I u grupnim i u individualnim sportovima, proces olakšane naturalizacije sportaša uzima sve više maha. Budući da sportaši moraju posjedovati državljanstvo određene države da bi je mogli predstavljati ...na međunarodnim natjecanjima, mnoge države pribjegavaju ovoj praksi te nude posebne vrste viza ili olakšani postupak naturalizacije za „obećavajuće“ sportaše. Ista je situacija vezana i uz nastupanje na Olimpijskim igrama. Najčešće se radi o stranim sportašima koji su članovi nacionalnih sportskih timova država čiji su državljani, a od kojih se očekuje da bi mogli nastupati za nacionalni tim države u koju dolaze kao sportaši stranci. I dok jedni u ovakvom razvoju događaja ne vide ništa loše, drugi pozivaju na ozbiljno promišljanje o „utjecaju pojačane mobilnosti sportaša na pretpostavljenu vezu između odanosti, identiteta i državljanstva“. Stoga autorica u ovom tekstu pokušava odgovoriti na sljedeća pitanja: U kojoj mjeri globalizacija i transnacionalizacija sporta mijenjaju našu percepciju državljanstva i pripadanja? Je li postojeći koncept državljanstva adekvatan i u sportskom kontekstu? Treba li intervenirati u odnos državljanstva i sporta?
In group and individual sports, the process of easier naturalisation of athletes is gathering greater momentum. Given that athletes must hold citizenship of a particular country in order to represent that country at international competitions, many countries lean towards this practice and offer many special visas or an eased naturalisation procedure for „promising “ athletes. It is the same situation for performing at Olympic Games. It most often concerns foreign athletes who are members of national sport teams of the countries of which they are citizens who are expected to perform for the national team of the country they come to as foreign athletes. And while some in this situation do not perceive it as being bad, others call for serious consideration of the „ potential mobility of athletes on the expected relationship among loyalty, identity and citizenship“. Therefore, the author attempts in this paper to answer the following questions: To what extent does globalisation and transnationalisation of sport change our perception of citizenship and belongingness? Is the existing concept of citizenship also adequate in the sports context? Does one need to intervene in the relationship between citizenship and sport?
Članak predočava sadržaje vezane uz kulturalno prikladnu pedagogiju adolescenata u raznolikom i promjenjivom svijetu. Autor elaborira utjecaje koji dovode do raskoraka između političkih principa, ...socijalnih vrijednosti, privatnih uvjerenja i moralnih normi, na primjerima etničkih sukoba i seksualnog nasilja europske pluralističke demokracije. Potom predstavlja i uspoređuje rezultate brojnih istraživanja koji govore o važnosti interkulturalnog odgoja i obrazovanja i razvoja interkulturalnih kompetencija, a predstavljaju neprekidan razvoj i razumijevanje veza među kulturama. To podrazumijeva razumijevanje i prihvaćanje karakterističnih uvjerenja i ponašanja specifičnih društvenih skupina unutar pluralističkog društva koje se ističu svojom posebnošću u odnosu na dominantnu kulturu, rasu, etničku pripadnost, religiju, fizičke i/ili mentalne sposobnost, spol i/ili spolnu orijentaciju. Interkulturalni su sadržaji, kao i tolerancija, sastavni dio Hrvatskog nacionalnog kurikuluma koji je otvoren, demokratičan i inkluzivan. U zaključku autor ističe implikacije interkulturalnog odgoja i obrazovanja za razvoj školskog kurikuluma i objašnjava zašto je važno razumjeti širok spektar novih izazova s kojima se djeca i adolescenti suočavaju u modernom društvu koje se vrtoglavo mijenja na globalnoj razini.
Radno mjesto je okruženje unutar kojeg čovjek provede najveći dio aktivnog dijela svojega života. Događanja unutar radnog okruženja, tretman radnika na radnom mjestu, kao i atmosfera koja se stvara ...unutar radne organizacije umnogome utječu, ne samo na raspoloženje, produktivnost i učinkovitost radnika, već vrlo često i na njegovo zdravlje. Diskriminacija na radnom mjestu je jedan od negativnih, ponižavajućih i degradirajućih oblika tretmana radnika koji, zbog intenziteta posljedica koje proizvodi za pojedinca i njegovo, prije svega, psihičko zdravlje, njegovu obitelj, radnu organizaciju i društvo u
cjelini, zaslužuje posebnu pozornost u razmatranju uzroka i posljedica ove negativne pojave. Pri tome je posebno značajno punu pozornost posvetiti iznalaženju adekvatnih načina prevencije diskriminacije kako do njezinih negativnih posljedica uopće ne bi niti došlo ili kako bi se one smanjile na najmanju moguću mjeru. U primjeni različitih modela prevencije diskriminacije, posebno djelotvornima su se pokazali modeli koji uvažavaju postojanje različitosti među ljudima, te ih ne smatraju preprekama, već upravo korisnim resursima za razvoj radne organizacije, kao i u stvaranju ugodne radne atmosfere i povećanju kvalitete i produktivnosti rada. Stoga je ovaj rad posvećen modelu stvaranja kulture
tolerancije, primjeni tzv. pozitivnih mjera, te diversity managementu, kao mogućnostima koje stoje na raspolaganju kao modeli prevladavanja problema različitosti među ljudima u radnim odnosima, te ulozi antidiskriminacijskog zakonodavstva na tom polju.
The workplace is the environment where people spend the greatest part of
their active life. Day-to-day events in the work environment, the treatment of workers at the workplace and the general atmosphere in an organization affect to a great extent not only the state of mind, the productivity and efficacy of the workers, but very often their health, too. Discrimination at the workplace is one of the negative, humiliating and degrading forms of treatment. Its consequences are great and impact the individual and his mental health, his family, the work organization and society as a whole. Thus, discrimination deserves that special attention be paid to the causes and consequences of this undesirable behaviour. Special accent should be placed on finding adequate methods of preventing discrimination in order to eradicate it or at least reduce
its occurrence to a minimum. Various discrimination prevention models have been implemented so far and the most successful ones proved to be those that acknowledge individual differences and regard them not as obstacles to overcome but as useful potential for the development of a work organization and a basis for creating pleasant working atmosphere and increasing work quality and productivity. The paper purports to promote a model of building cultural tolerance by implementing positive measures and diversity management as methods for dealing with differences among people in working environments, but it also recognizes the importance of
the anti-discrimination laws.
Europska unija predstavlja se kao zajednica zemalja koja veliku pozornost posvećuje promicanju i zaštiti prava na slobodu vjere. S namjerom da unaprijedi provođenje politike ljudskih prava, i unutar ...pojedinih zemalja članica i u njihovu djelovanju u vanjskoj politici, 2013. godine izdala je EU smjernice o promicanju i zaštiti slobode vjere ili uvjerenja. S druge strane sve se učestalije ističe kako se pojedine zemlje članice Europske unije, ali i sama Europska unija kao politička zajednica, suočavaju s različitim oblicima vjerske diskriminacije i netolerancije kojima se krše prava na slobodu vjere nad pripadnicima najmnogobrojnije religijske skupine u Europskoj uniji, kršćanima. Stoga je cilj ovoga rada prikazati imaju li donesene EU smjernice pozitivan utjecaj na suočavanje s uočenom pojavom kršenja prava kršćana na slobodu vjere na području Europske unije. Navedeno će se prikazati na temelju analize izvješća Opservatorija o diskriminaciji i netoleranciji prema kršćanima u Europi i diobom promatranih slučajeva na razdoblje prije (2005. – 2012.) i nakon donošenja EU smjernica (2013. – 2017.). Na temelju provedene analize može se zaključiti kako se Europska unija, unatoč donesenim EU smjernicama, i dalje suočava s kršenjem prava kršćana na slobodu vjere. Poteškoće u ostvarenju primarnih područja djelovanja, zadanih u okviru EU smjernica, najčešće su posljedica njihove kolizije s poštivanjem ostalih ljudskih prava te donošenjem zakona radi promicanja i zaštite jednakosti, posebice rodne jednakosti, a koji se posljedično negativno odražavaju na pravo kršćana na slobodu vjere.
The European Union represents itself as a community of countries that pays great attention to the promotion and protection of the right to freedom of religion. With the intent to improve the implementation of the human rights policy, both within individual member states as well as their activities in the foreign policy, in 2013 it has issued EU Guidelines on the promotion and protection of freedom of religion or belief. On the other hand, it is more frequently pointed out that individual member states of the European Union, but also the European Union itself, as a political community, are confronted with various forms of religious discrimination and intolerance that violate the right to freedom of religion of the members of the biggest religious group in the European Union, the Christians. Therefore, the aim of this paper is to show whether the EU Guidelines have had a positive impact on dealing with the noted violation of the rights of Christians to freedom of religion in the European Union. This will be shown based on the analysis of the report of the Observatory on Intolerance and Discrimination against Christians in Europe and by dividing the cases before (2005-2012) and after the issue of EU Guidelines (2013-2017). Based on the analysis, it can be concluded that the European Union, despite the EU Guidelines, is still faced with a violation of the right of Christians to freedom of religion. Difficulties in resolving the primary areas of action, set out in the EU Guidelines, are most often the result of their collision with respect for other human rights and the adoption of laws for the promotion and protection of equality, especially gender equality, which consequently negatively reflect on the right of Christians to freedom of religion.
Implementing the banning of discrimination is one of the most important tasks of all bodies dealing with the protection of human rights and fundamental freedoms. That is, every achieved outlawing of ...discrimination is a firm indication of the violation of human rights and fundamental freedoms. However, from that important principle in legal political and overall social relations, there are also exceptions or deviations. They can be seen in the principle of positive discrimination which is a necessary corrective in achieving the rights and freedoms of minorities or underrepresented groups. That is, in democratic societies, where the principle of majority rules, reaching decisions on underrepresented groups, always depends on decisions which the majority reaches. Regardless of how 'democratic' society is, a democratic society with its principle of rule of law cannot allow the majority to freely assess whether it will decide on the legal regulation, achieving and protection of minority rights in order to allow achievement of this in all segments of social relations of important rights and freedoms for their self-actualisation. For this reason, countries with the rule of law, by legally regulating positive discrimination ensure legal constitutional guarantees so that minorities regulate, achieve and protect so called positive rights and freedoms which in turn ensure the self-actualisation of these rights through achieving their ethos. Positive discrimination is precisely therefore one of the most complex, but very sensitive legal, political issues in general. It is necessary. Although positive, it is discrimination, nonetheless. Its sensitivity is present regardless of the fundamentals which it prescribes. However, in relation to some of them, it can have, and most often does have, wider legal, political and even cultural implications. A striking example is the applied principle of positive discrimination among national minorities. Because this is a sensitive area, every positive discrimination, in order to be permitted and justified, must be necessary and needed in a democratic society. It must be objectively justified with a previously legally justified legitimate aim and it must be proportionate.
This paper attempts to conceptually determine according to the concepts of banning and positive discrimination and their mutual differences. The most important legal sources, according to the author, have been chosen and analysed. These regulate both national and transnational principles.
Particular attention has been paid to positive discrimination in the regulation, achieving and protection of the rights and freedoms of national minorities, all of course within the legal constitutional order of the Republic of Croatia.
Finally, constitutional court procedure and the decision making of the Constitutional Court of the Republic of Croatia is dealt with in the abstract and concrete controls of constitutionality and legality of positive discrimination in relation to national minorities. Stances taken by the Constitutional Court in proceedings in such cases have been supported by concrete examples.
Provedba načela zabrane diskriminacije jedna je od najvažnijih zadaća svih tijela koja se bave zaštitom ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, svaka realizirana zabranjena diskriminacija čvrsti je pokazatelj povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, i od tog bitnog načela u pravnopolitičkim i ukupnim društvenim odnosima postoje iznimke odnosno odstupanja. Ona se očituju u načelu pozitivne diskriminacije koja je nužni korektiv u ostvarivanju prava i slobode manjina (podzastupljenih skupina) i njihovih pripadnika. Naime, u demokratskim društvima u kojima načelo većine dominira u donošenju odluka podzastupljene skupine stalno ovise o odlukama koje donosi većina. Bez obzira na to koliko je većina "demokratska", demokratsko društvo vladavine prava ne može pustiti na slobodnu procjenu većini hoće li odlučiti kod pravnog uređivanja, ostvarivanja i zaštite manjinskih prava tako da im omogući njihovu realizaciju u svim segmentima društvenih odnosa bitnih prava i sloboda za njihovu samoaktualizaciju. Zbog toga se u pravnim državama putem pravnog uređivanja pozitivne diskriminacije osigurava ustavnopravno jamstvo manjinama i njihovim pripadnicima na uređivanje, ostvarivanje i zaštitu tzv. pozitivnih prava i sloboda koja im jamče samoaktualizaciju kroz ostvarenje svojeg ethosa. Pozitivna diskriminacija upravo stoga jedno je od najsloženijih i vrlo osjetljivih pravnopolitičkih pitanja uopće. Ona je potrebna. Doduše jest pozitivna, ali istodobno je i diskriminacija. Njezina osjetljivost prisutna je, neovisno o osnovama za koje se propisuje. No, u odnosu na neke od njih, može imati, a najčešće i ima i šire političkopravne pa uopće i kulturološke implikacije. Eklatantan je primjer primjena načela pozitivne diskriminacije kod nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Zbog te svoje osjetljivosti svaka pozitivna diskriminacija, da bi bila dopuštena i opravdana, mora biti nužna i potrebna u demokratskom društvu, objektivno opravdana s unaprijed pravom utvrđenim legitimnim ciljem i njemu razmjerna.
U ovom radu nastojao sam se pojmovno odrediti prema pojmovima zabrane i pozitivne diskriminacije i njihovu međusobnom razlikovanju. Obradio sam najznačajnije, po mom sudu, pravne izvore koji uređuju ta načela kako nadnacionalnog tako i nacionalnog prava.
Posebnu sam pozornost posvetio pozitivnoj diskriminaciji u uređivanju, ostvarivanju i zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i njihovih pripadnika. Naravno, unutar ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.
Na kraju rada pozabavio sam se ustavnosudskim postupanjima i odlučivanjima Ustavnoga suda Republike Hrvatske u apstraktnoj i konkretnoj kontroli ustavnosti i zakonitosti pozitivnih diskriminacija u odnosu na nacionalne manjine i njihove pripadnike. Zauzeta stajališta Ustavnoga suda u postupanjima u ovakvim predmetima potvrdio sam konkretnim primjerima na kraju rada.
This paper explores ballet education from a pedagogical perspective, viewing it primarily as an educational process. In this sense, oppressive pedagogical practices are analyzed, defined as attitudes ...and values that are traditionally transmitted from one generation to the next within the ballet educational hierarchy without critical questioning. The paper focuses on the Rights of the Child and their human rights in the educational process, analyzing the discriminatory patterns of child selection that continue to exist in ballet schools around the world even today. Thus, the focus shifts from what is “important to the profession” to regarding the best interests and welfare of the child in the ballet educational process. The approach is qualitative, and based on autoethnography, where various personal experiences are included, experiences gained through education, dancing and teaching. Based on these experiences and theoretical research, the paper attempts to offer a change in the process of ballet education and finds it precisely in its pedagogical contribution to ballet pedagogy. The needed change is the shift in the quality of the teacher-student relationship, and it is presented as a pedagogical relationship because it is the awareness and articulation of all segments of the pedagogical relationship that bring about the potential change that is necessary for the ballet education process. The articulation of the pedagogical relationship as a basic pedagogical concept still respects the demands of ballet art, but at the same time does not neglect the child’s position within ballet education as well as the child’s best interest in it.
Politika plaća u javnom sektoru ima za cilj ujednačiti plaće na razini državnih tijela i javnih službi te omogućiti da sustav plaća bude transparentan. U praksi, vladajuće strukture putem politike ...plaća pokazuju svoje prioritete u upravljanju javnim sektorom te takav pristup učestalo ima diskriminirajuće elemente. Postojećim zakonskim okvirom u javni sektor spadaju zaposleni u javnom sektoru, državna tijela te javne službe. Iako je svim zaposlenicima u javnom sektoru isti poslodavac (Republika Hrvatska) politika plaća ima jasne diskriminatorne elemente jer se ne poštuje načelo jednake plaće za jednaki rad te su evidentne velike varijacije u osnovnoj plaći na istoj razini stručne spreme s obzirom na pripadnost određenoj kategoriji javnog sektora. Rad prikazuje sustav određivanja plaća pojedinih kategorija zaposlenih u državnim tijelima i javnim službama te pregled trenutačno važećeg zakonskog okvira. S obzirom na veličinu javnog sektora napravljena je analiza plaća na uzorku plaća liječnika, sveučilišnih nastavnika i suradnika, sudaca i sudskih savjetnika. Kriterij odabira predmetnih radnih mjesta u uzorku je niz zajedničkih karakteristika: neovisnost u odlučivanju i radu koja je određena zakonskim okvirom, jasna hijerarhija napredovanja u struci, financiranje iz proračuna te vanjsko vrednovanje u sustavu napredovanja. Za svaku grupu od navedenih kategorija zaposlenih prikazuju se sličnosti i razlike u sustavu određivanja plaća. U skladu s navedenim, utvrđuje se u kojoj mjeri se poštuje načelo jednake plaće za jednak rad, a kako je to propisano Zakonom o radu (Narodne novine, broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022) te koji su potencijalno diskriminatorni elementi u ovakvom sustavu određivanja plaća u javnom sektoru.
Predviđanje konačnog vremena u slalomu na osnovu vremena prve i druge trke je rad koji ima namjenu i primarni cilj da na osnovu ekgzaktnih pokazatelja dobivenih pod egzaktnim i strogo kon-trolisanim ...pravilima FIS-e skrene pažnju na relevantne faktore koji uslovljavaju konačan rezultat u alpskom skijanju. U primjeru riječ je o disciplini slalom. S obzirom da je primarni cilj sportski rezultat, postavljeno je pitanje: Da li konačan rezultata zavisi više od postignutog vremena u prvoj ili drugoj trci? Precizan i nedvosmislen odgovor dat je u zaključku navedenog rada. Zaključa je formiran na bazi preciznih rezultata dobivenih na trci u kategoriji Svjetskog Kupa. Trka je održanoj u Zagrebu na Slje-menu 2010. godine. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak da je ukupno vrijeme u slalomu u pozitivnoj i visokoj korelaciji sa postignutim vemenom u prvoj trci. Postignuto vrijeme u drugoj trci nije u statistički značajnoj korelativnoj vezi sa ukupnim vremenom. Koeficijent multiple korelacije i koeficijent mul-tiple determinacije prve i druge trke sa ukupnim vremenom je dosta visoki i statistički značajni u primjeru R = 0,67, R2 = 0,45, p ≤ 0,001. Standardizirane prediktivne vrijednosti Bete (Tabela 7) daju pravo na zaključak da postignuto vrijeme u prvoj trci značajnije, odnosno više utiče na konačan rezul-tat u odnosu na postignuto vrijeme u drugoj trci, u primjeru Beta1= 0,55, a Beta2= 0,40. Pod pred-postavkom da su generalni uslovu na takmičenju približno isti, razloge većeg uticaja vremena prve trke u odnosu na drugu treba tražiti u taktici koju određuju treneri i sami takmičari. Razlog promjene taktike između prve i druge trke uslovljavaju pravila FIS-e. Pravila između ostalog glase da pravo učešća u drugoj trci imaju 30 prvoplasiranih takmičara iz prve trke. Slijedi prirodan zaključak da je prva trka tj. vožnja bez kalkulacije po pravilu sve ili ništa. Taktika druge vožnje se bitno razlikuje od taktike prve vožnje. Po pravilu mora se trka uspješno privesti kraju po cijenu da se plasma iz prve trke može ne-znatno popraviti pa i pokvariti. Svakako da vremenske prilike mogu uticati na bolji ili lošiji sportski rezultata. U skladu za zakonom vjerovatnoće uticaj vremenskih prilika se izjednačuje tj. poništava.
Ovaj rad bavio se utvrđivanjem faktora koji doprinose nastanku i snazi negativnih stavova prema pripadnicima tuđih grupa, odnosno, konkretno, rodnih predrasuda. S obzirom na specifičnosti većeg ...istraživanja iz kojeg je ovaj rad i nastao, uzorak je bio donekle selekcionisan (u uzorak nisu ušli pripadnici romske nacionalne zajednice, kao ni ispitanici stariji od 51 godine). Ukupan uzorak činilo je 614 ispitanika sa teritorije Vojvodine, podeljenih po nekoliko bitnih varijabli, a na osnovu kvota iz popisa stanovništva 2002. godine. U istraživanju je korišćena baterija testova za ispitivanje različitih relevantnih varijabli i to: Rozenbergova skala samopoštovanja, Skala orijentacije ka društvenoj (socijalnoj) dominaciji, AutoritarNoSt, Skala predrasuda prema ženama i Skala predrasuda prema muškarcima. Istraživanje je sprovedeno u toku 2009. godine na teritoriji većih gradova Vojvodine (Novi Sad, Senta, Sombor, Subotica, Kikinda itd), kao i manjih gradova i sela (Bačka Palanka, Odžaci, Kljajićevo i sl). Rezultati pokazuju da postoji statistički značajna razlika u izraženosti rodnih predrasuda u odnosu na pol ispitanika, materijalno stanje, mesto odrastanja i obrazovanje, a takođe su utvrđene značajne povezanosti rodnih predrasuda i autoritarnosti, orijentacije ka socijalnoj dominaciji, samopoštovanja i snage socijalnog identiteta.
Važnost sprječavanja diskriminacije po svakoj od zaštićenih osnova, pa tako i po osnovi spola, izražena je na međunarodnoj, europskoj i nacionalnoj razini kroz brojne dokumente kojima se promiče ...načelo jednakosti kao jedno od temeljnih načela suvremene civilizacijske stečevine. U području radnog prava kao najčešći oblik diskriminacije javlja se upravo diskriminacija temeljem spola, izražena kroz narušavanje ravnopravnosti spolova prilikom zapošljavanja i u okviru radnih odnosa. Žene, koje su se relativno kasno pridružile plaćenom tržištu rada, sudjelujući do pojave industrijalizacije mahom isključivo u neplaćenom obiteljskom radu, suočavaju se i danas s rodnim stereotipima koji rezultiraju njihovom radnopravnom diskriminacijom. Ona se očituje, prije svega, u gotovo isključivoj feminizaciji statusno nižih profesija, u otežanom pristupu ženama u pojedine profesije koje nose moć i društveni ugled te u sklonosti zapošljavanju žena na određeno vrijeme, na prekarnim i slabije plaćenim poslovima. Ovakvo tretiranje žena na tržištu rada posljedica je i prisutne predrasude o nemogućnosti usklađivanja privatnog i poslovnog života, što (navodno) onemogućuje ženama da budu posvećene karijeri. Nakon ulaska u svijet rada žene sporije i rjeđe napreduju te se često zaustavljaju pred tzv. staklenim stropom, koji označava gornju granicu njihova napredovanja, utemeljenu na rodnim predrasudama, a ne na kompetencijama. Konačno, kao vrlo aktualan oblik diskriminacije temeljem spola u radnom pravu ističe se nejednakost plaća žena i muškaraca za jednak rad ili rad jednake vrijednosti. U svrhu suzbijanja radnopravne diskriminacije žena potrebno je raditi na provedbi politike jednakih mogućnosti, ali i adresiranju i uklanjanju rodnih stereotipa. Formalna jednakost žena i muškaraca, zasad propisana mnogobrojnim zakonskim normama bit će zamijenjena supstancijalnom jednakošću tek kada u društvu dođe do nužnih kulturnih promjena.
PDF
