Knjiga, ki ji je posvečena pričujoča recenzija, prinaša prevod dveh krajših Bonaventurovih del, O trojni poti (De triplici via) in Kako se različne umetnosti zvajajo na teologijo (De reductione ...artium ad theologiam). Prevedla ju je filozofinja in klasična filologinja Nena Bobovnik, ki na KU Leuven pripravlja doktorat iz srednjeveške filozofije. Poleg spremne besede z naslovom »Zaris srednjeveške in skicaBonaventurove filozofije« sta še dva uvoda v piščevo misel. Najprej tri kateheze, ki jih je papež Benedikt XVI. – ki se je na Bonaventurovo teologijo zgodovine osredotočil v habilitacijski nalogi – spomladi leta 2010 posvetil svojemu »prijatelju«, kot se sam izrazi; nato pa še esej »Teološko-filozofska hermenevtika pri sv. Bonaventuru in njen pomen za današnji čas«, ki ga je pripravil Branko Klun s Teološke fakultete UL.
Nakana je ovoga priloga ukratko analizirati različite pristupe razumijevanju odnosa između filozofije i teologije u dvojice velikih protestantskih mislitelja 20. stoljeća, reformiranoga teologa Karla ...Bartha (1886. –1968.) i evangeličkoga teologa Paula Tillicha (1886. – 1965.). Pritom ćemo posebnu pozornost posvetiti analizi statusa filozofije unutar teologijskoga sustava (sustavne teologije) obaju autora, kao i, posljedično tomu, stavu koji svaki od njih ima o filozofiji. Naša je teza kako je moguće o Barthu i Tillichu govoriti kao o svojevrsnim »antipodima« s obzirom na odnos filozofije i teologije: dok Barth načelno odbacuje pretjerano uplitanje filozofije u »stvar« kršćanske teologije, Tillich, upravo suprotno, svoju cjelokupnu misao razumije kao »stajanje na granici filozofije i teologije«, odnosno kao »filozofijsku teologiju«.
Iako pravoslavna teologija ima dugu i bogatu tradiciju, u njezinoj daljoj povijesti nije zabilježen značajniji interes za ekološku problematiku. Naime ekološku zauzetost nalazimo u promišljanjima ...nekolicine pravoslavnih filozofa i teologa tek posljednjih nekoliko desetljeća. Njihova nastojanja temelje se na teologiji stvaranja, asketskoj praksi i bogatoj istočnoj liturgiji. U pravoslavnoj teologiji posebno mjesto zauzima Ioannis Zizioulas, dok je nemali doprinos i Amvrosija Ermakova te Elizabeth Theokritoff i drugih. Ipak, zamah u širenju ekološko-teološkoga horizonta radi suzbijanja daljnjih ekoloških ugroza i problema dogodio se, u novije vrijeme, i zbog dijaloške otvorenosti ekumenskoga patrijarha Bartolomeja i pape Franje, koji su u ekologiji prepoznali velik izazov za ekumenizam.
Although Orthodox theology has a long and rich tradition, there has been no significant interest in environmental issues recorded in its long history. Namely, it is only in the last few decades that we find environmental preoccupation in the reflections of several Orthodox philosophers and theologians. Their efforts are based on the theology of creation, the ascetic practice, and rich Eastern liturgy. Most notable in Orthodox theology is Ioannis Zizioulas, while significant contributions were also made by Amvrosij Ermakov and Elizabeth Theokritoff, and others. However, there has been a new momentum in expanding the ecological-theological horizon to combat further ecological threats and problems prompted by the dialogical openness of Ecumenical Patriarch Bartholomew and Pope Francis, who recognized ecology as a great challenge for ecumenism.
U posljednjih nekoliko desetljeća svjedočimo velikom razvoju istraživanja na području znanosti i religije. Jedan takav razvoj naziva se 'teologija prirode' (ToN), što uključuje aktivnost izgradnje ...ili revizije teoloških okvira u svjetlu suvremenih znanstvenih spoznaja, npr. evolucije, teorije kaosa i kvantne mehanike. Ian Barbour, John Polkinghorne i Arthur Peacocke, kršćanski mislioci, najpoznatiji su zagovornici ove vrste razmišljanja. Međutim, ovaj diskurs nije razmotren iz islamske perspektive. S obzirom na ovaj jaz, u članku razmatramo kako se ovaj način razmišljanja može obuhvatiti iz perspektive Ashʿarī škole mišljenja koja pripada sunitskoj islamskoj kalām tradiciji. Prvo ćemo razmotriti kako se ToN manifestira u djelima ranije spomenutih mislilaca. Nakon toga ističemo bitna načela ašʿarizma koja su relevantna za Boga, Njegovu interakciju sa stvorenim svijetom i znanost. One se potom uspoređuju s idejama navedenih mislilaca. Dolazimo do dva zaključka. Prvo, pokazujemo da se atomizam, koji se općenito shvaća općeprihvaćeno stajalište u Ashʿarī tradiciji, ne bi trebao smatrati teološkim gledištem, već prije filozofskim ili znanstvenim. Drugo, radi se važna razlika između znanstveno informirane teologije (SIT) i kontingentno informirane teologije (CIT). Za Ashʿarīje, CIT je dovoljan za razumijevanje Boga, ali smatraju da bi SIT prikazan u ToN bio problematičan. Motivacija i metodologija lokaliziranja ili modificiranja Božje prirode ili atributa koji bi odgovarali današnjoj znanosti bi se smatrala teološki neprimjernim i vrlo spornim oblikom scijentizma.
Nakon odlaska velikih protestantskih teologa-učitelja, kao što su K. Barth, R. Bultmann, P. Tillich i D. Bonhoeffer, J. Moltmann postao je najutjecajnija figura u suvremenoj protestantskoj teologiji ...i mnogi ga smatraju pretečom jednoga novog protestantizma. Početkom šezdesetih Moltmann je, s W. Pannenbergom i nekim drugim teolozima, zacrtao novi pravac u suvremenoj evangeličkoj teologiji, dajući joj tako novi profil. Neumorno radeći na obnovi teologije, uvijek ju je pokušavao približiti konkretnom životu, današnjoj kulturi i današnjem čovjeku. U svemu tome ponudio je tri ključa za iščitavanje teologije: eshatološki (teologija nade), staurološki (teologija križa) i politički ključ (teologija revolucije). Slobodno se može reći da Moltmannu pripada »očinstvo« dvama teološkim pokretima koji su imali i koji imaju veliki utjecaj na današnju teologiju uopće, i protestantsku i katoličku, a to su teologija nade i teologija križa. Čitajući Moltmannova djela i njegove projekte teologije nade, teologije križa, mesijanske ekleziologije i kristologije te pneumatologije, s pravom se može zaključiti da je on u drugoj polovici XX. stoljeća iznimno obogatio suvremeno kršćansko teološko promišljanje. Posebice treba naglasiti da on ozbiljno uzima povijest kao životnu stvarnost i temelj za svoju teologiju. Upravo zbog toga on se predstavlja kao jedan od prvih europskih teologa koji je pokušao (i prilično uspio) gledati na križ i uskrsnuće Isusa Krista te ih shvaćati u okvirima njegova povijesno-zemaljskog života. On ne zaboravlja ni probleme koji prate i muče današnji svijet i čovjeka; stavljajući ih u teološke okvire, nastoji pronaći put koji bi vodio i doveo svijet i čovjeka do općeg boljitka, i to u odnosu između Boga i ljudi, u odnosima među samim ljudima te u odnosu između čovječanstva i svekolikoga Božjeg stvorenja. Zbog svega toga Moltmanna se s pravom svrstava među najznačajnije i najplodnije teologe posljednjih desetljeća, koji ostavljaju vidljive tragove iza sebe i koji su zaslužni za razvoj, produbljivanje i napredak kršćanske teologije.
John Rawls jedan je od najvećih filozofa u području moralne teorije i predstavnik umjerenog liberalizma. Glavna ideja njegovog djela Teorija pravde, objavljenog 1971. godine, je pravednost kao ...pravičnost, odnosno uspostavljanje društva u kojem bi bila zajamčena socijalna sigurnost svakog pojedinca, s posebnim naglaskom na brigu o onima koji su manje privilegirani (socijalna načelo). Pri formiranju svoje moralne teorije mnogo se oslanja na Kanta, na tradiciju društvenog ugovora, a deontološki moral stavlja nasuprot utilitarnom (teleološkom). Činjenica da je u svoju teoriju uključio brojne vrline tipične za judeokršćansku tradiciju – pravičnost u odabiru načela pravednog društva, dostojanstvo svakog čovjeka, izvorni položaj koji znači idealan položaj (rajski vrt), socijalno načelo (siromašni Lazar), naglašavajući međusobni dogovor (Babilon ili Pedesetnica) – potaknulo je živu raspravu među teolozima. Odsutnost metafizike, činjenica da su ove vrline prisutne u Rawlsovoj liberalnoj teoriji u njihovom sekulariziranom obliku, ukazuje na određenu dvosmislenost ili čak proturječnost: s jedne strane to znači određeno pretraživanje unutar samog liberalizma (na neki način uplašenog od sebe), dok s druge strane liberalizam svojom metodom i polazištima poriče mogućnost prepoznavanja određenih vrlina i njihovih argumenata.
Članak obrađuje pitanje aktualnosti »stare« političke teologije njemačkog jurista Carla Schmitta koja, upriličena kao »sociologija juridičkih pojmova«, a potom i kao »stasiologija«, potkrjepljuje ...njegovu decizionističku teoriju države i realpolitičku teoriju međunarodnih odnosa. Autor se u tome ponajprije oslanja na znanstveni rad istaknutog hrvatskog politologa Davora Rodina, koji se i sam dotaknuo iste teme prije više od trideset godina. Uz Rodinovu raščlambu Schmittove kritike liberalne demokracije, posebna pozornost se posvećuje problemu legitimnosti liberalno-demokratskog političkog poretka te važnosti proceduralne uspostave političke vlasti uslijed nesumjerljivosti teorije i prakse. Uvažavajući Rodinov argument da stremljenje k političkoj transcendenciji, to jest, poistovjećivanju »auctoritas« u »potestas«, vodi uspostavi totalitarne države, ovaj članak propituje kako liberalna demokracija danas i u budućnosti može osigurati vjerodostojnost u očima javnosti ponad tek zakonske zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Ujedno, zagovara aktualnost nove političke teologije Johanna Baptista Metza, koja obrazlože mjesto vjere u svijetu bez nijekanja humanističkog duha i postignuća novovjekovlja.
Članak uspoređuje političke teologije Carla Schmitta i Johanna Baptista Metza kako bi upozorio na analognost tih dvaju naizgled različitih projekta, koji uza sve sličnosti stoje u kontrapunktu kad je ...riječ o namjeri njihovih začetnika. Njihova analognost proizlazi iz same strukture političke teologije kao refleksije nad odnosom religije i politike. Tako su obje političke teologije naglašeno formalno-strukturne, razrađujući metafizički i hermeneutski okvir za analizu svoga materijalnoga objekta. Isto tako usvajaju jednu negativnu teološku antropologiju kojom ističu rizičnost čovjekove egzistencije. Konačno, Schmitt i Metz oslanjaju se na remetilačko-kritički element političke teologije – to da se društveno-politički život cijele zajednice nalazi u povratno-sprežnom odnosu s vjerskim uvjerenjima njezinih pripadnika – kako bi upozorili kako čovjekova subjektnost nije ograničena samo na povijest, već ju i transcendira.
The article compares the political theologies of Carl Schmitt and Johann Baptist Metz to point out the analogy between these two seemingly different projects, which, despite all the similarities, stand in counterpoint when it comes to the intention of their founders. Their analogy stems from the very structure of political theology as a reflection on the relationship between religion and politics. Thus, both political theologies are structural in nature, developing the metaphysical and hermeneutic framework to analyze their material object. Likewise, they adopt a negative theological anthropology to emphasize the adverse nature of human existence. Finally, Schmitt and Metz rely on the disruptive-critical element of political theology – the fact that the sociopolitical life of the entire community lies in a reciprocal relationship with the religious beliefs of its members – to point out how man’s subjectivity is not limited to history but transcends it.
Po mnogočemu upitne epidemiološke mjere s kojima su vlasti tijekom pandemije COVID-19 ograničile javni i privatni život, osporile su mnoge predodžbe o nepovredivosti prava i sloboda građana, kao i o ...poslušnosti autoritetu države. Riječ je o problemu nesumjerljivosti slobode i zakona kroz dilemu između osobnih prava i zahtjeva općeg dobra. Stoga ovaj članak ispituje kako izvanredna situacija, poput pandemije, utječe na percepciju vjerodostojnosti države. Pritom se oslanja na neke ključne elemente iz političke teologije Carla Schmitta, kao što su »iznimka«, »sociologija juridičkih pojmova«, »narav suvereniteta«, formalni kriterij političkog kao specifičnog načina mišljenja i djelovanja te »stasiološka« narav onog političkog.
In many ways, questionable epidemiological measures by which the authorities restricted civic and private life during the COVID-19 pandemic have challenged many implied notions of the inviolability of citizens’ rights and freedoms, as well as obedience to state authority. It is a problem of the incommensurability between freedom and law seen through the conflict between personal rights and the demands of the common good. This article examines how a state of emergency, such as a pandemic, affects the perception of the legitimacy of the State. In this, it relies on some key concepts from Carl Schmitt’s political theology, such as the “exception”, “the sociology of legal concepts”, the “nature of sovereignty”, the formal criterion of the political as a specific way of thinking, and acting and “stasiological” nature of the political.
Kršćanska teologija stvaranja pridonosi rješavanju ekološke krize, kao potvrda temeljne istine da je vidljivo stvorenje božanski dar samo po sebi, „iskonski dar” koji stvara „prostor” za osobno ...zajedništvo. Zapravo, ispravna kršćanska ekološka teologija jest u primjeni teologije stvaranja. Pojam „ekologija” objedinjuje dvije grčke riječi, oikos (kuća) i logos (riječ): fizički okoliš ljudskog postojanja može se sagledati kao svojevrsno „prebivalište” za ljudski život. Imajući u vidu da nutarnji život Presvetoga Trojstva podrazumijeva zajedništvo, božanski čin stvaranja posve je slobodan od nužde za stvaranjem sudionika koji bi sudjelovali u tom zajedništvu. Stoga je moguće ustvrditi da je božanska zajednica pronašla svoje „prebivalište” u stvorenom kozmosu te je moguće govoriti o svemiru kao mjestu susreta u svrhu osobnog zajedništva. Ovaj članak pruža uvid u doprinos istočnoga kršćanstva teologiji okoliša.
PDF
