Alergija na hranu česta je bolest koja zahvaća 11–26 milijuna ljudi na području Europe. Incidencija je veća u djece (5–8%) nego u odraslih (1–3%). Mehanizam nastanka alergije na hranu danas još nije ...poznat. Mnoga su otvorena pitanja, npr: »Zašto su neke osobe alergične na hranu? Zašto se na neku hranu češće javlja alergija? Zašto se u neke djece razvije tolerancija?« Prepoznavanje alergije na hranu često je temeljeno na simptomima i katkad može biti teško. Navedeno proizlazi iz činjenice da se alergija na hranu može manifestirati širokim spektrom simptoma koji mogu varirati, od kroničnih gastrointestinalnih do teških, za život opasnih, anafilaktičkih reakcija. U dijagnostici alergije na hranu od male su pomoći in vitro testovi, osobito u alergijskim bolestima posredovanih ne-IgE-om. Trenutačno ne postoji sigurna i učinkovita terapija u liječenju bolesnika s alergijom na hranu, a liječenje se temelji na eliminacijskoj dijeti koja značajno narušava kvalitetu života navedenih bolesnika.
Prva uspješna transplantacija bubrega u Jugoslaviji ostvarena je u Rijeci 30. siječnja 1971. kao rezultat multidisciplinarne suradnje u kojoj su značajni doprinos pružili djelatnici Laboratorija za ...tipizaciju tkiva, tada bolnice „Dr. Zdravko Kučić“ na Sušaku, a danas Kliničkog bolničkog centra (KBC) u Rijeci. Upravo su intenzivne pripreme za zahvat transplantacije potakle osnivanje prvog Laboratorija za tipizaciju tkiva u Hrvatskoj pri Stanici, kasnije Zavodu za transfuzijsku medicinu. Ovim radom prikazan je utjecaj povijesnog razvoja Laboratorija na uspješnost transplantacijskog programa te postizanje i održavanje statusa riječkog KBC-a kao jednog od vodećih transplantacijskih centara u Hrvatskoj. Temeljem proučavanja povijesnih dokumenata Laboratorija i arhive KBC-a prikazan je razvoj tipizacije tkiva u Rijeci od osnutka Laboratorija 1971. do danas. Opisan je napredak u usvajanju novih metoda tipizacije tkiva u određivanju polimorfizma sustava HLA, probiru seruma pacijenata na prisustvo protutijela HLA i određivanju njihove specifičnosti, te križnih proba u svrhu otkrivanja donor-specifičnih protutijela. Odabir i primjena optimalnih metoda rada u Laboratoriju pridonijela je usvajanju najnovijih spoznaja u transplantacijskoj imunologiji i povijesnom razvoju transplantacijskog programa u Rijeci.
The first successful kidney transplantation in Yugoslavia was performed in Rijeka, on the 30th of January, 1971, at that time in the “Dr. Zdravko Kučić” Hospital at Sušak, and today in the Clinical Hospital Centre (CHC) in Rijeka. The transplantation was a result of a multidisciplinary cooperation where a significant contribution was provided by the Tissue Typing Laboratory employees. Intensive preparations for the transplant procedure have been crucial for the founding of the first Tissue Typing Laboratory in Croatia as a part of the Station, later the Transfusion Medicine Institute. This paper presents the impact of the historical development of the Laboratory on the success of the transplant programme, the achievement and maintenance of the status of the CHC Rijeka, as one of the leading transplant centre in Croatia. Based on the study of the historical documents of the Laboratory and CHC archives, the development of tissue typing in Rijeka has been presented here since the establishment of the Laboratory in 1971 until the present day. The progress has been described in the adoption of new tissue typing methods in determining the polymorphism of the HLA system, the serum screening for the presence of HLA antibodies and determination of their specificity, as well as crossmatches for detecting donor-specific antibodies. Selection and application of optimal work methods at the Tissue Typing Laboratory contributed to the adoption of the latest findings in transplant immunology and the historical development of the transplant programme in Rijeka.
SAŽETAK
Radna skupina Hrvatskog društva za transfuzijsku medicinu pripremila je smjernice za određivanje Rh(D) krvne grupe i primjenu RhD genotipizacije. U smjernicama je opisan klinički značaj ...antigena D, povijest i ograničenja serološkog testiranja antigena D te mogućnosti RhD genotipizacije. Cilj smjernica bio je objava novih postupnika serološkog određivanja Rh(D) krvne grupe bolesnicima, trudnicama i novorođenčadi s uputama za specijaliste transfuzijske medicine u hitnom i redovnom radu te tumačenjima nalaza namijenjenim ginekolozima, pedijatrima, neonatolozima, anesteziolozima, internistima, liječnicima obiteljske medicine te svim liječnicima koji se u svom radu susreću s bolesnicima koji primaju krvne pripravke i donose odluku o primjeni RhIG imunoprofilakse. Kao rezultat provođenja smjernica predviđeno je praćenje i periodično izvještavanje u slučaju sumnje na RhD imunizaciju kod osoba nositelja D-varijante. Tijekom trudnoće postoji i mogućnost neinvazivnog određivanja prijenatalnog fetalnog RhD genotipa iz majčine plazme iza 16. tjedna gestacije, kao važnog alata u procjeni rizika razvoja hemolitičke bolesti fetusa i novorođenčeta. Radi lakšeg snalaženja navedene su vrste spremnika za uzorkovanje krvi i potrebna količina uzoraka. Navedena pretraga dostupna je u Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu na zahtjev ginekologa, a preporučuje se prvenstveno RhD imuniziranim trudnicama te u slučaju donošenja odluke o ranoj prijenatalnoj anti-D imunoprofilaksi i svim Rh(D) negativnim neimuniziranim trudnicama.
Mijelodisplastični sindrom (MDS) heterogena je skupina klonskih bolesti podrijetlom iz promijenjenih (malignih) hematopoetskih matičnih stanica. Klinički se prikazuje citopenijom u perifernoj krvi, ...displastičnim
promjenama u jednoj ili više staničnih linija u koštanoj srži i povišenim rizikom od razvoja akutne mijeloične leukemije. Stečeni kromosomski poremećaji nađeni su u 40 – 50% pacijenata s MDS-om. Prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, dijagnoza MDS-a zasniva se na morfološkoj procjeni displastičnih promjena, nađenom broju blasta, nalazu prstenastih sideroblasta u koštanoj srži i utvrđenim kromosomskim promjenama. Multiparametrijska ili polikromatska analiza protočnom citometrijom (engl. Multiparameter Flow Cytometric Analysis – MFC), iako inicijalno uključena kao opcionalna tehnika, postignutim napretkom posljednjih godina u imunofenotipizaciji hematopoetskih progenitornih stanica i zrelih stanica displastične koštane srži dobiva ravnopravnu ulogu u dijagnostici i prognozi mijelodisplastičnog sindroma.
Cilj je ispitati serumske koncentracije ukupnog IgE-a (uIgE), specifi čnog IgE-a (sIgE) prema alergenu ambrozije Ambrosia artemisiifolia,
Amb a, te vrijednost indeksa koncentracije sIgE-a prema Amb a ...(I-sIgE) u sezoni cvjetanja ambrozije, u djece preosjetljive na
alergen peludi ambrozije. Ispitana su djeca s astmom i/ili rinitisom (N=121), preosjetljiva na alergen ambrozije, Amb a. Standardiziranom
fl uoroimunikemijskom metodom UniCAP u sezoni cvjetanja ambrozije (tijekom rujna i listopada), određena je serumska
koncentracija uIgE-a, sIgE-a prema Amb a, te izračunat I-sIgE. Ispitanici su svrstani u dvije podskupine: podskupina 1a (N = 70), djeca
s koncentracijom sIgE-a prema Amb a < 100 kIUA
/L; Podskupina 1b (N = 51), djeca s vrijednostima sIgE-a prema Amb a ≥ 100 kIUA
/L.
ROC krivuljom je određena razlikovna granična koncentracija za I-sIgE za ispitivane podskupine. Koncentracija uIgE-a bila je u rasponu
od 41,5 do 5730 kIU/L, a koncentracija sIgE-a u rasponu 2,5 - 991 kIUA
/L. Raspon I-sIgE-a bio je u 0,01 - 0,53 M (IQR) = 0,14
(0,08-0,26. Vrijednosti I-sIgE-a bile su statistički značajno veće (p < 0,0001) u podskupini 1b - M (IQR) = 0,28 (0,20-0,35 - u odnosu
na podskupinu 1a - M (IQR) = 0,09 (0,07-0,13. Granična vrijednost I-sIgE-a između podskupine 1b i podskupine 1a bila je >0,15
(osjetljivost 87,3%; specifi čnost 88%). I-sIgE se može primijeniti kao koristan dodatan biomarker stupnja senzitizacije bolesnika
prema alergenu Amb a.
Cilj je ispitati sezonske razlike u koncentraciji ukupnog IgE-a (uIgE-a), specifi čnog IgE-a (sIgE) prema alergenu breze, Betula verrucosa
- Bet v, te indeks sIgE-a (I-sIgE) u djece preosjetljive na ...alergen breze, Bet v. Ispitana su djeca s astmom i/ili rinitisom (N=19), preosjetljiva
na alergen Bet v. Standardiziranom fl uoroimunikemijskom metodom UniCAP određena je koncentracija uIgE-a, sIgE-a prema Bet v,
te izračunat I-sIgE. Odabrani biomarkeri određivani su u sezoni peludacije breze (od ožujka do lipnja) i izvan nje (tijekom listopada).
Koncentracija sIgE-a prema alergenu Bet v u sezoni peludacije breze iznosila je M(IQR) = 33,9 (7,2-130,3) kIUA
/L, a izvan nje M(IQR)
= 5 (2,3-32,7) kIUA
/L, sa statistički značajnom razlikom, p = 0,005. Vrijednosti uIgE-a i I-sIgE-a nisu se statistički značajno razlikovale.
U sezoni peludacije breze najveću koncetraciju uIgE-a (1378 kIU/L) i sIgE-a (942 kIUA
/L) imao je bolesnik s dijagnozom astme i rinitisa,
ujedno preosjetljiv i na alergene trava, ambrozije i lijeske; I-sIgE bio je 0,68. Izvan sezone peludacije uIgE je iznosio 146 kIU/L, sIgE
prema Bet v 46 kIUA/L, a I-sIgE 0,31. Za precizniju interpretaciju nalaza uIgE-a te sIgE-a i I-sIgE-a prema Bet v krv za analizu treba
uzorkovati u sezoni peludacije.
Autoinflamatorne bolesti klinički su poremećaji uzrokovani nedostatkom ili poremećajem regulacije prirođene
imunosti, a obilježavaju ih ponavljana ili stalna upala (povišeni reaktanti akutne faze) i ...odsutnost primarne patogenetske
uloge stečene imunosti (autoreaktivni T-limfociti ili proizvodnja protutijela). Klinički se manifestiraju ponavljanim
epizodama sustavne upale zbog aktivacije intenzivne nespecifične upalne reakcije bez očitog ili dovoljnog uzroka.
U patogenetskom smislu mogu se podijeliti na monogenske, odnosno na one koje su uzrokovane mutacijom u
jednom, dobro definiranom genu i na one koje nisu monogenske, a označavaju se i kao neklasificirane. Prema tri glavna
patogenetska obrasca nastanka, do danas opisane monogenske autoinflamatorne bolesti dijele se na inflamasomopatije,
interferonopatije i ubikvitinopatije. Klinički se inflamasomopatije najčešće manifestiraju vrućicom (nerijetko
periodična tipa), osipima, serozitisom, hepatosplenomegalijom i limfadenopatijom. Terapijski pristup u velikom broju
ovih bolesti temelji se na primjeni inhibitora interleukina 1. Interferonopatije se najčešće manifestiraju vaskulopatijama
ekstremiteta i pluća, nastankom fibroznih promjena, kožnih promjena nalik na ozebline, intrakranijalnim kalcifikacijama
i miozitisom. U liječenju se rabe inhibitori Janusove kinaze. Ubikvitinopatije se najčešće očituju nastankom
granuloma, ulceracija, uveitisa te imunodeficijencijom. Terapijski pristup u ovim bolestima temelji se na primjeni
inhibitora
čimbenika tumorske nekroze alfa.
U skupinu neklasificiranih autoinflamatornih bolesti ubrajaju se bolesti koje zadovoljavaju kliničko-biološke kriterije
za autoinflamatorne bolesti, ali do danas nemaju otkrivenu gensku podlogu (primjerice, sindrom periodične
vrućice, aftoznog stomatitisa, faringitisa i adenitisa, Schnitzlerin sindrom, sustavni oblik juvenilnog idiopatskog artritisa),
kao i neke multifaktorske bolesti koje su poligenske, odnosno uvjetovane složenim interakcijama većeg broja
gena i okolišnih čimbenika te nisu povezane s mendelovskim obrascem nasljeđivanja (primjerice, giht, Behçetova
bolest).
Pri obradi bolesnika sa sumnjom na autoinflamatornu bolest potrebno je isključiti infekcije, zloćudne bolesti,
imunodeficijencije i reumatske bolesti. Glavna je indikacija za gensko testiranje prisutnost kliničkih simptoma koji
ispunjavaju kriterije za jednu ili više autoinflamatornih bolesti. U genskoj dijagnostici postoji niz neodgovorenih pitanja,
među kojima je glavni problem interpretacija nalaza.
The article discusses three intertwined issues posed by the modern biotechnological immunology and its creativity potential: invention, naturalness and Being. In the first part, the author reflects ...on evolutionary paradigm and Peter Sloterdijk's theory of immunology, particularly in their relation to the biotechnological enhancement of human beings. The second part discusses Being's own naturalness and the possibility of creative invention. In the third part, the author combines these viewpoints to highlight some metaphysical challenges of biotechnological immunology. Most importantly the forgotten question of what does it mean to be, especially after the postmetaphysical annulment of the possibility of death. The core thesis argues for the naturalness of the creative biotechnological practice for preventive and reparative purposes.
Upala srednjeg uha s izljevom (OME) česta je bolest u djece s prevalencijom koja doseže do 20% i s utjecajem na provodni gubitak
sluha, zakašnjeli razvoj govora i oštećenje sluznice srednjeg uha. ...Cilj ove studije je utvrditi povezanost alergija i perzistirajućih upala
srednjeg uha s izljevom (OME) u djece. U istraživanje je uključeno sedamdeset šestero (76) djece između 2 i 14 godina s dijagnozom
perzistirajuće upale srednjeg uha s izljevom, koja su podvrgnuta operativnom zahvatu postavljanja aerizacijskih cjevčica. Sedamdeset
šestero (76) zdrave djece slične dobi koja su podvrgnuta različitim neotorinolaringološkim operativnim zahvatima uključena su
u kontrolnu skupinu. Pozitivna anamneza alergijskog rinitisa, rezultati intradermalnih kožnih testova i vrijednosti ukupnog i specifi čnog
IgE-a su dokumentirani.U skupini s dijagnozom upale srednjeg uha s izljevom 58-ero djece (76,3%) imalo je pozitivnu anamnezu
alergijskog rinitisa, a njih 45-ero (59,2%) imalo je pozitivne nalaze intradermalnog kožnog testiranja. Vrijednosti ukupnog IgE-a
bile su povišene u 46-ero djece (60.5%), a vrijednosti specifi čnog IgE-a bile su povišene u njih 39-ero (51,3%) u OME skupini.
U kontrolnoj skupini 12-ero djece (15,8%) imalo je pozitivnu anamnezu alergijskog rinitisa, njih 10-ero (13,2%) imalo je pozitivne
nalaze intradermalnog kožnog testiranja, vrijednosti ukupnog IgE-a bile su povišene u 17-ero djece (22,4%) iz kontrolne skupine, a
njih 9-ero (11,8%) imalo je povišene vrijednosti specifi čnog IgE-a. Rad pokazuje značajno veću prevalenciju alergija u skupini djece s
upalom srednjeg uha s izljevom u usporedbi s kontrolnom skupinom. Značajno veći broj pozitivnih nalaza alergoloških testiranja
nalazimo u skupini djece s upalom srednjeg uha s izljevom u odnosu na kontrolnu skupinu.
Alergijske reakcije na cjepiva vrlo su rijetke. Svaku sumnju na nuspojavu cjepiva, uključujući i alergijsku reakciju, potrebno je prijaviti nadležnomu regulatornom tijelu. Alergijske reakcije češće ...se javljaju na druge komponente cjepiva izuzev aktivne, kao što su npr. želatina, proteini jajeta, pileći proteini, dekstran, timerosal, antibiotici i sl. Sve bolesnike sa sumnjom na alergiju na cjepiva potrebno je uputiti alergologu. Bolesnike sa sumnjom na alergijsku reakciju nakon cijepljenja potrebno je testirati te pokušati identificirati uzročni alergen. Kožno testiranje treba učiniti bolesnicima sa sumnjom na alergiju na cjepivo da bi se dokazale reakcije posredovane IgE-protutijelima te kako bi se pokušao utvrditi uzročni alergen. Bolesnici koji imaju negativne kožne testove mogu se cijepiti, uz vrlo malen rizik od pojave anafilaksije. Bolesnike s uvjerljivom anamnezom i pozitivnim kožnim testovima na komponete cjepiva mogu se uz nadzor cijepiti alternativnim cjepivom ili istime primjenom postupno rastućih doza cjepiva. Blage lokalne reakcije, vrućica, kao i druge nespecifične nuspojave nisu kontraindikacija za cijepljenje.
PDF
