Promatrajući temeljnu misao francuskog filozofa Pierrea Hadota (1922. - 2010.) u svjetlu Heideggerova uvjerenja da ozbiljan mislilac može misliti samo jednu misao, jasno je što je Hadotova glavna ...ideja: antička filozofija u svojoj je biti usmjerena k praktičnoj svrsi, tj.
oplemenjivanju (vlastita) života. Zato je antička filozofija u eminentnom smislu “skrb za sebe”. U tom smislu Sokrat se može smatrati paradigmom takva nastojanja. Štoviše, Hadot povezuje praktičnost antičke filozofije i s kršćanskim duhovnim vježbama. To je omogućeno utjecajem antičke metafizike na rano kršćanstvo. Imajući to u vidu, autor u dijalogu s Hadotom razmatra mogućnost obnove modernog razumijevanja filozofije i prevladavanja njezine krize. To je moguće upravo na tragu antičkog razumijevanja filozofije kao „skrbi za sebe“.
Observing the basic thought of the French philosopher Pierre Hadot (1922-2010) in the light of Heidegger's belief that a serious thinker can think only one thought, it is clear what Hadot's main idea is: ancient philosophy is in its essence directed to practical purpose, i.e. ennobling (one's own) life. That is why ancient philosophy in the eminent sense is "self-care." In this sense, Socrates can be considered a paradigm of such endeavors. Moreover, Hadot connects the practicality of ancient philosophy with Christian spiritual exercises. This was made possible by the influence of ancient metaphysics on early Christianity. With this in mind, the author in dialogue with Hadot considers the possibility of renewing a modern understanding of philosophy and overcoming its crisis. This is possible precisely in the wake of the ancient understanding of philosophy as "self-care".
U radu se ocrtavaju glavne značajke biografijske filozofije i uz nju vezane obnovljene filozofijske prakse, talijanskog mislioca Romana Màdera. Slijedeći privlačnost rada Pierrea Hadota, Màdera ...pokušava pronaći mogući put prilagodbe drevnog viđenja filozofije kao načina života za suvremenost, čak se vraćajući doprinosu psihoanalize i dubinske psihologije. Dio rada posvećen je predstavljanju posebnosti prakse filozofijski orijentrane biografijske analize kakvu predlaže Màdera.
U radu se analizira filozofija prava Thomasa Hobbesa i nastoji se ispitati trebamo li je svrstati u prirodnopravnu tradiciju mišljenja o pravu ili u pravni pozitivizam. S jedne strane, Hobbes se ...tradicionalno svrstavao u predstavnike racionalne doktrine prirodnog prava, a s druge strane je njegova pravna misao udarila temelje
pozitivističke teorije prava. Zato se u radu prvo daje kraći pregled prirodnopravne misli (antička, srednjovjekovna i moderna teorija prirodnog prava), da bi se u tom kontekstu prikazalo Hobbesovo učenje o prirodnom pravu i prirodnom zakonu, koje nije sasvim konzistentno. Potom se analizira Hobbesovo učenje o građanskim zakonima, odnosno shvaćanje prava kao zapovijedi suverena i njegov utjecaj na pravni pozitivizam, te naročito Hobbesov utjecaj na Austinovu imperativnu teoriju prava. Na kraju, analizira se veza između Hobbesova učenja o prirodnim zakonima kao zapovijedima razuma i građanskim zakonima kao zapovijedima suverena.
U ovom radu pokušavam naznačiti određene elemente Sokratove filozofije kojima bi se odgojna praksa trebala voditi, kao i neke štetne implikacije sofističkog pristupa odgoju. Pri analizi Sokratove ...pozicije osobito se oslanjam na Vlastosove interpretacije, a posebice se osvrćem na Sokratovu tezu da se vrlina ne može poučavati. Pored ostaloga, ona upućuje na nedoktrinarni pristup moralno-odgojnoj praksi, kakav ne može proizaći iz suprotnih Protagorinih uvjerenja. Partikularno i utilitarno usmjeren odgoj kod sofista danas se osobito javlja u odgojnom (ili bolje: manipulatorskom) prijenosu nacionalnih, poslovnih i sličnih tobožnjih etika, nemoćnih po pitanju prepoznavanja i prevladavanja postojećih društveno-ekonomskih okvira, a za što Sokratova moralno-odgojna filozofija sadrži kritičku snagu koja prvenstveno proizlazi iz implicitnog naglaska na autonomiji.
In this paper I try to indicate particular elements of Socrates’ philosophy by which educational practice should be guided, as well as certain harmful implications of Sophistic approach to education. In analysis of Socrates’ position, I especially rely on Vlastos’ interpretations, and particularly I refer to Socrates’ thesis that virtue cannot be taught. Among other things, it suggests a non-doctrinal approach to moral-educational practice, which cannot result from Protagoras’ opposite beliefs. Nowadays Sophistic particular- and utilitarian-oriented education occurs especially in the educational (or better: manipulative) transmission of national, business and similar so-called ethics, which are not able for recognizing and overcoming of the existing socio-economic framework, and for which Socrates’ moral-educational philosophy contains critical force, arising primarily out of the emphasis on autonomy.
Cilj ovog rada je pokazati na koji se način metodama analitičke filozofije opovrgavaju i opravdavaju tvrdnje egzistencijalističkih filozofa te kako su određene ideje egzistencijalizma utjecale na ...suvremenu angloameričku filozofiju analitičke tradicije. U prvom dijelu rada opovrgava se tvrdnja misterioznosti smrti i tvrdi se da je fenomen smrti podložan razumskoj analizi kao i bilo koji drugi fenomen. U drugom dijelu opravdava se egzistencijalistička tvrdnja konstitutivnosti smrti za ljudska bića na način da se pokaže da je ideja transhumanizma, učitavanja osoba na računala, metafizički neodrživa. U trećem dijelu rada pokazuje se da su određene egzistencijalističke ideje, kao što je koncept narativnog jastva, inkorporirane u suvremenu analitičku filozofiju. Sva tri dijela imaju funkciju dokazivanja da analitička filozofija i egzistencijalizam, iako fundamentalno različiti u svojem pristupu, terminologiji i stilu pisanja, ipak jesu sumjerljive filozofijske tradicije. Drugim riječima, pokazuje se na koji način funkcionira analitički egzistencijalizam.
The aim of this article is to show how to refute and justify claims of existential philosophers using the methods of analytic philosophy, and to demonstrate the impact of existential thoughts on the contemporary Anglo-American philosophy of analytic tradition. In the first part of the article the author outlines how to refute the claim of the mystery of death and presents that the phenomenon of death can be reasonably analysed just like any other phenomenon. In the second part of the article the author explores how to justify an existential claim of the constitutiveness of death for human beings through transhumanism, uploading human to the computer, which is metaphysically unsustainable. In the third part of the article, the author presents that some existential ideas, such as the concept of the narrative self, are incorporated in the contemporary analytic philosophy. All three parts of this article are in the function of demonstrating that both the analytic philosophy and existentialism, although fundamentally different in the approach, terminology, and style, are comparable philosophical traditions. Specifically, the author shows how the analytical existentialism functions.
U okviru Univerziteta u Sarajevu egzistiraju dva teološka fakulteta, Fakultet islamskih nauka i Katolički bogoslovni fakultet. Obje visokoobrazovne institucije dugo vremena nisu bile u sastavu ...navedenog sveučilišta, budući da su obitavale isključivo pod okriljem religijskih institucija. Na navedenim fakultetima izučavaju se, pored teoloških, i svjetovni moduli, te je primjetno da se polju bioetike daje posebno mjesto kao jednome od neophodnih suvremenih segmenata odgojno-obrazovnog procesa. Analogno rečenome, u tekstu je načinjena razdioba studijskih programa, tj. istaknuto je gradiranje znanstvenih i stručnih ciklusa u obrazovnome procesu, kako na Fakultetu islamskih nauka, gdje se nastava izvodi na dodiplomskom, diplomskom te doktorskom studiju, tako i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, gdje je ustaljen integrirani studij teologije, pored kojega je već nekoliko godina još zastupljen diplomski studij Međureligijski studij i izgradnja mira, koji se provodi u suradnji s Fakultetom islamskih nauka i Pravoslavnim bogoslovskim fakultetom Sv. Vasilija Ostroškog iz Foče. Pravoslavni bogoslovski fakultet je zapravo sastavnica Univerziteta u Istočnome Sarajevu, stoga nije uzet u razmatranje u ovome radu. Autori rada razmatranju bioetičkih problema pristupali su iz pozicije praktičke filozofije, tj. njene grane etike, koristeći pri tome interdisciplinarni i pluriperspektivni pristup. Na osnovi silabusa načinjena je analiza bioetičkih problema primarno iz filozofskog (etičkog) motrišta, analizirani su predmetni udžbenici i literatura. Naravno, vodilo se računa o radovima nastavnika s ovih institucija, koji su pisani iz polja bioetike. Bez obzira na različito religijsko fundiranje bioetičkih problema na ova dva fakulteta,u smislu različitih epistemičkih polazišta islama i kršćanstva, u zaključcima rada ukazano je na točke zajedničkog ,,bioetičkog“ interesa, ali i razilaženja među njima.
Within the University of
Sarajevo, there are two theological faculties, the Faculty of
Islamic Studies and the Faculty
of Catholic Theology. For a long time, neither one of these
institutions was a constituent of
the University since they only existed under the umbrella
of religious institutions.
Nevertheless, students at these faculties study both theological and
secular modules. It is noticeable,
directly or indirectly, that the study of bioethics represents
one of the most necessary
contemporary segments in the educational process, especially in
theological schools. Therefore,
the text explains different study programmes offered by the
Faculty of Islamic Studies in
Sarajevo at all three study levels, i.e. undergraduate, master’s,
and doctoral level. Furthermore,
the text also offers information on the available study
programmes at the Faculty of
Catholic Theology, namely the integrated study of theology
and the master’s program
Interreligious Studies and PeaceBuilding which is implemented in
cooperation with the Faculty of
Islamic Studies and the Orthodox Theological Faculty Sv.
Vasili Ostroški of Foča (the
latter is a constituent of the University of East Sarajevo and for
that reason has not been taken
into consideration in this article). It is important to note
that authors approached the
bioethical issues strictly from the secular point of view, more
precisely from the field of
practical philosophy, that is, its branch of ethics. Precisely for this
reason, and in order to
adequately discuss bioethical topics which are secular in nature and
not religious, the authors used
an interdisciplinary and multidimensional approach. However,
in accordance with the title of
the article, the paper especially focuses on the modules within
which bioethical topics are
studied. Accordingly, the analysis of bioethical problems was made
primarily from the philosophical
(ethical) point of view, and it was based on the syllabi,
course textbooks, and additional
literature. On this occasion, the bioethical publications of
teachers in these two
institutions were also reflected on. Regardless of their different religious
approaches to bioethical
problems, the conclusions of the paper point to the points of their
common “bioethical” interest as
well as the disagreements.
Schelling begreift seine eigene Stellung in der Philosophiegeschichte auf zweifache Weise: mit seinem Frühwerk hat er zu der Entwicklung der negativen Philosophie oder der Philosophie der absoluten ...Identität beigetragen, so dass sie vollends ihre Verwandlung in die positive Philosophie vollziehen könnte. Parallel dazu hat er an der Begründung und Entwicklung der geschichtlichen bzw. Philosophie der Offenbarung gearbeitet. Letztere ist auch wirklicher Inhalt der positiven Philosophie. Diese Auffassung über die Begrenztheit der rationalen Philosophie kann man im gesammten Schellingschen Werk bestätigen, unabhänging von der Entstehungszeit einzelner Schriften. Deshalb ist man durchaus berechtigt auch in dem früheren Werk zumindest die methodische Vorbereitung zur positiven Philosophie zu betrachten. Demzufolge sieht Schelling seine eigene Rolle in der Philosophiegeschiche als eine vermittelnde und endlich den Parallelismus zwischen der unüberwältigten negativen und unrealisierten positiven Philosophie auflösende.
U ovom radu nastojimo prikazati probleme odgoja i obrazovanja kako ih je vidjela hrvatska filozofkinja Gordana Bosanac (Varaždin, 1936. – Zagreb, 2019.). Iako ovi problemi ne ulaze u najuži krug ...njenih interesa, autorica se njima intenzivno bavila tijekom cijelog života i ostavila značajan trag u promišljanju ključnih aspekata i dosega problematike koju nalazimo u okrilju filozofije odgoja. Glavna teza rada sljedeća je: misao G. Bosanac i danas je vrlo aktualna, i to najmanje u dvije vizure. Prvoj, kao kronologija različitih intervencija u sustav odgoja i obrazovanja, i drugoj, kao prikaz inovativnih promišljanja o odgoju i obrazovanju koja u središte nastojanja stavljaju čovjeka i njegove/njezine misaone mogućnosti, a ne neku društvenu ili proizvodnu svrhu ili potrebu. U tom pogledu rad zamišljamo kao prikaz, uz temeljne životopisne podatke, nekoliko misaonih sklopova G. Bosanac. Prvo ćemo tematizirati opće sadržaje problematike odgoja i obrazovanja, upućujući posebno na odnos onog individualnog i onog društvenog u odgoju i obrazovanju. Nakon toga, promislit ćemo, na tragu misli G. Bosanac, problematiku rada, s posebnim nastojanjem oko promišljanja sadržaja rada u odgoju i obrazovanju. U trećem dijelu, promislit ćemo, uz značajno oslanjanje na misao G. Bosanac, problematiku ideologije i njen negativan utjecaj na sustav odgoja i obrazovanja, te posebno, na dionike tog sustava. U konačnici, ili kao prvotan zadatak rada, nastojimo dati odgovor na pitanje, zašto su baš odgoj i obrazovanje fundamentalne društvene djelatnosti?
In this paper, we will try to present the problems of education as they were seen by the Croatian philosopher Gordana Bosanac (Varaždin, 1936 – Zagreb, 2019). Although these problems do not fall within the narrowest circle of her interests, the author has been intensively engaged with them throughout her life and has left a significant impact on thinking about the key aspects and scope of the issues we find in the philosophy of education. The central thesis of the article is as follows: G. Bosanac’s thinking is still very relevant today from at least two perspectives. Firstly, as a chronology of various interventions in the education system, and secondly, as an expression of innovative thinking about education that focuses on the individual and his or her intellectual capacities rather than on any social or productive purpose or requirement. We will present some lines of thought of G. Bosanac together with the most important biographical data. First, we will discuss the general content of the subject of education, with particular reference to the relationship between the individual and the social in education. Then, following the thoughts of G. Bosanac, we will rethink the issue of labour, with a special effort to rethink the content of education as labour. In the third part, with significant consideration of the thoughts of G. Bosanac, we will deal with the question of ideology and its negative effects on the education system and especially on the actors of this system. Ultimately, or as the key task of the paper, we will try to answer the question of why education is a fundamental social activity.
Autor se u ovom istraživanju u trima cjelinama bavi promjenom paradigme u kasnoantičkom svijetu u poimanju bolesti. Najprije će istražiti pristup bolesti u antici i kasnoj antici kada su dominirala ...dva osnovna pristupa: medicinski i religijski (poganski, mitološki). U drugoj cjelini bavi se teorijama o uzrocima bolesti, pri čemu je imao potrebu istaknuti tri temeljna načina njihova tumačenja: filozofski, medicinski i religijski. Posljednje poglavlje posvetio je istraživanju kršćanskoga stava prema bolesti, prateći tekstove i svjedočanstva svetih otaca u prvih nekoliko stoljeća. Svoje tvrdnje rasporedio je u tri dijela: najprije je pokušao odgovoriti na pitanje što je bolest i koji su joj uzroci iz kršćanske perspektive, potom je nastojao definirati ulogu Boga u liječenju bolesti, a naposljetku je istaknuo ulogu Krista kao liječnika prema poimanju u ranokršćanskoj teologiji. Glavni je autorov zaključak da su kršćani napravili najveću promjenu paradigme i životnih stavova prema medicini zahvaljujući drukčijem poimanju Boga, a sve što je bilo u skladu s njihovom svijesti o Bogu ostalo je nepromijenjeno. Upravo zato nisu osporili ni filozofiju ni medicinu kao znanost, premda su napravili određene zaokrete i unijeli novosti.
The author of this research, in three units, deals with the change of paradigm in the world of late antiquity in understanding illness. First, he examined illness in antiquity and late antiquity, which were dominated by two basic approaches: medical and religious (pagan, mythological). The second chapter deals with theories regarding the causes of illness, where the author highlights three fundamental ways of their interpretation: philosophical, medical, and religious. The last chapter is dedicated to studying the Christian attitude toward illness, following the texts and testimonies of the holy fathers in the first few centuries. The author arranged his claims in three parts: first, he tried to answer the question of what illness is and what are its causes from a Christian perspective; then, he tried to define the role of God in treating illness; and finally, he emphasized the role of Christ as a physician as understood in early Christian theology. The author’s main conclusion is that Christians made the biggest change in paradigm and life attitudes toward medicine thanks to a different notion of God, and everything that was in accordance with their awareness of God remained unchanged. That is why they did not challenge philosophy or medicine as a science, although they made certain shifts and introduced innovations.
Osrednji slovenski literarni časopis je izhajal mesečno. Po prenehanju izhajanja Stritarjevega časnika Zvona, so Josip Jurčič, Fran Levec, Janko Kersnik in Ivan Tavčar ustanovili literarno ...svobodomiselno revijo, sprva kot glasilo realistov. Poleg leposlovja, je vseboval tudi umetniško kritiko ter razprave in eseje o umetnostih. Sprva je bil bolj znanstveno usmerjen (Leposlovni in znanstveni list), kasneje se je omejil še na humanistiko (Mesečnik za književnost in prosveto), od 1931 (Slovenska revija) je objavljal tudi prispevke o aktualnih družbenih vprašanjih. V Ljubljanskem zvonu so objavljali pomembnejši slovenski pesniki in pisatelji: Anton Aškerc, Simon Gregorčič, Janko Kersnik, Ivan Tavčar, Janez Trdina, Oton Župančič, Ivan Cankar, Vladimir Bartol… Avtorji, ki so pisali o znanosti so bili: Fran levstik, Josip Apih, Ivan Šubic…
PDF
