Neovisno o značaju osobe i djela Vilka Anderlića, njegovo djelo
i naičn razmišljanja moraju biti kritički sagledani. Ima, naime, u njegovom djelu mnogo toga što danas valja osvježiti: potrebno
je ...jasnije definirati ulogu vjere kao obnoviteljskog čimbenika društva; revalorizirati svojevrsni apologetski pristup vrednovanja povjesnih zasluga krščanstva; socijalni nauk Crkve učinili dostupnim širokim slojevima ljudi. Ima elemenata koji nisu posve prihvatljivi jer su uvjetovani povijesnim trenutkom nastajanja: isključivo religiozno utemeljenje morala i etike; poimanje da su kršćanski stavovi apriori nepomirljivi s tzv. "socijalnom demokracijom";
neprihvaćanje pozitivnih aspekata sekularizacije; elitističko poimanje uloge kršćanstva u obnovi društva. Svakako je Anderlićevo razmišljanje , u mnogo čemu moderno i primjenjivo u sadašnjem trenutku: u etičkom promišljanju obnove društva nedovoljno je promicati etičke minimume - potrebno je primicati društvene
kreposti; etički pluralizam nije etički relativizam - potrebno je stvarati konsenzus oko nekih etičkih načela koja štite temeljne vrijednosti; potreba definicije kršćanskog identiteta, što je preduvjet bilo-kakvih "kompromisa na politčkom i drugim poljima društvenog života. Revaloriziroti Anderlićevo djelo, znači odrediti parametre angažmana kršćanina u današnjem svijetu.
U radu autor raspravlja o porijeklu i integraciji nacije uopće, ali s gledišta porijekla hrvatske nacije. Pojavu i razvitak nacije promatra u okviru razvoja društva i društvenih podsistema. Smatra da ...nacija nastaje i formira se kao kompleksna nacionalna zajednica novoga integracijskog tipa u tijeku dugotrajnih povijesnih i društvenih procesa, tek u okviru razvoja građanskog društva. Posebno stoga proučava uzajamnu ovisnost nacije i demokratskih podsistema tog društva. Demokratski građanski sustav i njegovi podsustavi (demokracija, građanske slobode, parlamentarizam, pravna država, vladavina prava i zakona, višestranački sistem, pluralizam uloga, stavova, ciljeva itd.) bitno utječu na formiranje i razvitak demokratske nacionalne zajednice. To su dakle dvije kompatibilne povijesne tvorevine. Napredak i/ili stagnacija jedne tvorevine (demokratskog sustava) utječe na razvoj i/ili stagnaciju druge povijesne tvorevine (demokratske nacionalne zajednice) i obratno.
U radu autor polazi od teze - demokratskog društva nema bez razvijene lokalne samouprave, a njena suština je u kvalitetnom artikuliranju i primjenjivanju načela supsidijarnosti.
Tekst se bavi konzervativizmom u kontekstu neoliberalne, postmoderne i postkomunističke kulturne konjunkture. Polazi od recentne aktualizacije tog pojma, analizira povijesno-društveni sklop u kojem ...se pojavljuje klasični konzervativizam kao reakcija na liberalno-demokratsko poimanje napretka. Razmatra mijene konzervativne misli u drugoj polovici 19. stoljeća i, osobito, u 20. stoljeću, posebno u vezi s konzervativnom revolucijom u Njemačkoj i boljševičkom revolucijom u Rusiji. Za razliku od klasičnog ("starog") konzervativizma, i uz pokušaj njegove filozofske obnove, u 20.se stoljeću, poslije drugog svjetskog rata, oblikuju dvije verzije konzervativne misli: neokonzervativizam i nova desnica, vezana za ciklus neoliberalne modernizacije. Analizirajući vezu neoliberalizma i konzervativizma, tekst propituje i konzervativni karakter nekih ideoloških struja u "novim demokracijama".
Istraživanje ukazuje na visoku razinu prihvaćanja liberalno-demokratskih vrijednosti medu vodećim hrvatskim političarima, bez obzira pripadaju li stranci na vlasti ili oporbi. U pravilu, većina ih ...iskazuje veće demokratske dispozicije no što bi se očekivalo na temelju parlamentarnih debata ili političkih poteza. Postoje brojni razlozi za to, no jedan od ključnih jest da je demokratske vrijednosti uvijek teže ostvariti u zemljama u ratu. Premda se rat nastavlja, postoje znakovi jačanja liberalne alternative nacionalističkoj stranci
na vlasti. Autor identificira rascjep između političkih elita sklonih etnonacionalističkoj transformaciji te onih sklonih liberalno-demokratskom, pluralističkom i civilnom modelu. Rad opisuje konvergentne vrijednosti hrvatskog liberalizma i razmatra pitanje mogućih koalicija koje bi stvorile liberalni blok na sljedećim izborima.
Rad polazi od obrata u paradigmi u političkim znanostima koji se opisuje kao zaokret od politike interesa k politici identiteta što znači zaokret od objašnjavanja političkog djelovanja i ponašanja ...kao ponašanja koja su smjerala na optimalizaciju interesa, k objašnjavanju tog ponašanja u terminima presudnog utjecaja smisla i priznavanja identiteta. Pri tome se u osnovi rad bavi samo onim tipom politike identiteta koji se ne iscrpljuje u postizanju priznanja kulturne osobitosti i prava na razlikovanja nego ima državotvornih pretenzija, te kulminira u zahtjevu za izgradnju vlastite države jer se drži da tek država može zajamačiti pravo na razlikovanje i pravo na samoodređenje, ali i mogućnosti promocije i reprodukcije vlastite kulturne osobitosti i vlastitog kulturnog identiteta. Rad se pri tome usredotočuje na prepoznavanje nekih ključnih implikacija i konzekvencija upravo tog tipa politike identiteta koje se smatraju izrazito upitnim. To se prati na planu: a) društvenog uključivanja i društvenog isključivanja, b) davanja i uskraćivanja ljudskih i građanskih prava, c) temelja za dobivanje ili uskraćivanje državljanstva, d) zahtjeva privrženosti koje država legitimno upućuje građanima, te e) načina kako se zamišlja i prakticira patriotizam itd.
Drugi dio rada je zaokupljen pitanjem pod kojim se makrodruštvenim uvjetima može očekivati rast strukturalnih pritisaka u smjeru dominacije politika identiteta kao politika koje pretpostavljaju ili nužno uključuju sustavno obraćanje društvenom imaginariju, svojevrsni "skok u vjeru" ili ponovnu začaranost svijeta te pomak od politike koja afirmira pluralnost i upitnost, i operira samo s relativnim u politiku koja rehabilitira apsolutno i poziva se na apsolutno. Ta pitanja se razmatraju projicirana na suvremenu društvenu pozadinu koja je obilježena uvođenjem kapitalizma po nacrtu i odozgo, ali po tendenciji i kao kapitalizma siromaštva i periferije kao što se projicira na pozadinu koju tvori aktualna tranzicijska kriza, ali i šira kriza političkog. Na toj pozadini se postavlja pitanje o mogućnostima da se uspostavi demokracija kao samoodrživa demokracija, tj. demokracija koja može producirati i reproducirati na vlastitoj demokratskoj osnovi sve ono što je potrebno za njezino održanje i konsolidaciju.
