Modernizacijski procesi neposredno utječu na strukturiranje socijalnog prostora. Socijalni prostor je shvaćen kao simbolička i kulturna reprodukcija materijalnih i objektivnih elemenata društvenosti. ...Konstrukcija socijalnog prostora uvijek je povezana s odnosima moći budući ona uključuje univerzalne koncepte i predstave koji jednom prihvaćeni postaju za članove društva obvezujući. U tom kontekstu treba razmatrati i pitanje odnosa centra i periferije. U radu se polazi od shvaćanja periferije kao višedimenzionalne pojave koja može biti strukturirana po gospodarskoj, političkoj i kulturnoj dimenziji. Periferija u tom smislu ne mora nužno imati karakteristike gospodarske zaostalosti, nedostatne političke integriranosti i kulturne izoliranosti. Perifernost određenog socijalnog prostora povezana je s dostignutom razinom modernizacije u svakoj od tri navedene dimenzije. Usporedna analiza povijesnog i aktualnog razvoja tri hrvatske regije (Istra, Lika, Gorski kotar) pokazuje da je riječ o tri različita oblika perifernosti. Perifernost Istre se izražava prvenstveno u političkoj dimenziji kao oblik političke mobilizacije na regionalnoj osnovi iz čega proizlazi latentni sukob spram centra. Lički prostor predstavlja periferiju u gospodarskom i kulturnom smislu, što je praćeno političkim konformiranjem s centrom. U slučaju Gorskog kotara najizraženija je gospodarska dimenzija perifernosti, koja je praćena izraženim političkim pluralizmom i multikulturalnim obrascima. Iz analize proizlazi zaključak da se problemi integracije hrvatskih periferija ne mogu rješavati pojednostavljenim modelima gospodarske potpore i političkim diktatom centra već trebaju biti strukturirani sukladno dimenzijama perifernosti koji su dominantni na određenom prostoru.
Jedno od zajedničkih obilježja razvoja države u zemljama srednje i istočne Europe koje prolaze kroz promjenu sustava jest nesigurnost pri uspostavi srednje razine vlasti. Mnoge su zemlje ukinule ...izabrana predstavnička tijela srednje (regionalne) razine tijekom oblikovanja novog modela lokalne samouprave. Sve se to događalo tijekom renesanse regionalizma u zapadnoj Europi. Tada se vise pozornosti poklanjalo regionalnoj (subnacionalnoj) nego lokalnoj razini, a regionalne su se jedinice počele koristiti prednostima decentralizacije kao i mogućnošću pristupa europskim strukturnim fondovima.
Zakon o lokalnoj samoupravi (broj LXV) iz 1990. stvorio je potpuno novu situaciju u teritorijalnoj raspodjeli vlasti. Općine su postale ključni element sustava vlasti. Na taj je način kraju privedena stoljetna dominacija županija kao tradicionalnih, tisuću godina starih, teritorijalnih jedinica mađarske države. Sustav lokalne samouprave potpuno je reorganiziran. Slabljenje demokratski izabranih regionalnih vlasti u županijama pridonijelo je rastu utjecaja središnje vlasti. Mađarska država oblikovana je poput pješčanog sata, s presnažnim vrhom i preširokim dnom, što je dovelo do mnogih funkcionalnih i demokratskih problema. Osnutak mađarskih regija 1998. uglavnom je opravdavan politikom regionalnog razvoja Europske unije. Prema mađarskim zakonima, razvojna vijeća osnovana na državnoj, regionalnoj, županijskoj i mikro-regionalnoj razini stvorena su delegiranjem. Pojavilo se pitanje na kojoj razini treba smjestiti središte
političke intervencije i institucionalnog sustava - mikro-regionalnoj (NUTS 4), županijskoj (NUTS 3) ili pak regionalnoj (NUTS 2). Takav, previše usitnjen, institucionalni sustav pridonio je fragmentaciji razvojnih resursa, a makro regije (NUTS 2) nisu mogle postati središnji akteri regionalne politike. Vlada je 2002. najavila najhrabriji program reforme javne uprave, s planom stvaranja izravno izabranih predstavničkih tijela regionalne samouprave do 2006., ali nije pripremila nikakve zakone za takvu regionalnu reformu. Paradoksalno je to da je možda baš pristupanje Europskoj uniji navelo vladu da promijeni mišljenje o regionalizaciji. Pristupanje Uniji 2004. izazvalo je šok i razočaranje. Pozivajući se na »slab regionalni kapacitet«, Europska koisija inzistirala je na centraliziranom upravljanju strukturalnim fondovima te su tako regionalne institucije (regionalna razvojna vijeća) gotovo potpuno izgubile svoj prijašnji utjecaj na regionalnu
politiku. Vlada, ponovno izabrana 2006., još je jednom pokušala provesti reformu regionalne samouprave, iako ne na previše uvjerljiv način. Nakon izbora vlada je na brzinu podnijela prijedloge amandmana na Zakon o lokalnoj samoupravi i na Ustav. Uopće nije čudno što opozicija nije podržala taj prijedlog. Pitanje regionalne samouprave trenutno nije na dnevnom redu i neizvjesno je kad će se tamo opet naći, no vlada je odlučna u namjeri da provede regionalizaciju
državne uprave i javnih službi. Iako su konkretne ideje još nepoznate, takva regionalizacija, koja se pokušava uvesti na mala vrata, nosi sa sobom opasnost jačanja vladinog položaja u odnosu na lokalne zajednice. Čini se, međutim, da vlada ne usmjerava svoje regionalizacijske napore tamo gdje bi to bilo najpotrebnije. Drugi nacionalni razvojni plan za 2007. - 2013. u tom smislu ne obećava puno. Vlada je predložila vrlo centralizirano upravljanje, gotovo potpuno zaobišavši regionalne razvojne agencije i vijeća. Sve to vodi k zaključku da se teritorijalnom reformom ne može i ne treba baviti isključivo u sklopu procesa prilagodbe Europskoj uniji, niti je se može pretpostaviti
potrebama regionalne politike. Pitanje koje se nameće glasi: jesu li civilno društvo i gospodarstvo u Mađarskoj sada dovoljno jaki da nastave s procesom decentralizacije? Prva faza regionalizacije završila je pridruživanjem Europskoj uniji. Za nju je bilo karakteristično
semino oponašanje tuđih obrazaca. Druga bi faza mogla biti uspješna samo ako se Mađarska osloni na vlastite snage i razmotri koji je njezin interes za jačanje srednje (regionalne) razine vlasti.
Državna uprava u Hrvatskoj razvijala se u tri faze: fazi utemeljenja (1990.–1993.), konsolidacije (1993.–2001.) i europeizacije (nakon 2001.). Nakon kratkog opisa sadašnje strukture hrvatske javne ...uprave, analizirana je i ocijenjena Strategija reforme državne uprave prihvaćena u proljeće 2008., ali i neki drugi strateški dokumenti. Želi li se da reforma bude uspješna, potrebna su određena poboljšanja Strategije, dobro upravljanje njezinom provedbom te jaka
javna, politička i upravna potpora reformi. Utvrđeni su i analizirani određeni izazovi i problemi u reformi javne uprave, uključujući one institucionalne naravi. Glavno tijelo zaduženo za upravnu reformu, koja je preduvjet jačanja upravnih kapaciteta i pridruživanja Europskoj uniji, Središnji je državni ured za upravu. Glavni institucionalni izazovi odnose se na kapacitet Ureda, kao i
na institucionalno oblikovanje i kapacitet Stručne službe Vlade. Obrazlaže se potreba osnivanja Ministarstva za javnu upravu. Na kraju se iznose zaključci, dobri i loši primjeri te lekcije naučene u dosadašnjem tijeku reforme
Iza suvremene europske sintagme o prijelazu s države javnih
službi odnosno socijalne države na državu stratega i
regulatora koja se ponovo okreće radu i poduzimanju krije
se novi europski model ...kapitalizma. širi se prostor djelovanja
tržišnih zakonitosti. Prije širok javni sektor, sveprisutna
javna uprava i jaka država doživljavaju korjenite promjene.
Javni je sektor podvrgnut masovnoj privatizaciji i kontroliranoj liberalizaciji. U javnoj se upravi stvaraju nove institucije
nezavisne od izvršne vlasti i državne uprave sa zadatkom
regulacije i kontrole novih sektora tržita koji nastaju u području
prijašnjih javnih službi, tj. službi od općeg interesa.
U tom dalekosežnom društvenom pothvatu naziru se elementi specifičnog novog europskog modela kapitalizma.
U radu se analiziraju europska regulacija službi od općeg
interesa te regulacijske agencije (prednosti, rizici, usporedba
europskih i američkih agencija, položaj u sustavu diobe vlasti, zaštita prava poduzetnika i potrošača, uloga u novom modelu europskog kapitalizma). Rad se teorijski temelji na neoinstitucionalnoj teoriji, teoriji tranzicije te teoriji europeizacije
Na sjednici održanoj 12. rujna 2008. Vlada Republike Hrvatske prihvatila je Strateški dokument te Smjernice za izradu nacrta novog Zakona o upravnim sporovima. Oba dokumenta pripremljena su u okviru ...CARDS 2004 Twinning projekta Podrška učinkovitijem, djelotvornijem i modernijem upravljanju i funkcioniranju Upravnog suda Republike Hrvatske.
Strateški dokument postavlja tri cilja reforme upravnog
sudovanja. Prvi je cilj usklađivanje Zakona o upravnim sporovima s acquis communautaire (pravnom stečevinom EU)
(osobito s čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda, EKLJP). Za tim, nužno je smanjenje
trajanja postupaka i smanjenje postojećeg zaostatka u
predmetima, kao i povećanje učinkovitosti sudske kontrole
zakonitosti pojedinačnih akata. Rješenja se vide u reformi
procesnog prava (pravna zaštita od svih upravnih djelovanja;
nadležnost nad utvrđivanjem činjenica i primjenom zakona; obvezne usmene rasprave; reformacijske umjesto kasatornih odluka; donošenje odluka od suca pojedinca) te u organizacijskoj reformi (dvostupanjsko upravno sudovanje)
Prezentirani su i analizirani rezultati empirijskog istraživanja
o razvoju kombinirane socijalne politike u Hrvatskoj. Kombinirana socijalna politika nov je sustav socijalne politike u kojem vlada, ...lokalne vlasti, organizacije civilnog društva, trgovačka društva (profitni sektor), obitelj (neformalni sektor) te drugi dionici djeluju na mjestu prijašnjeg monopolističkog položaja države. U takvom sustavu vlast i javna uprava prepoznaju organizacije civilnog društva i druge dionike kao partnere te s njima surađuju u procesu pripreme i donošenja odluka te provedbe socijalnih programa. Trendovi razvoja kombiniranih socijalnih politika ovise o nasljeđu i tipovima socijalnih režima. Razvoj kombinirane socijalne politike aktualan je i u tranzicijskim zemljama i uvelike je obilježen nasljeđem i utjecajem procesa pridruživanja Europskoj uniji. Prijašnja empirijska istraživanja kombinirane socijalne politike u Hrvatskoj upozorila
su na probleme razumijevanja tog koncepta i na skromne domete njegova razvoja. U ovom istraživanju posebno je analizirana uloga civilnog društva i javne uprave kao ključnih dionika razvoja kombinirane socijalne politike. Rezultati istraživanja govore da se u Hrvatskoj utire put razvoju kombinirane socijalne politike te da postoje primjeri koji se mogu koristiti kao dobra praksa.
Budući da socijalni rad postaje sve više profesija koja se temelji na ljudskim pravima (utemeljenju, proučavanju, provođenju, zaštiti, unapređenju), u fokusu mnogih programa su upravo oni njeni ...sadržaji koji, uslijed procesa ujedinjenja, prerastaju u globalne izazove prakse socijalnog rada. Na lokalnoj razini socijalni uvjeti pojedine zajednice pod utjecajem su globalizacije, međunarodne politike, međunarodne komunikacije, povezanosti i suradnje. Obilježja i veličina socijalnih problema (siromaštva, obespravljenosti, socijalne isključenosti, diskriminacije, izbjeglištva, itd.) također su pod utjecajem globalnih zbivanja. Stoga su suvremeni studiji socijalnog rada sve više usmjereniji na "internacionalne" komponente u svojim programima, nastojeći buduće socijalne radnike osposobiti za «nove» probleme pojedinaca, skupina i zajednica. U radu autori iznose osnovne tradicije razvoja socijalnog rada u nekim europskim zemljama, te programe obrazovanja socijalnih radnika koji proizlaze iz navedenih tradicija, komentirajući njihova zajednička obilježja i razlike.
