Izlaganje razmatra suštinski odnos filozofije i glazbe u njihovom zajedničkom podrijetlu i izvornosti, otkrivajući ga u svojoj očiglednosti koji, zbog toga, ostaje i dalje prekrasan u svojoj suštini ...i nadasve tajanstven. Taj je odnos ‘dobro’ sačuvan u svim ritmičkim elementima poezije, plesa i glazbe, posebice metrike antičke kulture. Nit vodilja ovog izlaganja je promišljanje o glazbi kroz filozofske načine, i to one kroz koje se filozofski može misliti i o izvornoj filozofiji. Odgovor do kojeg se tu dolazi neminovno se iznova pretvara u postavljanje novih pitanja. Radi se, dakle, o ‘igri’ koja se danas nastavlja ponovnim vraćanjem na prvotno, izvorno pitanje. Jer kako kazuje Heinrich Heine: „I ne završavamo upitati se, opet i opet, dok pregršt zemlje nam ne zatvori usta. Ali i to je odgovor”.
Friedrich Nietzsche je vrlo dojmljiva osoba suvremene filozofije. Njegova misao usmjerena je na kritiku europskog čovjeka oblikovanog metafizičkim naslijeđem. S druge strane, on pokušava, u vlastitom ...suočavanju sa zbiljnošću, donijeti novu perspektivu mišljenja. Ono se u intuitivnom ophođenju sa svijetom želi ozbiljiti po uzoru na umjetnički zadatak. Cilj je filozofa iskristalizirati svoju umjetničku bit, pri čemu stvaralački mora postaviti nove vrijednosti. Iznimna neprozirnost Nietzscheova djela, filozofije koja se više skriva negoli otkriva, onemogućuje sustavni prikaz njegova filozofijskog opusa. Razlog tomu jest Nietzscheov upravo nesustavni i pjesnički neiskaziv odnos sa zbiljnošću u skladu s razmatranjem nemogućnosti njezina oblikovanja pojmovnim kategorijama koje bi se istinito odnosile na njezinu bit. Svjestan nemogućnosti oslonca na metafiziku, kojoj je pripisao jedino moralistički i vrijednosno-sustavni odnos sa svijetom, pokušava Nietzsche iznijeti diskurs budućeg razumijevanja u znaku intuitivnog prepoznavanja i opravdanosti paradoksa koji se nalazi u heraklitovskoj biti života, čime ujedno iznalazi umjetničku potvrdu života kao velebne igre gradeće-razarajućeg pra-temelja.
Friedrich Nietzsche is a very impressive figure of modern philosophy. His thought is directed to the critique of the European man shaped by a metaphysical heritage. On the other hand, he tries, in his own confrontation with reality, to bring a new perspective of philosophical thought. In its intuitive approaching of the world it intends to actualize itself as an artistic task. The goal of the philosopher is to crystallize his artistic being wherein he must creatively set new values. The considerable vagueness of Nietzsches’s work, a philosophy that hides more than it reveals, makes it almost impossible to represent his philosophical opus in an organic way. The reason for this is just Nietzsche’s unsystematic and poetically unutterable relation to reality in accordance with the consideration of the impossibility of formulating it in conceptual categories that would really refer to its essence. Aware of the impossibility of relying on metaphysics, to which Nietzsche attributed only a moralistic and value- systematic relationship with the world, he tries to introduce the discourse of future understanding in the form of intuitive recognition and justification of the paradox lying in the heraclitean essence of life, in which he, at the same time, grounds the artistic confirmation of life as a grandiose game of construction and devastation of the primordial ground.
Mit o Dionizu i Arijadni Grozdanović Pranjić, Antonija
Časopis za odgojne i obrazovne znanosti Foo2rama,
03/2022, Letnik:
5, Številka:
5
Paper
Odprti dostop
Rad govori o mitu o Dionizu i Arijadni. Dioniz je bio grčki bog vina i opijene ekstaze. Sljedbenici
su mu bili satiri, a sljedbenice bakhantice ili menade. Isprva je bio prikazivan kao bradati ...starac,
no poslije se prikazivao kao lijepi mladić s izrazito feminiziranim obilježjima. Njegova se prisutnost
označavala vinovom lozom, viticom bršljana i tirsosom. Zanimljiv je mit o Dionizovom dvostrukom
rođenju. Naime, njegova je majka Semela umrla pa ga je otac Zeus izvadio iz njezine
utrobe i zašio ga u vlastito bedro. Arijadna je bila kći kretskog kralja Minosa, koja je bila zadužena
za čuvanje labirinta u kojem se nalazio njezin polubrat Minotaur. Ona se zaljubila u
Tezeja, junaka koji je došao ubiti Minotaura. Ubio ga je uz njezinu pomoć jer mu je ona dala
klupko koje je odmotavao dok je ulazio u labirint pa je uz njegovu pomoć uspio izići iz labirinta.
Iz zahvalnosti je poveo Arijadnu sa sobom, no ubrzo ju je napustio. Tada je Arijadnu pronašao
Dioniz.
Cilj je rada pokazati da Ibsenove drame Hedda Gabler i Kada se mi mrtvi probudimo općenito podržavaju modernističku ideologiju, kao što su to sumirali Lionel Trilling u eseju »On the Teaching of ...Modern Literature« te Toril moi u knjizi Henrik Ibsen and the Birth of Modernism: Art, Theater, Philosophy. Trilling određuje temu modernističke literature kao »prepirku s kulturom«, koristeći kao referencu Nietzscheov nauk da je estetika, a ne etika, primarna čovjekova metafizička aktivnost, s fokusom na »primitivne« i umjetničke dionizijske strasti, koje to razdoblje priznaje kao ljudima urođene. Moijeva studija, s druge strane, razmatra »estetički idealizam« 18. i 19. stoljeća, za kojeg se čini da obezvređuje taj dio čovjeka. Imajući ovaj teorijski okvir u vidu, možemo tvrditi da Ibsen najavljuje modernističko doba koje raskida s idealističkom tradicijom 19. stoljeća.
U radu se ponovno analizira lijepa rimska
brončana figurina koja je davno nađena u
okolici Glamoča, a čuva se u Arheološkom
muzeju u Zagrebu. Stare zabilješke o tome
nalazu u jednom katoličkom ...shematizmu
osvjetljavaju da je figura nađena 1865. u
potoku Medvidnjaku, najvjerojatnije kod
sela Ćoslija, i da je tom prilikom svjesno i
namjerno oštećena. Zbog današnjeg nedostatka
atributa u rukama, a zbog podatka
da je u desnoj šaci bila strijela, preispituje se
predstavlja li figurina boga Dioniza, Bakha
ili Libera, kako se dosad smatralo, ili dolazi
u obzir mladi Jupiter. Zaključak je da figurina
ikonografski zaista predstavlja Dioniza ili
Bakha, odnosno u rimskom kontekstu Libera,
ali se ne može isključiti i Liberova asimilacija
s Jupiterom.
U Arheološkome muzeju u Splitu čuva se jedan antički torzo (inv.
br. C-237) u kojemu je prepoznat lik Ikara, Dedalova sina. U radu se
preispituje ta atribucija te se, na temelju dvaju još uvijek ...vidljivih
ikonografska obilježja, predlaže nova, koja bi torzo pripisala
nekom liku iz Dionizova kruga.
U članku se obrađuju arhivski zapisi i stari tiskani tekstovi koji se odnose na arheološka istraživanja u Saloni 1805., zbirku trogirske obitelji Garagnin i s tim u vezi nabavu spomenika iz Visa, ...veliku
mramornu skulpturu muškarca odjevena u togu koja se čuva u Arheološkom muzeju u Splitu, zatim kip Apolona koji je bio predmetom polemike između F. Carrare i F. Lanze te torzo mramornoga kipa u sjedećem položaju i torzo Apolona ili Dioniza koji se također nalaze u splitskom Muzeju.
Na kraju se iznosi podaci o kući Parać, kasnije Mikelić, koja je možda poslužila don Frani Buliću kao uzor za njegov Tusculum.
Reljefna ploča s prikazom mladog Bakha potječe iz Salone; nađena je prije 1894. god. Čuva se u Arheološkom muzeju u Splitu (inv. br. AMS-D-85). U prikazu se s obzirom na atribute, odnosno ...ikonografiju, prepoznaje grčki bog Dioniz, odnosno rimski Bakho ili Liber. Liber, odnosno Liber Pater italski je bog s vremenom asimiliran s grčkim Dionizom. Njegov je kult dobro potvrđen u rimskoj provinciji Dalmaciji. Širenjem Dionizova kulta tijekom helenizma širile su se i njegove kultne slike koje su odraz ranijih grčkih originala, a koje su nastavili kopirati Rimljani. S obzirom na to da je reljef iz Salone vjerojatno je resio neko tamošnje svetište boga Libera, moguće njegov pretpostavljeni hram, onaj nasuprot teatru, u 2.–3. st. po. Kr.
PDF
