Rad želi interpretirati zabilježene načine komuniciranja čovjeka s Bogom. Pristup je u interpretaciji mediološki, odnosno iz perspektive filozofije medija. Želi se postaviti pitanje jezika, odnosno ...medija komunikacije, između čovjeka i Boga te otkriti razlog zašto je i kako je Bog jezikom komunicirao s ljudima. Je li to odredilo povijest ljudskih vjerovanja, odnosno oblik utemeljenja religija Knjige? Suvremena pomjeranja interesa religijskih hijerarhija prema političkome u sumnju stavljaju vjeru utemeljenu na jezičnom iskazu. Medij komuniciranja s Bogom u pitanje stavlja i odrednicu predodžbe kao oblika samospoznaje apsoluta. Je li jezik stranputica u ljudskoj komunikaciji s Bogom? Koje su konzekvence pristajanja uz jezik kao oblik komunikacije sa Svevišnjim?
Kada se u drugoj polovici devetnaestoga stoljeća pokušala konstituirati, znanost o kulturi (Science of Culture) predstavljala se je kao reformska znanost. Ona je bila reformska ponajprije u smislu ...emancipacije od metafizike i teologije, ali također i u smislu društvenog napretka (E. B. Tylor). Znanost o kulturi, koja se pokušala zasnovati kao kohezijsko mjesto za sve društveno-humanističke znanosti i postati reformska, postala je u konačnici interpretativna znanost (C. Geertz). Tako shvaćena znanost o kulturi također ima reformatorski afinitet. U radu se – nakon osvrta na devetnaestostoljetnu znanost o kulturi – donose temeljne odrednice Geertzove teorije kulture i postliberalne teologije, koja se uvelike zasnovala upravo na Geertzu. Konačno, izlaže se reformski potencijal interpretativne znanosti o kulturi i postliberalne teologije.
Evanđeosko načelo siromaštva ima nezaobilaznu ulogu s obzirom na život i
poslanje Crkve u suvremenom svijetu. Kako bi vjerodostojno svjedočila Isusovu poruku o čovjekoljubivome, milosrdnom i ...pravednom Bogu, ona je pozvana prakticirati duh siromaštva i biti Crkva siromašnih i obespravljenih. U prvom dijelu rada želimo produbiti biblijsku i kristološku dimenziju shvaćanja siromaštva. Stoga analiziramo evanđeosko
siromaštvo iz perspektive Isusova navještaja kraljevstva Božjega i prakse prve Crkve. U drugome dijelu, u svjetlu koncilske vizije Crkve i katoličkoga socijalnog nauka, nastojimo istaknuti strukturalni značaj ‘opcije za siromašne’ u poslanju Crkve. Solidarnost sa siromasima i socijalno ugroženima, sa svima onima koji su na bilo koji način obespravljeni u doba globalizacije i neoliberalnog kapitalizma, društvena je i duhovna vrijednost temeljnih postavki kršćanskog svjedočenja u ovom svijetu.
The life and mission of the Church in the modern world are guided by the evangelical principle of poverty. In order to faithfully witness Jesus ’message of humane, merciful adjust God, she is called to practice the spirit of poverty and to be the Church of the poor and disempowered.
The first part of the paper clarifies the biblical and Christological dimension of the concept of poverty. Thus, the evangelical poverty is analysed in the context of Jesus ’ proclamation of the kingdom of God, and the practice of the first Church. The second part of the paper highlights the structural significance of ‘option for the poor’, in the mission of the Church, in the light of the Council ’s vision of the Church, and the Catholic social teaching. The basic form of Christian witnessing in this world can be expressed through the Church ’s solidarity with the poor, socially vulnerable, and with all those who are in any way disempowered in the age of globalization and neoliberal capitalism.
Članak promišlja o teologiji i o teološkom radu kao mjestu življenja, refleksije i komuniciranja vjere. Najprije se ukazuje na pogrješna shvaćanja teologije koja polaze od redukcionističkih shvaćanja ...vjere. Vjera uvijek polazi od Božjega odnosa prema čovjeku. Stoga je teologija, kao mjesto u kojem se objavljena istina komunicira čovjeku, po svojoj naravi mjesto Božje prisutnosti. Drugi dio govori o interakciji vjere i teologije, točnije o njihovoj međusobnoj nerazdvojivosti. Teologija je uvijek teo-logija: polazi od onoga što je Bog rekao (govori) o sebi u povijesti spasenja. To je srž trećega dijela koji razmatra spasenje kao središnju kategoriju koja povezuje vjeru i teologiju, iskustvo i znanost. Četvrti dio bavi se pitanjem same znanstvenosti teologije, s posebnim naglaskom na pitanje metode. U zaključnom se dijelu, pitanjem tko je pravi teolog, pružaju koordinate za ispravnije i koliko je moguće potpunije poimanje teologije i teologa.
The article examines parallel themes between the new political theology of Johann Baptist Metz and the pastoral-theological approach of Pope Francis seeking a deeper connection beyond the common ...heritage of the Second Vatican Council. By comparing the post-idealist theological paradigm of the new political theology, as well as its task of being the »theological hermeneutics of political ethics«, and the Pope’s pastoral principles from the apostolic exhortation Evangelii gaudium, rooted in the Argentine »theology of the people«, the article concludes that Metz and the Holy Father share the emphasis on historical consciousness in theological reflection, more precisely, that the expression of the deposit of faith and the practice of faith are conditioned by socio-historical circumstances which is why salvation cannot be considered separately from the pursuit of freedom, peace, and justice. From this, Metz’s theodically expressed sensitivity to suffering and the Pope’s emphasis on God’s mercy also complement each other.
Članak analizira mjesto i važnost teologije na sveučilištu. Prvi dio, ukazujući na posebnost teologije kao znanosti, određuje istinsko mjesto teologije na sveučilištu, odnosno određuje teologiju kao ...tuđinku na sveučilištu. Time se želi ukazati da teologija, ukoliko želi ostati vjerna sebi, otuđiti se od same sebe i doprinijeti sveučilištu, mora ostati strana tom istom sveučilištu. Pod ovim se vidom ujedno kritički promatra suvremena teološka znanost. Drugi dio članka pokazuje koji je to poseban doprinos teologije sveučilištu i tako ukazuje na njezinu važnost. Temelj je ovim promišljanjima trostruka Kristova kušnja. Teologija, u prvome redu, čuva filozofsku bit sveučilišta – istraživanje znanja zbog znanja. Takvo se viđenje postavlja protiv uhljebljivanja, funkcionarstva u znanosti, ali i protiv isključivosti filozofijskoga pristupa znanosti, odnosno apsolutiziranja pojedinih znanosti. Filozofijskom pristupu znanosti prijeti i opasnost da iz vida izgubi subjekt istraživanja – čovjeka. Doprinos teologije ovdje se očituje u korektivnoj ulozi koju ima: podsjeća znanosti da iz vida ne izgube ono što ljudskost podrazumijeva – djelovanje i ljubav. Nakana je članka, promišljanjima o teologiji na sveučilištu i njezinu doprinosu, rasvijetliti i pokazati kako teologija jest ili bi trebala biti istinska čuvarica ideje sveučilišta.
Rad uz uvod i nekoliko zaključnih misli ima dva poglavlja. U prvom poglavlju pod naslovom Ukratko o nastanku i radu Ekumenskog vijeća crkava u nekoliko poteza donosimo nastanak ovog važnog Vijeća na ...globalnoj razini te donosimo i popis svih deset svjetskih konferencija koje su održavane od 1948. do 2013. godine. Drugo poglavlje rada ima naslov Tematika odnosa prema stvorenome na svjetskim konferencijama Ekumenskog vijeća crkava. U njemu se govori o glavnim ekološkim temama, naglascima, poticajima i upozorenjima na pojedinim svjetskim konferencijama Ekumenskog vijeća crkava. Svjetska ekumenska asembleja u Seulu 1990. godine dala je odlučujući poticaj za bavljenje ekološkom tematikom, a prvi put Ekumensko vijeće crkava izravno o stvorenom svijetu i ekologiji govori na Sedmoj svjetskoj skupštini u Canberri 1991. godine. Naravno, i Osma svjetska skupština u Harareu 1998. godine, Deveta u Porto Alegreu 2006. te, naposljetku, Deseta svjetska skupština u Busanu 2013. godine bave se u jednom dijelu više ili manje istom tematikom. Pri kraju rada donijeli smo i Izjavu o klimatskoj pravdi Izvršnog odbora Ekumenskog vijeća crkava iz 2016. godine.
Enciklika pape Franje Laudato sì, objavljena 2015. godine, orijentir je suvremenoga doktrinarnog učenja o stvaranju. U radu se sažimlju osnovni pojmovi teksta u sedam koraka. Polazište je pregled ...hitnih izazova koji kršćanska teologija o stvaranju lica doživljava u osvit 21. stoljeća. U tom kontekstu, drugi korak opisuje teološki i pastoralni cilj enciklike. Stoga sljedeći korak razjašnjava odnos između suvremenih “znakova vremena” i doktrinarnog učenja u enciklici. Četvrti korak opisuje Papin koncept sveobuhvatnog pristupa izazovima u gospodarstvu, politici i okolišu. U tom smislu, peti korak skicira Papinu kritiku tzv. „tehnokratske paradigme“. Dok šesti korak opisuje njegovu koncepciju temeljne veze i univerzalne solidarnosti svih stvorenja, posljednji korak razotkriva pojam Božje “nježnosti”, koja je ključna za Papino teološko rasuđivanje o stvaranju i njegovoj duhovnosti.
Autor u članku analizira Schmittov spis Nomos zemlje postavljajući pitanje na koji se način nakon epohe nacije-države i kraha europskoga imperijalizma, što je bila i ishodišna postavka Hanne Arendt u ...njezinim Izvorima totalitarizma, uspostavljaju uvjeti mogućnosti političkoga djelovanja, budući da to djelovanje više nema za svoj egzistencijalni prostor ideju ukorijenjenosti u naciju kao državu s mehanizmima zaštite suverenosti s pomoću zakonodavne, izvršne i sudske vlasti zapisane u ustavu. Moć nije pritom tek državno-društvena logika upravljanja fiksnim prostorom i ograničenim teritorijem nacije-države, kako je to bilo uobičajeno od 18. stoljeća u Europi do kraja I. svjetskoga rata. Sam je Schmitt u drugome razdoblju njegova filozofijsko-pravnoga mišljenja, formalno i sadržajno nakon kraja II. svjetskoga rata, političko i politiku sagledao kao univerzalnu geopolitiku velikoga prostora (Großraum). Egzistencijalno-decizionistički obrat pokazuje se odlučujućim razlogom zbog čega se Schmittov pojam političkoga ne može proglasiti opravdanjem bilo kakve diktature ili totalitarizma. Odluka počiva na praznom središtu slobode, a ne moći. Nomos zemlje u postnacionalnoj konstelaciji za Schmitta na taj način postaje pitanje poretka i uprostorenja u osvajanju i prisvajanju zemlje u stalnim ratovima i sukobima s Drugim, jer je čovjek sve drugo negoli po prirodi dobar. Kritika ove pozicije u marginalijama Hanne Arendt uz Schmittovu knjigu Nomos zemlje otvara mogućnost rasprave o granicama neoimperijalizma i nove pravno-političke konstitucije svijeta nakon II. svjetskoga rata. Autor smatra da je rezultat ove aporetične i paradoksalne situacije u 21. stoljeću upravo u tzv. postimperijalnoj suverenosti kao nastavku Schmittove postavke o izvanrednom stanju na globalno-planetarnoj razini. Političko otuda prethodi politici kao što novi nomos zemlje zahtijeva obrat u razumijevanju odnosa slobode i moći.
Prošla su puna dva desetljeća od kada je papa Ivan Pavao II. objavio encikliku o odnosu vjere i razuma. Tu obljetnicu autor uzima kao povod da iznese neka svoja zapažanja o tematici kojom se taj ...dokument bavi i odjecima koje je dosad imao, osobito u novijim smjernicama za izobrazbu katoličkih svećenika i u pojedinim nastupima pape Benedikta XVI. Autor se najprije osvrće na razloge zbog kojih mjerodavni tekstovi crkvenog učiteljstva u naše vrijeme ne doživljavaju u crkvenoj i društvenoj javnosti onu pozornost koju po svojoj važnosti zaslužuju. Zatim pobliže ocrtava kako su temeljne misli iz enciklike Fides e ratio o važnosti filozofije za teološki studij dobrim dijelom pretočene u Dekret o reformi crkvenog studija filozofije i u novi Ratio fundamentalis institutionis sacerdotalis, dokument o odgoju i obrazovanju svećenika. U završnom dijelu autor analizira nekoliko tekstova i predavanja pape Benedikta XVI. iz kojih se jasno očituje da je spomenuti papa, kao nitko drugi u naše vrijeme, uočio važnost međusobne povezanosti i suradnje kršćanske vjere i ljudskog uma kao sudbinskog pitanja današnjeg čovječanstva i ukazivao na goleme opasnosti koje nastaju ako ta dva krila ljudskog duha ne iznađu odnos međusobnog potpomaganja, prožimanja i kritičkog čišćenja.
PDF
