U ovom članku autor analizira savjete Alvina Plantinge kršćanskim filozofima.
Savjeti iz poznatog Plantingina članka dopunjeni su pojašnjenjima iz nekih drugih,
posebno kasnijih njegovih tekstova. ...Plantingini savjeti uspoređuju se s njegovom
vlastitom praksom kao filozofa i kršćanina. Konačno, Plantingini savjeti i njegov način
bavljenja kršćanskom filozofijom uspoređuju se s tomističkom i neotomističkom filozofijom
i s idejama i praksom nekih vodećih filozofa tomističke tradicije.
U radu se prikazuje i analizira recepcija francuskog filozofa Jacquesa Maritaina (1882 – 1973) u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća. Prate se prijevodi njegovih članaka i knjiga, članci o Maritainu i ...njegovim djelima te utjecaj nekih Maritainovih ideja na hrvatske mislioce.
Na prve odjeke njegove misli nailazimo početkom 1920-ih. Već pri prvom spomenu Maritaina 1921. godine Matija Petlić ga predstavlja kao velikog i značajnog filozofa, osobito za katoličku misao. Maritain se u filozofskom smislu intenzivnije prihvaća tijekom 1930-tih kao najznačajniji neotomist i jedan od predvodnika personalističkog pokreta, kad dobiva epitete: »katolički vođa u filozofskim idejama«, »najjači predstavnik kršćanske filozofije«, »uvažen filozof i obraćenik«, filozofski autoritet«, »slavni francuski filozof« i slično. U tome prednjače katolički časopisi Nova revija, Život, Vrhbosna, Luč i Duhovni život.
U 1930-im pojavljuju se i prvi prijevodi njegovih djela: Religija i kultura (1935) i Anđeoski naučitelj (1936). Ovo drugo djelo pružilo je povod žestokoj polemici o tomizmu kao jedinom ispravnom filozofskom katoličkom pogledu na svijet između dominikanca Hijacinta Boškovića i franjevca Karla Balića. Njihov sukob zasjenio je sva druga razmatranja o Maritainu, iako je bilo vrijednih prinosa, osobito u radovima Đure Gračanina, Stjepana Zimmermanna, Dušana Žanka i Bogdana Radice.
Nakon Drugoga svjetskog rata uslijedila je represija prema svima koji nisu prihvaćali proklamirani marksistički pogled na svijet, a za takvu ideologiju Maritain je bio nepoželjan mislilac. U ocjenama neotomizma i personalizma beogradski marksistički filozofi Dragan Jeremić i Radmila Šajković prikazuju Maritainovu misao u negativnom svjetlu, ali značajnija filozofska kritika izostaje. Maritain se u poratnom dobu rijetko spominje, a iznimka su personalističko-neotomistički časopisi hrvatske emigracije, osobito Osoba i duh i Glas sv. Antuna. U njihovim člancima, osobito Hijacinta Eterovića, dominira tematika Maritainove političke filozofije i filozofije prava.
Slabljenjem krutog poratnog ideološkog stava i svojevrsnom liberalizacijom bivše Jugoslavije u 1960-tima i na području kulture i filozofije događaju se ograničeni demokratski pomaci. Sredinom 1960-ih, osobito u razdoblju Drugoga vatikanskog koncila, Maritain je sve prisutniji u oživljenom katoličkom tisku, dok ga marksistička misao prešućuje ili spominje uzgredno. Prvi sustavniji poslijeratni članak o Maritainovoj misli objavljuje Andrija Bonifačić 1966. godine, a kasnije ga u svojim radovima izrazitije tematiziraju i spominju Tomo Vereš, Ante Kusić i Radovan Grgec.
U razdoblju 1989–1995 objavljeni su prijevodi četiriju njegovih djela: Cjeloviti humanizam (1989), Filozofija povijesti (1990), Čovjek i država (1992) i Tri reformatora: Luther, Descartes, Rousseau (1995). S propašću socijalizma ne dolazi do nove kvalitete u recepciji Maritaina. Iako je bilo očekivano da u društvu i državi koja mijenja državni i društveno-politički status pitanja o demokršćanskoj orijentaciji, europskim integracijama i ljudskim pravima rezultiraju ozbiljnijim raspravama, a koje ne bi bile moguće bez poziva na Maritaina, to se nije dogodilo. Maritain se i dalje učestalo usputno spominje na marginama ili u bilješkama različitih tekstova, a očit je nedostatak sintetičkih radova o njegovoj misli. Malo je prevedenih djela iz njegova bogatog opusa, a Maritain je samo djelomično poznat na nekim, a uglavnom nepoznat na mnogim područjima svog djelovanja. Iako je razvidna tendencija, za koju bi se moglo tvrditi da je i konstanta u Hrvatskoj, da se Maritain prenaglašava tamo gdje ne treba, a ne spominje tamo gdje treba, razni se mislioci izjašnjavaju o njegovoj nespornoj veličini.
Ovaj rad istražuje osnutak i djelovanje hrvatskoga Leonova društva za njegovanje kršćanske filozofije i znanostī (Societas Leonina croatica philosophiae ac scientiis christianis excolendis), koje je ...odigralo glavnu ulogu, ili je svakako bar težilo imati je, u organizaciji i razvoju filozofskoga rada usklađenog s katoličkim naukom u Hrvatskoj početkom 20. stoljeća. Prije svega, to se odnosi na ambiciju da ono bude vrsta filozofske akademije čija je zadaća podići »znamenitost filosofske naobrazbe« (A. Mahnić).
Preuzevši Hrvatsku stražu kao prvi naš filozofijski časopis 1909. godine, Leonovo je društvo nastojalo dati te je s djelomičnim uspjehom i dalo pouzdan organizacijski okvir za razvoj kršćanski impostirane filozofske misli u Hrvata tijekom desetljeća 1909‒1918. Razvijajući zamisao o katoličkoj općoj znanstvenoj enciklopediji, koja je imala biti rađena na »modernoj podlozi i na katoličkom stanovištu u onim stvarima, što se dotiču vjere i ćudoregja«, Društvo je imalo znakovitu ulogu u povijesti naše leksikografije. Njegovo zajedničko djelovanje sa slovenskom Leonovom družbom, kako na projektu enciklopedije, tako i na projektu zajedničkog znanstvenoga časopisa, svjedoči o intenzitetu suradnje između hrvatske i slovenske katoličke inteligencije tijekom prvih dvaju desetljeća 20. stoljeća. Naposljetku, (i) na temelju djelovanja Leonova društva hrvatska katolička inteligencija bila je u tijeku s misaonim i organizacijskim trendovima u razvoju filozofije u Katoličkoj Crkvi, odlučna dati prepoznatljiv prinos pluralnosti tadašnje hrvatske filozofske scene.
Nikolaj Berdjajev je kao filozof ponikao iz konteksta ruske religiozne filozofije koja je zapadnu filozofiju, posebice tomizam, optuživala za racionalizam. Kao filozof iz toga konteksta, često punog ...predrasuda, Berdjajev je susreo francuskoga tomista Jacquesa Maritaina. Njihov je odnos gotovo odmah postao prijateljski. U tom prijateljskom odnosu, koji je Berdjajev gajio prema Maritainu od samih početaka njihova druženja, nalazio se preduvjet za razvoj filozofskoga dijaloga. Upravo je u njemu Berdjajev ublažio svoje početne predrasude te je neprijateljski stav prema Maritainovu tomizmu promijenio u prijateljski. Iako je učinio tu bitnu promjenu za razvoj filozofskoga dijaloga, Berdjajev ipak nije prihvatio tomizam kao takav. Ponajviše mu zamjera racionalizaciju onoga što bi trebao biti misterij vjere, tajnu stvaranja i Božje prisutnosti u svijetu, kao i čovjekove egzistencije, njegove osobe i djelovanja u svijetu.
Prilog je napisan povodom sedamdesete godišnjice života isusovca Ivana Macana, cijenjenoga profesora filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i njegova prvog dekana, uglednoga ...člana Hrvatske pokrajine Družbe Isusove te velikoga zaslužnika časopisa Obnovljeni život, s kojim je počeo surađivati već u prvoj godini njegova ponovnog izlaženja (1971). Autor želi najprije upoznati čitatelje s osnovnim biografskim podacima jubilarca, zatim se osvrnuti na njegov lik kao profesora i pedagoga, a potom iznijeti na vidjelo i njegovo filozofsko stvaranje, u kojemu osobito mjesto zauzimaju bavljenje L. Wittgensteinom, izvrsno sročeni udžbenici nekih filozofskih disciplina te prilozi iz teoretske i praktične filozofije, kojima valja pribrojiti i neke adhortativne napise. Naposljetku se donosi i cjelokupna Macanova bibliografija.
