i njegovim epohalnim tumačenjem Firentinca (1972) članak nudi ...alternativno, subverzivno čitanje Machiavellijeve teorije političkog konflikta i pritom, u kritičkom odnosu spram Honnetha (1995), osvjetljuje elemente specifične, makijavelijevske teorije priznanja. Autor tvrdi da je fundamentalno demokratski karakter Machiavellijeva projekta izravno povezan sa sposobnošću plebsa da prepozna svoju novu funkciju u društvenom polju i da na sebe odvažno preuzme queer “identitet”. To je moguće samo uz pomoć i potporu vladara. Plebs u tekstu označava dinamičku koaliciju na različite načine potlačenih skupina. Uz pomoć političke instance pučani trebaju preobraziti svoju težnju da ne budu tlačeni od velikaša u pozitivno usmjerenu težnju da bivstvuju na način koji čuva razliku u odnosu na težnju velikaša za posjedovanjem. Otkrivajući sebstvo kao mjesto nesvodive drugosti, pučani neprestano izumljuju nove načine postojanja u razlici spram “režimā normalnosti” i na taj način postaju nepresušni izvor društvene inovacije koja stoji na dispoziciji čitavom društvu. Poqueeravanje plebsa omogućuje viši stupanj zajedničkog bivstvovanja. Snaga demokratskog društva izravno ovisi o vitalitetu težnje pučana i njihovoj sposobnosti da neprestano osmišljavaju i proizvode nove načine života.
In this paper the author highlights the contemporary relevance of Machiavelli’s teaching as contained in The Prince and Discourses. In a dialogue with Claude Lefort and his groundbreaking interpretation of the Florentine (1972),this paper offers an alternative, subversive reading of Machiavelli’s theory of political conflict. At the same time, the author highlights the elements of a specific Machiavellian theory of recognition through a critical engagement with Honneth (1995). The author argues that the fundamentally democratic character of Machiavelli’s project is directly related to the ability of the plebs to recognize their novel function in the social field and to audaciously adopt queer “identity”. This is made possible only with the help and the support of the prince. In the text, the plebs represent a dynamic collation of diverse groups (of Others) which are being oppressed in the society. The plebs are invited to transform their desire not to be oppressed into a positive desire “to be” and become in such a way that enables them to maintain their difference in contrast to the greats. By discovering the “self” as a place of radical alterity, the plebs ceaselessly invent new modes of being which are opposed to the “regimes of the normal”. In this way the plebs become an inexhaustible source of innovations which are available for the entire citizenry. Queering of the plebs enables a higher degree of (our) common being in the society. The strength of a democratic society directly depends on the vitality of the plebs’ desire and their ability to imagine, produce and sustain new modes of life.
Treba čuti, vidjeti i dotaknuti Kirin, Renata Jambrešić
Etnološka tribina,
12/2022, Letnik:
52, Številka:
45
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Rad tematizira društvene, spoznajne i afektivne posljedice razornog potresa koji je pogodio područje Banije 29. prosinca 2020. godine. Prirodna nepogoda se ne razumijeva samo kao katastrofa nego i ...kao svojevrsna katarza koja je otkrila slojeve političkog zanemarivanja, teške prošlosti i duboke povezanosti čovjeka s prirodom. Autorica interpretira (posredovane i etnografski zabilježene) osobne naracije o prirodnoj nepogodi, ruinizaciji i regeneraciji, solidarnosti i međusobnom razumijevanju kao temelj za oblikovanje novih afektivnih zajednica i pokretanje procesa kojima se razgrađuju nacionalne (i nacionalističke) naracije i postiže osnaživanje zajednice. Metodološki okvir rada obuhvaća participativnu etnografiju, teorije usmenog pripovijedanja (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), osjetilnu etnografiju (Bendix 2000, 2005) i ekološku spoznaju “duboke međuovisnosti čovjeka i svih stvari koje ga okružuju” (da Silva i Neuman 2018). Autorica zaključuje da seljani, kohabitirajući s prirodom, ali i oviseći o njoj, na jedinstvenom iskustvu nepogode grade smisao tako što uspoređuju ovu katastrofu s drugim primjerima ljudske patnje i oblikuju je u narativni obrazac koji “od alegorijskog čini osobno, od lokalnog kozmičko” iskustvo (Shuman 2005).
This paper deals with the social, cognitive, and affective consequences caused by the devastating earthquake that hit the Banija region on December 29, 2020. The natural disaster is understood not only as a catastrophe but as a kind of catharsis that has exposed layers of political negligence, difficult pasts, and deep connections to the environment. The author interprets (mediatized and face-to-face) personal narratives of natural disaster, ruination and regeneration, solidarity, and mutual understanding as the basis of making new affective communities and triggering processes that resolve national (and nationalistic) narratives and contribute to community empowerment. The paper’s methodological framework embraces participatory ethnography, the theory of folk narratives (Bausinger 2018 1958; Borland 2021; Bošković-Stulli 1984; Ranke 2018 1967; Rudan 2020, Shuman 2005), the ethnography of the senses (Bendix 2000, 2005), and the “deep implicancy” knowledge of reflecting what makes the “human inseparable from all matter” (da Silva and Neuman 2018). The author concludes that villagers co–habiting with nature (but also depending on it) make sense of their unique experiences of disaster, comparing it with other humans’ suffering and organizing a narrative frame that “makes the allegorical personal, the cosmological local” (Shuman 2005).
Prispevek zavrača optimistična pričakovanja, da bo v primerjavi s prejšnjim stoletjem, v katerem so o ljudeh in njihovih družbah odločali totalitarizmi in avtoritarni voditelji, v 21. stoletju ...nasprotno dokončno zavladala demokracija. Zanje nosi glavno odgovornost poenostavljena modernizacijska paradigma, ki je usodo demokracije povezala z rastjo bruto družbenega proizvoda. Po »tretjem valu« demokratizacije v svetu pred dobrima dvema desetletjema prevladujejo danes pesimistične ocene o njenem »zatonu«, ki pa se ne nanašajo samo na komaj vzpostavljene demokracije, temveč tudi na etablirane demokracije, ki so se še ne tako dolgo ponujale kot vzorne. Vzroki za recesijo demokracije so številni, večina jih je povezana z globalno hegemonijo neoliberalizma, v kateri korporacije, najbogatejši sloj in politika, ki je podrejena interesom finančnega kompleksa, spodjedajo srednji razred in socialno državo ter ju nadomeščajo s socialnodarvinistično zamišljeno tržno družbo. Avtor svoj prispevek sklene z dvema ugotovitvama: prvič, da živimo v vmesnem času, ki ga informira ciklična kriza demokracije; in drugič, da stanje postdemokracije prinaša nove priložnosti in tveganje za teritorialno (nacionalno) in nadnacionalno demokracijo, kar zahteva alternativno teoretično in politično imaginacijo na tem področju družboslovne refleksije.
The article rejects overoptimistic expectations that contrary to the previous century, when totalitarisms and authoritarian leaders decided about the fates of people and societies, the 21
st
century will eventually establish the rule of democracy for good. Main defender of this simplified view belongs to modernization paradigm, which tied democracy to the growth of gross domestic product (GDP). Today, after the "third wave" of democratization in the world more than twenty years ago, we are witnessing rather pessimistic assessments about its "decline", which are not limited only to newly established democracies, but as well to the old ones. There are many reasons for the recession of democracy, most of them are linked to the global hegemony of neoliberalism in which corporations, the rich class and politics, subordinated to the financial complex, ruin both the middle class and welfare state by replacing them with imagined market society based on Social Darwinism. The author concludes his article with two assessments: first, we are leaving in in-between times, which are in-formed by the cyclical crisis of democracy; second, the state of post-democracy brings new opportunities and risks for territorial (national) and supra-national democracy, which requires alternative theoretical and political imagination in this area of reflection in the social sciences.
Rad se nastavlja na prethodna istraživanja discipline medijskih i komunikacijskih znanosti u Hrvatskoj te prikazuje dio rezultata iz prve hrvatske studije slučaja na međunarodnom ...znanstvenoistraživačkom projektu MEDIADELCOM. U radu se bavimo analizom znanstvene i stručne produkcije u posljednja dva desetljeća (2000.-2020.) te donosimo pregled radova koji tematski pokrivaju četiri konceptualne domene medijskog sustava – pravni okvir za slobodu izražavanja i informiranja, novinarstvo, obrasce upotrebe medija i medijske kompetencije publika – koje stvaraju prilike ili rizike za ostvarenje deliberativne komunikacije, odnosno deliberativne demokracije. Uzorak analize čini nešto više od 500 znanstvenih i stručnih radova, poglavlja u knjigama i zbornicima, izlaganja sa skupova, istraživačkih izvještaja itd. prikupljenih iz različitih domaćih i međunarodnih baza radova. Provedena analiza ukazuje na neujednačenost interesa za pojedine domene i istraživačke teme te na promjenu istraživačkih fokusa i metoda u pojedinim desetljećima.
The paper continues previous research of media and communication discipline in Croatia and presents part of the results from the first Croatian case study on the international scientific research project MEDIADELCOM. We analyze scientific and professional production in the last two decades (2000-2020) and provide an overview of texts that thematically cover four conceptual domains of the media system – Legal framework for freedom of expression and information, Journalism, Media usage patterns and Media related competences of the audience – which create opportunities or risks for the realization of deliberative communication, i.e. deliberative democracy. The analysis sample consists of some 500 scientific, professional and conference papers, chapters in books and conference proceedings, research reports, etc., collected from various national and international databases. The analysis indicates the unevenness of interest in certain domains and research topics, as well as the change of research focuses and methods in certain decades.
Review of:
Pavo Barišić, Ideal vladavine puka. Uvod u filozofiju demokracije, Hrvatsko filozofsko društvo, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Zagreb, Split 2016.
Što je normalna demokracija? O'Leary, Brendan
Anali Hrvatskog politološkog društva,
04/2021, Letnik:
18, Številka:
1
Conference Proceeding
Recenzirano
Odprti dostop
Autor tvrdi da ne postoji tako nešto poput "normalne demokracije" te da odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci ne uvažava dovoljno konsocijacijsku demokraciju kao jedan od ...legitimnih oblika demokracije. Kao što se ljudska prava moraju uravnotežiti jedna s drugima, tako se moraju uravnotežiti i s drugim vrijednostima, uključujući mir i stabilnost. Kao praktično rješenje u izborima tročlanoga kolektivnog predsjedništva u Bosni i Hercegovini, autor predlaže tri odvojena izbornička kolegija u trima teritorijalnim okruzima, što bi riješilo napetost između politički održivih aranžmana za podjelu vlasti i zahtjeva za poštivanjem ljudskih prava. Autor zaključuje kako je potrebno više moralne skromnosti kada se podijeljenim društvima daju inozemni politički savjeti o demokratskom ustavnom dizajnu.
Rad se bavi analizom decizionističke paradigme političkoga u Bosni i Hercegovini. U prvome dijelu rada postavlja se kratka teorijska osnova decizionizma na kojoj analiza počiva. Drugi dio je posvećen ...pojašnjavanju dvaju ključnih uzroka decizionističke matrice u BiH. Riječ je o trosegmentalnom suverenitetu kao temelju državnosti i njemu pridruženim konsocijacijskim elementima koji su ugrađeni u politički sustav. U trećem se dijelu analiziraju četiri oblika manifestacije decizionističkoga modela. Pojašnjava se fenomen legitimacije izvaninstitucionalnoga odlučivanja te zanemarivanja uloge zakonodavnih tijela koje se u decizionističkoj matrici smatraju "pričaonicama" bez stvarne moći. Nadalje, objašnjava se povratna reakcija nacionalnih zajednica koje putem izbora ili drugim oblicima artikulacije javnoga mnijenja djeluju kao retroaktivni odobravatelji vlastitih etnopolitika. Zatim se analizira fenomen konvivijalnosti nacionalnih političkih elita koje se međusobno održavaju na životu i upotpunjuju na simboličkoj i djelatnoj razini. Iako u obliku političkih neprijatelja, jedne su drugima neophodne za održavanje u političkoj sferi. Naposljetku, pojašnjava se uloga međunarodne zajednice, ponajprije kroz instituciju visokoga predstavnika koji legitimira decizionistički model, a nerijetko i sam u njemu aktivno sudjeluje.
The paper deals with the analysis of decisionist paradigm of the political in Bosnia and Herzegovina. The frst segment of the paper sets a brief theoretical basis of decisionism on which the analysis is based. The second segment is focused on the clarifcation of two key causes of the decisionism matrix in B&H. It deals with a tripartite sovereignty as the foundation of statehood and its joint consociational elements which are built in a political system. In the third part of the paper, the four forms of manifestation of the decisionist model are analysed. The phenomenon of the decision-making legitimising without regard for the institutions is explained, as well as the neglecting of the role of legislative authorities which are, in the decisionist matrix, considered to be "chat rooms" without real power. Furthermore, the paper explains the feedback of the national communities which, through elections and other forms of expression of the public opinion, act as retroactive approvers of their own ethnopolitics. The phenomenon of coexistence of national political elites is then analysed, as they keep one another alive and complement each other on both symbolic and functional levels. They need each other in order to survive in the political sphere even though they act as political enemies. Finally, the paper explains the role of international community, primarily through the institution of the High Representative which does not only legitimise the decisionist model but often assumes an active role in it as well.
Novija literatura o populizmu uglavnom se koncentrira na nedemokratski ili antidemokratski potencijal populizma. Inspiracija i argumentacija je u pravilu sa stajališta liberalne demokracije. Drugim ...riječima, ideološka i obranaška. Ali novi populizam dijeli nešto s liberalizmom. To je neprijateljstvo prema državi. Populizam ne postoji. Postoje samo populizmi. Svaki je populizam sui generis, situiran u konkretne povijesne okolnosti i odgovor na njih. Studije slučaja su na dnevnom redu, a iz njih se mnogo može naučiti. Tako povijesni pogled na stari populizam pokazuje naizgled paradoksalan rezultat: tradicija populizma u, na primjer, Argentini, vodila je demokratizaciji u liberalnom smislu. Novi populizam u Zapadnoj Europi, kako istraživači u raznim zemljama argumentiraju, reakcija je na krizu demokratskog ustroja zbog otuđenosti političkih kartela elita od potreba i interesa društvenih slojeva ugroženih novim formama modernizacije. Kako ovo nezadovoljstvo kanalizirati u forme koje će očuvati bit demokracije, pluralizma i tolerancije pitanje je sad. Na kraju krajeva, načelo one man, one vote obvezuje. Autori koji mimo ideoloških sudova ovome problemu posvećuju dužnu pažnju, inzistiraju na potrebi integracije osujećenih dijelova političke zajednice u politički sustav. Nizozemski politolog Cas Mudde zgodnom je dosjetkom stavio prst na bolno mjesto: populizam je neliberalni demokratski odgovor na nedemokratski liberalizam. Jaz između dobitnika i gubitnika društvenih promjena trebalo bi premostiti politikom koja gubitnike ne gura u naručje onih formi populizma koje graniče s fašizmom. Inkorporacija populističkih toposa u etablirane političke partije i njihove kartele nije lijek, već je to uzmak pred navalom populističke stihije. Problem ostaje otvoren, kako dalje? Represija, tolerancija, pluralizam ili nešto treće?
PDF
