U posljednje vrijeme nailazimo na velik interes i zauzetost oko razumijevanja invaliditeta i uključivanja osoba s invaliditetom u šira područja društvene djelatnosti. Ipak višestruki pozitivni ...primjeri društvene djelatnosti i skrbi unutar pastoralne teologije nedostatni su za sustavno i strukturalno razumijevanje invaliditeta. Stoga je potreban otvoren, epistemološki i konstruktivan dijalog kako s teologijom invaliditeta tako i sa studijem invaliditeta. Autorica u članku ističe potrebu integracije studija invaliditeta u akademsko područje kršćanske teologije s ciljem produbljivanja konceptualnog razmišljanja o invaliditetu kao i proširivanja okvira teološke zainteresiranosti za invaliditet. Osim prikaza povijesnih i suvremenih pristupa invaliditetu, kako unutar suvremene socijalno-kulturološke stvarnosti tako i unutar kršćanske teologije i pastoralne prakse, krajnji je cilj ovog pristupa ukazati na ispravnost konceptualnog i teorijskog razumijevanja i primjene znanja o invaliditetu. To će se ponajprije postići kroz postavljanje ispravne terminologije i društveno-kulturološke percepcije u odnosu na invaliditet u prvom dijelu. U drugom dijelu rada cilj je naglasiti važnost teologije invaliditeta kao posebne grane teologije, dok će se u trećem dijelu invaliditetu pridati teološko razumijevanje i time otvoriti put za ispravnije teološko definiranje invaliditeta.
In recent times, we have witnessed a great interest in and advocacy for understanding disability and including persons with disability in wider areas of social life. However, many positive examples of social activity and care within pastoral theology are insufficient for a systematic and structural understanding of disability. Thus, open, epistemological, and constructive dialogue between the theology of disability and disability studies is needed. In the article, the author points out the need to integrate disability studies into the academic area of Christian theology with the aim to deepen the conceptual reflection on disability and widen the frame of theological interest in disability. Apart from giving an overview of past and contemporary approaches to disability in both, contemporary social-cultural reality and within Christian theology and pastoral practice, the final aim of this approach is to point out the correctness of the conceptual and theoretical understanding and application of knowledge on disability. This will be achieved through setting correct terminology and social-cultural perception in relation to disability in the first part. In the second part of the article, the aim is to emphasize the importance of the theology of disability as a special branch of theology, while the third part offers a theological understanding of disability and, thereby, opens the way for a more correct theological definition of disability.
Članak razmatra usporedne teme između nove političke teologije Johanna Baptista Metza i pastoralno-teološkoga pristupa pape Franje tražeći dublju poveznicu ponad zajedničkoga nasljeđa Drugoga ...vatikanskoga sabora. Kroz usporedbu postidealističke teološke paradigme nove političke teologije, kao i njezine zadaće da bude »teološkom hermeneutikom političke etike«, te Papinih pastoralnih načela iz apostolske pobudnice
Evangelii gaudium
, ukorijenjenih u argentinskoj »teologiji naroda«, ovaj članak ustanovljuje kako Metza i Svetoga Oca veže naglasak na povijesnoj svijesti u teološkoj refleksiji, točnije, kako su izričaj pologa vjere i oblici življenja vjere uvjetovani društveno-povijesnim prilikama, zbog čega se spasenje ne može razmatrati zasebno od težnje za slobodom, mirom i pravdom. Iz toga proizišla Metzova teodicejski izražena osjetljivost na patnju i Papino isticanje Božjega milosrđa također se međusobno nadopunjuju.
The article examines parallel themes between the new political theology of Johann Baptist Metz and the pastoral-theological approach of Pope Francis seeking a deeper connection beyond the common heritage of the Second Vatican Council. By comparing the post-idealist theological paradigm of the new political theology, as well as its task of being the »theological hermeneutics of political ethics«, and the Pope’s pastoral principles from the apostolic exhortation
Evangelii gaudium
, rooted in the Argentine »theology of the people«, the article concludes that Metz and the Holy Father share the emphasis on historical consciousness in theological reflection, more precisely, that the expression of the deposit of faith and the practice of faith are conditioned by socio-historical circumstances which is why salvation cannot be considered separately from the pursuit of freedom, peace, and justice. From this, Metz’s theodically expressed sensitivity to suffering and the Pope’s emphasis on God’s mercy also complement each other.
Humana ekologija dio je ekologije koji je nastao u prošlom stoljeću a bavi se proučavanjem odnosa između čovjeka i njegove okoline. Ona je sastavni dio ekologije, a povezana je uz tzv. ekološko ...pitanje iz druge polovice XIX. stoljeća kada je znanost otkrila da zemlja i sve žive vrste na njoj tvore jedinstveni sustav i da utječu jedne na druge preko svojih međusobnih odnosa. Kada su započeli prigovori kršćanstvu da je odgovorno za nastanak ekološke krize i za uništavanje prirode svojim biblijskim stavom o Božjem opunomoćenju za zahvate u prirodi, nastala je i nova grana teologije nazvana ekoteologijom. U krilu katoličke teologije nju su posebno razvijali rimski biskupi (pape), a njezin je vrhunac enciklika pape Franje Laudato si’ koja je preuzela i razvila viziju integralne franjevačke teologije.
Human ecology is a part of ecology that emerged in the last century and deals with the study of the relationship between man and his environment. It is an integral part of ecology, and is associated with the so-called ecological issue from the second half of the 19th century when science discovered that the earth and all living species on it form a unique system and that they influence each other through their interrelationships. When reproaches began to Christianity that it was to blame for the ecological crisis and the destruction of nature with its biblical view of God's authority for interventions in nature, a new branch of theology called ecotheology emerged. In the bosom of Catholic theology, it was especially developed by the Roman bishops (popes), and its culmination is the encyclical of Pope Francis "Laudato si" which took over and developed the vision of integral Franciscan theology.
Autor u članku polazi od tvrdnje da se za dobivanje uvida o mjestu i ulozi svećenika u sinodalnom hodu Crkve treba najprije poći od sinodalnog načela. Zato se u prvom dijelu članka najprije daju neki ...naglasci i obrisi teologije sinodalnosti kako bi se ukazalo na stil i način življenja u Crkvi po načelu sinodalnosti. Budući da oživljavanje načela sinodalnosti zahtijeva, prema riječima pape Franje, preobrazbu crkvenog mentaliteta, u drugom dijelu se analizira klerikalizam kao unutarcrkveni problem (ad intra), ukazujući na poteškoće i opasnosti koje sa sobom donosi, osobito u onemogućavanju sinodalnih procesa u Crkvi i obezvređivanju dostojanstva svih krštenih, a onda i samog svećeničkog identiteta i poslanja služenja. Po klerikalističkom mentalitetu svećenik razvija odvojenost i udaljenost od naroda kojemu je poslan te dolazi do opasnosti da vlastiti identitet uzdiže kao superioran nad drugima, što dalje dovodi do opasnosti da se zaniječe dostojanstvo vlastite službe i poslanja. Kritički pogled na klerikalizam kao opasnost i kočnicu sinodalnosti nadopunjava se u trećem dijelu rada pozitivnom perspektivom mjesta svećenika u sinodalnom i evangelizacijskom putu naroda kojemu je poslan.
The author begins the article with the claim that in order to gain insight into the place and role of priest in the synodal journey of the Church one needs to start with the synodal principle. Hence, in the first part of the article, he presents some emphases and sketches of theology of synodality in order to point out the style and way of life in the Church according to the principle of synodality. Since bringing back the principle of synodality demands, according to the words of Pope Francis, a transformation of the ecclesiastical mentality, the second part of the article analyses clericalism as an innerecclesiastical problem (ad intra) and points out difficulties and dangers that it holds, especially in terms of hindering the synodal process in the Church and devaluation of the dignity of all baptised, as well as the priestly identity and mission to serve. According to the clericalist mentality, the priest ought to develop separateness and distance from the people to whom he was sent. This puts him in danger to exalt his own identity as superior than identity of others, which carries another danger of denying the dignity of his own office and mission. A critical view of clericalism as a danger and hindrance to synodality, is complemented in the third part of the article with a positive perspective on the place of the priest in synodal and evangelisation journey of the people to whom he is sent.
only abstract in English; full article and abstract in Lithuanian
This article discusses the concept of the quality of being political and the relationship between power and authority. The theories ...of Carl Schmitt and Eric Voegelin were chosen as the main points of reference. Problems of the interaction of power and authority are discussed in the paper as well as the genesis of the quality of being political. The article attempts to prove that the phenomenon of power occurs in the Iron Age with the disappearance of the Eastern dominances. The prominence of a principle of supremacy of power becomes an issue when the authority, which demands hierarchy and alludes to the traditions of dominance, is sought to be eliminated.
straipsnis ir santrauka lietuvių kalba; santrauka anglų kalba
Straipsnyje aptariama politiškumo samprata, taip pat galios ir autoriteto santykis. Pagrindiniais atramos taškais pasirinktos dviejų autorių – Carlo Schmitto ir Erico Voegelino – teorijos. Svarstomos autoriteto ir galios sąveikos problemos, taip pat politiškumo fenomeno genezė. Mėginama įrodyti, kad galios fenomenas atsiranda geležies amžiuje, suirus Rytų pasaulio viešpatijoms. Galios viršenybės principo iškėlimas tampa problema, kai iš politinio gyvenimo mėginama pašalinti viešpatystės tradicijas primenantį ir hierarchijos reikalaujantį autoritetą.
Odnos med filmom in religijo že od začetkov filma zaznamuje napeta, prepletajoča se in včasih tudi ustvarjalna dinamika, ki ne glede na sekularizacijo vedno znova odpira vprašanje o povezanosti med ...filmom, teologijo in religioznimi vsebinami. Napetost v tem odnosu je vplivala tudi na manjšo uporabo filma v okviru verskih dejavnosti in verskega izobraževanja. Film lahko služi kot uporabno in kakovostno didaktično sredstvo pri verskem izobraževanju za otroke, mlade in različne skupine odraslih in starejših odraslih. Ustrezna uporaba filma je odvisna od kakovostne priprave, ustvarjalnosti in usposobljenosti pastoralnega delavca.
Trinitarna teologija križa Jürgena Moltmanna preispituje i, mogli bismo reći, korigira tradicionalan nauk o Trojedinom Bogu. Boreći se s nizom kristoloških hereza, teolozi prvih stoljeća kršćanstva ...morali su obraniti Kristovo božanstvo, no istovremeno objasniti kako je pritom i dalje moguća vjera u jednoga Boga. Kako bi se ovo postiglo, kao polazište su uzeli monoteizam, te su u njega naknadno nastojali uklopiti biblijsko svjedočanstvo o Ocu, Sinu i Duhu. Ovime je teologija stare Crkve uspješno odoljela triteizmu i arijanizmu, ali ne i Sabelijevu modalizmu. Umjesto od ideje monoteizma, Moltmann će krenuti obrnutim smjerom, te kao polazište uzeti biblijsko svjedočanstvo, koje pak svoj vrhunac ima na križu, da bi s te pozicije progovorio o Božjoj naravi. Budući da je mjesto na kojemu se Bog objavio križ Isusa Krista, nije primjereno o Bogu govoriti kao o jednoj, nepokretnoj, apatičnoj naravi, koja egzistira u tri osobe, već je pojam kojim se, prema Moltmannu, adekvatno mogu izraziti odnosi među osobama Trojstva perihoreza. Isusova patnja i smrt na križu pritom nije događaj u kome je patila samo ljudska narav, dok je božanska ostala nedirnuta, nego je to događaj odnosa između osoba Trojstva, konstitutivan za te osobe. Iskustvo križa novost je i za samog Boga unutar Trojstva, a jedino je u zajedništvu s takvim Bogom – koji u sebe preuzima muku, ostavljenost i potonuće stvorenja – moguće i spasenje tog istoga stvorenja.
Jürgen Moltmann’s trinitarian theology of the cross rethinks and, in a manner, corrects the traditional doctrine of the Trinity. While combating various Christological heresies, the theologians of the early church had to defend Christ’s divinity, while at the same time explain how it is still possible to believe in one God. In order to achieve this, they chose philosophical monotheism as their starting point, in order to then find a way to conform to it the Biblical testimony of the Father, Son, and Spirit. This allowed the early church theologians to resist the heresies of triteism and arianism, but not the modalism. Instead of starting from monotheism, Moltmann takes the reverse course, and begins his thinking with the biblical testimony, which reaches its apex on the cross of Christ, in order to then speak about the nature of God. Since the locus of God’s revelation is the cross of Christ, the traditional concept of God, as an immovable, apathetic substance, which exists in three persons, does not match the Christian God. For this reason, according to Moltmann, the proper way of describing the relations between the persons of the Trinity is perichoresis. Jesus’ suffering and death on the cross is not an event where only the human nature was affected, while the divine nature remained untouched, but an event of relationship between the persons of the Trinity, constitutive for those persons. The experience of the cross represents, even for God within the Trinity, something new. Only in communion with such a God – who takes upon himself the suffering, forsakenness and sinking into nothingness – salvation of man and creation is possible.
Ekološka kriza kojom je pogođen svijet doživjela je dodatno pogoršanje zbog zdravstvene krize uzrokovane COVID-om19. U toj dvostrukoj krizi teško je odvojiti jednu krizu od druge. Svijest o ...povezanosti naizgled različitih kriza, ali i svih bića na Zemlji još je u 19. stoljeću iznjedrila pokušaje zajedničkih odgovora različitih znanstvenih disciplina. Ti pokušaji su kasnije dobili svoje pravo ime pod nazivom ‘One Health’ – jedno zdravlje. Riječ je o paradigmi koja nastoji raskrinkavati interakciju između čovjeka, životinja i biljaka te utjecaj jednih na druge. Ovaj članak pruža uvid u ključne karakteristike te paradigme, a pomoću biblijske teologije stvaranja i enciklike pape Franje ‘Laudato sì’, proširuje njezine vizije na područje teološko-bioetičkog promišljanja sa svrhom što cjelovitijeg interdisciplinarnog pristupa pitanju zajedničkog zdravlja u zajedničkom domu.
Ecological crisis which is affecting the whole world has been further exacerbated by the health crisis caused by Covid-19. In this double crisis it is difficult to separate one crisis from another. Awareness of the connections between seemingly different crises, but also awareness of connection between all being on earth, has been recognized in 19th century with attemps to find joint responses of different scientific disciplines. These attemps later have been called One Health. That is the paradigm that seeks to expose the interaction between human, animals and plants and their impact on each other. This article provides insight into the key features of this paradigm, and with the help of the biblical theology of creation and the encyclical of Pope Francis Laudato sì, expands visions of One Health to the field of theological-bioethical thinking with the purpose of a more comprehensive interdisciplinary approach to common health in the common home.
Ovaj se članak usredotočuje na razvoj moralne teologije u slovačkom društvu od 1990‑ih. Bavi se fenomenima usko povezanim s čovjekovim moralom (ljudskom prirodom, ljudskim pravima, autonomijom osobne ...savjesti, slobodnom voljom, vrijednostima istine, dobrote, ljepote, dispozicijama dobre volje, općim dobrom i potrebom za povratkom vrlinama). Prvi je preduvjet za izlaganje sadržaja ovog rada tvrdnja kako je samo čovjek sposoban za moralni život. U tom smislu postavljaju se tri pitanja: 1. Koji se trendovi mogu prepoznati u moralnoj teologiji u Slovačkoj i Srednjoj Europi u prošlosti i sadašnjosti? 2. Zašto je važna suradnja između moralne teologije i moralne filozofije? 3. Kakav utjecaj moralna teologija i moralna filozofija imaju na rast općeg dobra (bonum communis) i na odnos između slobode, savjesti i istine? U studiji se implementiraju analitičke, refleksivne i komparativne metode. U konačnom zaključku također ćemo se poslužiti i metodom sinteze. Pomoću analitičke metode naglasit ćemo one specifičnosti koje čitatelju približavaju značenje, važnost i sliku osobe s »moralnim licem«. Polazište te tvrdnje bit će kršćanstvo s njegovim visokim osjećajem za humanost, koje se u Slovačkoj trajno formiralo u 9. stoljeću kao rezultat misionarske aktivnosti dvojice solunske braće Konstantina Ćirila (827. – 869.) i Metoda (826. – 885). Također ćemo u tekstu uporabiti komparativnu metodu kada ćemo pokušati usporediti tradicionalnu moralnu teologiju u Slovačkoj prije i nakon 1990. Godine, kada je na nju utjecao sekularizam, liberalizam, relativizam i praktički materijalizam. Metoda sinteze omogućit će nam da izvučemo određene zaključke, uzimajući u obzir dinamiku fleksibilnih postmoderno‑liberalnih utjecaja, antropološko‑normativnih i multikulturnih pristupa, kao i najnovije znanstvene tehnologije i nanotehnologije, koji povećavaju demoralizaciju društva razbijanjem integriteta tijela i norme tradicionalnog obiteljskog reda. Čovjek i društvo ne mogu postojati odvojeno, jer je identitet osobe u društvu znak samosvijesti i istodobno osnova pripadnosti društvu, naciji, etničkoj pripadnosti i državi. Od 1990. moralna teologija u Slovačkoj nastoji se oduprijeti sekularnim tendencijama: posebice hedonizmu i praktičnom materijalizmu, diktaturi relativizma, etično‑aksiološkoj i kulturnoj varijabilnosti, stoga što one nemaju potporu u univerzalnim normama, ali isto tako i seksualnoj slobodi bez odgovornosti te socijalnoj ravnodušnosti. Spomenuto podrivanje tradicionalnog sustava vrijednosti, gubitak objektivnosti, ideologizacija kulture života, degenerirani multikulturalni pristup bez čvrstih moralnih načela i potpuna globalizacija namjerno su prikazivani kao poželjni. To su razlozi zašto se temeljni pojmovi atomiziraju do te mjere da postaju beznačajni. Ti trendovi, međutim, nisu samo opasni nego su i protuljudski zbog svoje podrške demoralizaciji. U zaključnom dijelu studija pokušava razjasniti dvije stvari: zašto se vjera ne bi trebala odvojiti od morala i zašto je prisutnost i živo svjedočanstvo kršćana važno u kontekstu 21. stoljeća.
Autor u radu nastoji istraživati biblijske temelje govora o trpećem sluzi, polazeći najprije od proroka Izaije, zatim od svijesti koju Isus ima o sebi kao sluzi koji treba mnogo pretrpjeti. Premda ...ima moć, tu moć najbolje očituje i ostvaruje kroz služenje, a ne kroz dominaciju nad drugima. Takva Isusova svijest i način djelovanja postaje temeljno načelo po kojem su se pozvani ravnati njegovi učenici, osobito u vremenu pandemije i drugih prirodno-društvenih kriza. Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu pod naslovom »Biblijski temelji govora o Isusu kao sluzi« obrađuje se Isusovo razumijevanje vlastitog poslanja kao onoga koji, premda ima moć, poslužuje. Posebnost te moći očituje se upravo kroz diakoniju. Drugi dio pod naslovom »Isus kao trpeći sluga« sintetički analizira starozavjetni govor o trpećem sluzi Jahvinom, čiji se način djelovanja u mnogočemu podudara s događajem Isusa Krista, Pomazanika u kojem svako trpljenje osobito pandemijsko, premda i dalje zagonetno, dobiva novu perspektivu. Treći dio pod naslovom »Su-patnja i su-osjećanje: neki teološko-etički naglasci« bavi se aktualizacijom kršćanskog pogleda na otajstvo zla te likom Isusa supatnika, koji svojom utješnom prisutnošću i solidarnošću su-pati s čovjekom. Promišljanje o toj Isusovoj logici iznjedrilo je potrebu za teologijom suosjećanja u kontekstu aktualne pandemije. Težište je ovdje stavljeno na shvaćanje ljudske patnje u svjetlu vazmenog događaja čija se logika protivi svakom obliku dolorizma te pomaže shvatiti vrijednost života onkraj zemaljsko-vremenitih granica.
The article is divided into three parts. In the first part, entitled »Biblical Foundations of the Discourse on Jesus as the Servant«, the author analyses Jesus’s understanding of his own mission as the one who, although having power, decides to serve. The special character of that power manifests itself precisely through Diakonia. The second part, entitled »Jesus as the Suffering Servant« analyses synthetically the Old Testament discourse on the suffering servant of Jahve, whose description coincides in many ways with the event of Jesus Christ, the Anointed One in whom every kind of suffering, especially the kind associated with pandemics, although still remaining mysterious, gains a new perspective. The third part, entitled »Co-Suffering and Com-Passion: Some Theological-Ethical Emphases«, attempts to actualize the Christian view on the mystery of evil and the character of Jesus as a co-sufferer, who suffers from a human being through his consoling presence and solidarity. Reflection on this logic of Jesus prompted the author to start developing a theology of compassion in the context of the current pandemics. The emphasis is, therefore, put on the understanding of human suffering in light of the Paschal event, whose logic opposes every form of colorism and helps one understand the value of life beyond earthly-temporal boundaries.
PDF
