Rad predstavlja studiju slučaja razvoja i demokratizacije glavne obavještajne službe Argentine u razdoblju od 1946. do 2001. Autori koriste tradicionalni historijski i institucionalni pristup, a rad ...se nalazi na razmeđi
obavještajnih studija i studija demokratizacije. Teza autora glasi: nakon što
je glavna obavještajna argentinska služba, kao jedan od najmoćnijih izvanustavnih veto aktera, uspjela postići svoj glavni cilj – da ne bude kažnjena
za zločine koje je počinila tijekom vojne vladavine – dobrovoljno se podvrgnula predsjednicima koji su je, kao i autokratski prethodnici, uglavnom
koristili za ostanak na vlasti.
The paper presents a case study of the development and democratization of Argentina’s main intelligence agency in the period from 1946 to 2001. The authors use a traditional historical and institutional approach, and the paper is located at the intersection of intelligence and democratization studies. The author’s thesis is - after Argentina’s main intelligence service, as one of the most powerful non-constitutional veto actors, managed to achieve its main goal - not to be punished for crimes committed during military rule - it voluntarily submitted to presidents who, as well as autocratic predecessors, mostly used it to stay in power.
Namen prispevka je pokazati na težave, s katerimi se sooča boj za spremembo sveta preko boja za oblast. Izhajajoč iz teze, da so sredstva enaka cilju in da so v sam mehanizem zavzetja države ...vpisne specifične forme zatiranja, je potrebno kritiko ob- stoječih razmerij moči razširiti tudi na kritiko države. Prispevek želi pokazati, da vsi mehanizmi, ki moč in politično organiziranje trgajo iz skupnosti, v sebi nosijo kali lastne korupcije, odtujenosti in avtoritarnosti. Pri tej analizi se opiram predvsem na primere iz Latinske Amerike, kjer je napetost med gibanji in državno politiko najbolj zaostrena.
U članku se razmatraju interamerički odnosi za administracije Georgea W. Busha i budućnost interameričkih odnosa. U analizi prvog Bushevog mandata naglasak je stavljen na ekonomska i politička ...pitanja, dok se u drugom mandatu pozornost posvećuje prijedlozima analitičara kakva bi trebala biti američka politika prema Latinskoj Americi. Autorica zaključuje da izazovi s kojima se SAD trenutačno u. Latinskoj Americi suočavaju (Hugo Chavez, ljevičari na vlasti, utjecaj Kine) nisu dovoljni da bi u bližoj budućnosti Latinska Amerika postala američki vanjskopolitički prioritet.
Danas je Latinska Amerika jedno od ekonomskih i političkih, ali i socijalno najturbolentnijih dijelova svijeta, područje koje karakteriziraju konstantne mijene i previranja te područje koje bilježi ...stalne fluktuacije u ekonomskom okruženju. Jedno je od područja s najvećim i konstantnim ekonomskim nejednakostima u svijetu, koje istovremeno možda ima najveće prirodne predispozicije i bogatstvo resursa.
Upravo zbog tako definiranog povijesnog, geopolitičkog i socioekonomskog okruženja, Latinska Amerika postaje jedno od zanimljivijih područja za promatranje s fiskalnog aspekta, odnosno aspekta oporezivanja.
Deset godina nakon čileanskog presedana, val mirovinskih privatizacija proširio se po Latinskoj Americi. Do sada je ukupno deset zemalja u regiji odabralo potpuni ili djelomični odmak od ...bismarckovskoga tipa mirovina iz sustava “tekuće raspodjele” na privatne mirovinske fondove. Ta radikalna promjena u osiguranju mirovina suprotstavljena je konvencionalnoj mudrosti u istraživanju socijalne države: politički znanstvenici, sociolozi i ekonomisti dugo su se slagali u naglašavanju otpornosti postojećih mirovinskih sustava. Stoga je potrebno novo istraživanje političkog kreiranja mirovinske reforme. Ovdje će se komparativno analizirati slučajevi Argentine, Bolivije, Perua i Urugvaja u svrhu doprinosa proširenju literature o političkoj ekonomiji reformi. Rad objašnjava na koji način takav paradigmatski zaokret može biti politički ostvariv u demokratskim režimima. Ministarstva financija i gospodarstva bila su pokretačke sile u tome, potpomognute političkim savjetima i financijskom podrškom međunarodnih financijskih institucija, dok su se mnoge lokalne interesne grupe protivile strukturalnim mirovinskim reformama. Njihov manevarski prostor bio je određen ekonomskim uvjetima, političkim i institucionalnim čimbenicima te ulogom prethodnih političkih solucija. Rad također naglašuje stratešku važnost dizajniranja reforme, ističući slučajeve strateškog i taktičkog “pakiranja” te različitih kompenzacija prilikom donošenja reformskih mjera.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- The dissertation is researching economic inequalities as, possibly, one of the dominant causes of intra state conflicts as the ...beginning of the 21st century. By doing that, work is focusing on present economic structure as the key reason for high rates of economic inequality. The author analyzes the trends of international and internal inequalities in the second half of the 20th century and concludes that the main cause of the dramatic increase in both types is market liberalization and elimination of numerous trade and non-trade barriers that led to historically highest recorded inequality levels. In such circumstances, the author concludes that the inequality ceases to be purely economic category and attain wider, social impact. The process of transformation inequality into a violent conflict is explained by using three different theoretical frameworks. The first one (The Resource Mobilization Theory) states that simple existence of inequality is not sufficient for the formation of violent conflict, and that the presence of other elements is necessary as well. By placing importance on categories of interest, organization, mobilization and collective action theory emphasizes the importance of social factors in conflict formation. In addition, Theory of Horizontal Inequalities is also considered due to it’s emphasizing on importance of group membership for economic status of individuals. Finally, into the consideration is taken the Theory of Relative Deprivation which is focusing on the importance of psychological factors, i.e. frustration (in conflict formation) which occurs when large discrepancies between desired and current state present itself. The author notes consistency of this theory in explaining nature of economic inequalities, which is why the concept of relative deprivation is taken as the most suitable one for the explanation of the relationship inequality-conflict. When it comes to contemporary methods designed to alleviate or eradicate inequalities author is focusing on Latin America and the left-of-center governments that are dominant in this part of the world. The success of these governments in combating inequality, in author's opinion is explained by their theoretical background based on the Dependency Theory. The importance of social factors for the economic structure and greater state role in economic development are seen by this interpretation essential for reduction of extreme social differences, especially prominent in Latin America where this theory has originated. Modern Latin American governments apply abovementioned approach, but also introduce elements that are adapted to the new international and domestic environment. Within these lines, the presence of two different factions is recognized; one (moderate) that seeks modification of the existing capitalist system, and the second (radical) which is making efforts to re-affirm the idea of socialism. The author notes that both factions are successful in achieving the set goal (reducing inequalities) and presume that manifested differences can be seen not as an obstacle but as an advantage, since they are indication that change is not necessary unambiguous. The author concludes that economic inequalities have reached the level that can be characterized as critical and that the world has entered in the phase of the uncertainty when it comes to their impact on the formation of violent conflicts. Therefore, in his opinion, the need for new models of development, based on higher degree of social justice, is pronounced more than ever before.- Rad se bavi istraživanjem ekonomskih nejednakosti kao moguće jednog od dominantnih uzroka nasilnih sukoba unutar država na početku 21. veka. Pri tome, postojeća ekonomska struktura uzima se kao ključni razlog visoke stope ekonomske nejednakosti. Autor kroz analizu kretanja međunarodne i unutrašnje nejednakosti u drugoj polovini 20. veka pokazuje kako je upravo liberalizacija i ukidanje brojnih tržišnih i ne-tržišnih barijera glavni uzrok drastičnog porasta dva oblika nejednakosti koja su dostigla istorijski najviši zabeleženi nivo. U takvim uslovima, autor zaključuje da nejednakost prestaje biti isključivo ekonomska kategorija i dobija, šire, društveno značenje. Prilikom istraživanja načina putem kojih se nejednakost transformiše u sukob autor polazi od tri teorijska stanovišta. Prvi od njih je teorija mobilizacije resursa koja smatra da samo postojanje nejednakosti nije dovoljno za formiranje nasilnih sukoba već je neophodno i prisustvo drugih elemenata. Stavljajući važnost na kategorije interesa, organizacije, mobilizacije i kolektivne akcije navedena teorija u prvi plan ističe važnost društvenih tj. socijalnih faktora u započinjanju sukoba. Pored toga, istražuje se teorija horizontalnih nejednakosti koja nejednaki ekonomski položaj pojedinca povezuje sa njegovom pripadnošću različitim grupama koje su manje ili više deprivilegovane. Na kraju, prisutna je i teorija relativne deprivacije koja važnost pridaje psihološkim faktorima tj. frustraciji koja nastaje kod pojedinaca usled velikog raskoraka između poželjnog i postojećeg stanja. Autor primećuje da se ovakvo objašnjenje u potpunosti poklapa sa prirodom nastanka ekonomskih nejednakosti i da je zbog toga koncept relativne deprivacije najpotpunije može objasniti prirodu nastanka veze nejednakost-sukob. Kada su u pitanju konkretne strategije kojima bi se ovako stvorene nejednakosti ublažile ili iskorenile autor se okreće latinoameričkom kontinentu i politici vlada levo od centra koje su sa početkom 21.veka postale dominantne u ovom delu sveta. Pri tome, autor njihov uspeh objašnjava pozivanjem i primenom rešenja koja su zagovarana od strane pripadnika tzv. teorije zavisnosti. Važnost uticaja društvenih činilaca na ekonomsku strukturu i veća uloga države u ekonomsku životu i podsticanju razvoja su po takvom tumačenju ključni za ublažavanje socijalnih razlika koje su posebno izražene u Latinskoj Americi gde je ova teorija i nastala '60-ih godina prošlog veka. Savremene vlade primenjuju navedene stavove, ali i uvode nove elemente prilagođavajući se promenjenim međunarodnim i unutrašnjim okolnostima. Primećuju se dve struje unutar nove latinoameričke levice pri čemu jedna (umerena) teži izmeni postojećeg kapitalističkog sistema dok druga (radikalna) ulaže napore da ponovno afirmiše ideju socijalizma. Autor navodi da obe struje imaju uspeha u postizanju zacrtanog cilja (smanjenje nejednakosti) i da razlike koje se ispoljavaju predstavljaju prednost, a ne nedostatak jer pokazuju da put do promene ne mora biti jednoznačan. Autor zaključuje da su ekonomske nejednakosti dostigle nivo koji se može okarakterisati kao kritičan i da svet ulazi u oblast nepoznatog kada je u pitanju njihov uticaj na formiranje nasilnih sukoba. Upravo zbog toga potreba stvaranja drugačijih modela razvoja, koji u svojoj osnovi imaju zalaganje za većim stepenom društvene pravde, danas je po autorovom mišljenju posebno izražena.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
U radu se analizira odnos Europe i Latinske Amerike od početka 19. stoljeća do danas. Možemo izdvojiti nekoliko karakterističnih razdoblja u razvoju tih odnosa: prvo, razdoblje kolonizacije; drugo, ...razdoblje osamostaljivanja latinoameričkih država; treće, razdoblje između dva svjetska rata; četvrto razdoblje nakon Drugog svjetskog rata; i peto, razdoblje nakon hladnog rata. U svakom spomenutom razdoblju analiziraju se politički i gospodarski odnosi Europe prema Latinskoj Americi. Posebno se analizira razdoblje druge polovice 20. stoljeća u kojem se politika EZ, kasnije EU prema Latinskoj Americi promatra u trokutu Europa-Latinska Amerika-SAD. Usprkos činjenici da su Europljani otkrili i kolonizirali Latinsku Ameriku, SAD postaju u drugoj polovici 20. stoljeća dominantne u političkim i gospodarskim procesima u tom dijelu svijeta.
Ovaj rad uspoređuje vanjsku politiku Republike Hrvatske prema Latinskoj Americi i Bliskom istoku, s ciljem pronalaženja sličnosti i razlika. Tijekom 1990-tih godina Hrvatska je prvenstveno bila ...zainteresirana za diplomatsko priznanje i uspostavu diplomatskih odnosa. Tijekom razdoblja od 2001. do 2012. Latinska Amerika i Bliski istok nisu mogli doprinijeti postizanju glavnih političkih ciljeva – članstva u NATO-u i u Europskoj uniji – te stoga nisu bili zanimljivi kreatorima vanjskih politika. Zastupamo mišljenje da Hrvatska nije uspostavila definiranu vanjsku politiku prema prethodno spomenutim regijama i da je politička važnost pojedine latinskoameričke i bliskoistočne države bila određena njenom gospodarskom važnošću (hrvatski izvoz) te u slučaju Latinske Amerike veličinom dijaspore. Prva cjelina sažeto izlaže prvo desetljeće hrvatske vanjske politike (1991.-2001.), dok se druga usredotočuje na empirijsku analizu odrednica hrvatske vanjske politike prema zemljama Latinske Amerike i Bliskog istoka tijekom razdoblja između 2001. i 2012. godine. Bilateralni odnosi između Hrvatske i zemalja Latinske Amerike su dobri, ali nisu razvijeni. Razlog tome je geografska udaljenost Latinske Amerike i percepcija niskog značaja većine zemalja, a to se neće promijeniti. S druge strane, nema korelacije između gospodarske i diplomatske važnosti bliskoistočnih zemalja za Hrvatsku. Stoga, hrvatska vanjska politika prema tim zemljama nije bila vođena gospodarskim pobudama.
PDF
