Gotovo dva desetljeća političkih, ekonomskih i socijalnih nemira u Bugarskoj direktno
uvjetuju duboke promjene u televizijskom sustavu i trendovima televizijskog
razvoja. Trenutno broj registriranih ...TV kanala u zemlji prelazi 100 (među
njima četiri s nacionalnim dosegom.)
Bugarska djeca provedu u prosjeku tri sata dnevno gledajući televiziju. No ipak,
pristup bugarskih televizijskih kanala kao cjeline prema dječjoj publici podređen
je većinom funkciji zabave. Televizijski kanali nude znatno manje spoznajnog i
edukacijskog programa. Uznemirujuća je tendencija ograničene proizvodnje kvalitetnih
dječjih programa. Tehnike metode filtriranja televizijskog programa sa
štetnim sadržajima još nisu poznate u zemlji i kultura zaštite djece od štetnog utjecaja
televizije je još u stadiju nastajanja. U ovoj situaciji od velike su važnosti aktivnosti
na području regulacije i samoregulacije, kao i kontrola građana nad dječjim
televizijskim programom.
Članak ispituje trenutni razvoj bugarskog nacionalnog televizijskog programa u
odnosu na zaštitu maloljetnika od štetnog i neprikladnog sadržaja. Analiza je povezana
s učincima medija i posebice- s interesom javnosti kojoj je namijenjen televizijski
program. Članak analizira i regulatorne prakse bugarskog Vijeća za medije
te izvore njegovih načela u paneuropskim instrumentima televizijskog emitiranja
– Europskoj konvenciji o televiziji bez granica Vijeća Europe, Direktivi Europske
Unije o Audiovizualnim medijskim uslugama. praksi Europske platforme
regulatornih tijela (EPRA).
Čanak na temelju tjednih uzoraka programa komercijalnih i javnih televizija s nacionalnim pokrivanjem u Hrvatskoj u periodu od 2005. do 2009. godine empirijski pokazuje stupanj njihovog djelovanja u ...javnom interesu. Kriteriji za evaluaciju javnog interesa u televizijskom programu su definirani a) prema teorijskom modelu
medija i javnog interesa i b) prema specifičnom hrvatskom modelu javnog interesa u medijima. Specifine hrvatske definicije javnog interesa nalaze se u medijskoj politici. Javni interes se analizira prema autoričinom trodimenzionalnom modelu medijskog javnog interesa (sadržaj, publike, i društveni ciljevi) kojim se konstruira matrica medijskog javnog interesa. Izvori definicija javnog interesa u
hrvatskoj medijskoj politici ovdje su ograničeni na zakone i propise relevantne za televizijsko emitiranje.
Autorica predlaže teorijsku definiciju demokratskog medijskog djelovanja u javnom interesu koja treba uključiti tri međusobno povezane dimenzije: sadržaj –
društveno koristan i raznolik, publike – građani i publike s posebnim potrebama ili
manjinske publike, i društvene ciljeve – informirati građane za političku participaciju
i doprinos demokraciji. Raznolikost kao kvaliteta programa u javnom interesu
je dodatno konceptualizirana u suprotstavljenim razumijevanjima pluralističke i
neoliberalne medijske politike, u smislu otvorene nasuprot reflektivnoj raznolikosti.
Analiza sadržaja programskih vodića obuhvatila je uzorak od 5769 emitiranih
emisija – jedinica analize koje su kategorizirane u žanrove u tri veće grupe programa:
informativni (društveno korisni), zabavni, i dramska fikcija. Analiza je pokazala
da je najveći broj društveno korisnih žanrova (vijesti, politički intervjui, informativni
magazini, dokumentarci, umjetnost i obrazovni program) na javnim
kanalima HTV 1 i HTV 2, koji pokazuju i veću raznolikost žanrova koje emitiraju.
Izbor publika (u smislu pažnje) pokazuje manjak emitiranih programa u informativnoj
kategoriji, i preveliku količinu emitirane fikcije na hrvatskim televizijama s
nacionalnim pokrivanjem.
Medijska politika, kao skup ciljeva, mjera i aktivnosti, koje država poduzima za uređenje medijskog sustava, počiva na često implicitnim ili nesvjesnim vjerovanjima o utjecaju medija. Medijska ...politika također se temelji na široj društvenoj normativnoj medijskoj teoriji, kao common sense teoriji koja uključuje skup pretpostavki, vjerovanja, očekivanja ili bojazni što ih društvo ima prema medijima.
Autorica u ovom radu prikazuje elemente takve hrvatske normativne medijske teorije, koji se mogu identificirati iz rasprava u hrvatskom Saboru pri usvajanjima zakona iz medijske politike od prvih višestranačkih izbora 1990. godine do kraja 1996. godine.
Polazeći od teorije o socijalnoj konstrukciji realnosti, autorica stvaranje hrvatske medijske politike definira kao diskurzivnu konstrukciju dijela simboličkog univerzuma odnosno kao konstrukciju "teorije" koja legitimira institucionalno medijsko područje. Kao teorijski sklop za analizu utjecaja medija u društvu prikazuje glavne teorije iz komunikacijske discipline te osnovne normativne teorije o medijima, iz kojih se pojedini dijelovi mogu prepoznati i u nastajućoj i nedovršenoj hrvatskoj normativnoj medijskoj teoriji.
