Posaborska ekleziologija stoji čvrsto na poziciji naglašavanja i definiranja Crkve kao zajednice Božjeg Naroda u kojoj je zajedništvo (communio, communitas) temeljna svetopisamska kategorija i ...polazište.
Ali, koje je izvorište te koncepcije i takvog gledanja?
Govoreći o tome ne može se zaobići pojmove kao što su: Presveto Trojstvo, unutarnji, zajedničarski, zajednički život i djelovanje Presvetoga Trojstva, te poslanje Sina i Duha Svetoga, te osnivanje Crkve i njezino poslanje u svijetu. U konačnici, i ekumenizam i cjelokupno ekumensko gibanje teži i usmjeren je da se, konačno, sve kršćanske Crkve i crkvene zajednice sve više otvore i porade da se ostvari COMMUNIO, zajednica Kristovih učenika koja će biti Crkva, Crkva Kristova, tj. »Una, Sancta, Catholica et Apostolica«, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Taj cilj, postizanje punog, euharistijskog zajedništva jest znak, zadaća i najveći izazov suvremenom kršćanstvu i ono što obilježava teološko istraživanje i ekumenski dijalog danas. Dijalog i communio koji opstoji i koji se ostvaruje unutar Presvetoga Trojstva, prelazi i jest dar i poslanje koje je primila Crkva i koje treba ostvariti i posvjedočiti, oživotvoriti i uprisutniti u zajednicu ljudskoga roda. Time će Crkva, u konačnici, biti ono što Lumen gentium, za nju i kaže i želi da se dogodi: »... Crkva je u Kristu kao sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijeloga ljudskog roda.« (br. 1).
Potreba za naglašavanjem medijacijske funkcije umjetničke kritike temelji se na posljedicama turbulentnih promjena u novijoj povijesti umjetnosti. Prva od njih odnosi se na produkciju 19. stoljeća, ...kada je sintagma dobrog ukusa po sebi postala upitna, uslijed čega je došlo do širenja niza, međusobno nesvodivih, teorijskih paradigmi. Druga se velika promjena dogodila u šezdesetim godinama 20. stoljeća kada se izbrisala granica između umjetničkog djela i predmeta koji to nisu, što je pitanje smisla, značenja i vrijednosti umjetničkog djela usmjerilo pitanjima smisla, značenja i vrijednosti same reprezentacije. Kriza vrijednosti pojačala se kritikom autonomije umjetnosti i antiteorijskim stavovima u kulturi postmodernizma. Umjetnička je kritika u posljednjim desetljećima 20. stoljeća podlegla krizi, našavši svoje mjesto u masovnim medijima, podilazeći zahtjevima njihove društvene funkcije, dokumentirajući u prvom redu konceptualne kustoske prakse, i svojstvene im modele valorizacije. Mogućnost revitalizacije kritičkog diskursa nalazi se u aktiviranju njegove medijacijske funkcije, s jedne strane između povijesti i suvremenosti u čvršćem disciplinarnom okviru povijesti umjetnosti, a s druge između umjetnosti i publike, prilagodbom na promjenjive okvire kulturnih obrazaca. Preduvjet kompetentnoj medijaciji u tom je slučaju pronalaženje povijesno-umjetničke, ali i kulturne paradigme, kao i autorizacija primjene određenih teorijskih i konceptualnih uporišta na aktualna umjetnička postignuća koja inicira, artikulira, teorijski interpretira i posreduje.
Ovim se radom odstupanje Šulekovog Ustava od uobičajenog pravnog diskursa dovodi u odnos s ulogom koju je tekst imao u konstrukciji pojma hrvatske nacionalnosti. Konstitucija je proizvod nekoliko ...drugotnih modelativnih sustava zbog predviđene recepcije teksta i ugradnje prava u kulturu. Usporedno s ostalim nacionalnim kulturama u Monarhiji, pravno osnaženom kulturom se nastojalo ujediniti zajednice na ovim prostorima, što je postupak koji se pokušava sagledati kroz nekoliko aspekata teksta. Aspekti Konstitucije međusobno su povezani zbog nemogućnosti isključivog razlikovanja izraza i sadržaja u drugotnim modelativnim sustavima. Transkulturni aspekt prikazuje zamišljeni osnutak prava u “pučkoj razboritosti” koja je retoričkim sredstvima prikazana neovisnom o onim kulturama što se nastoje zamijeniti modernom pravnom kulturom. Kulturni aspekt sadrži značenja bitna za tvorbu nacionalnog identiteta. S obzirom na jezik i recepciju teksta, mogu se uočiti pripovjedno-povijesni i indikativno-normativni aspekti. Pripovjedno-povijesni aspekt se sastoji od pravila pripovijedanja i posredovanja povijesnog iskustva, a sadrži pripovjedača i potencijalne ili uzorne junake. Cilj ovog dijela Konstitucije je bio osigurati da buduća pravna kultura ne bude suviše udaljena od svojih primatelja, te da se prihvatljivo uvedu pravne norme. Norme i indikativni opisi dani su posljednjim aspektom.
