Polazeći od zaokreta i rasta u razumijevanju prezbiterata i episkopata na Drugom vatikanskom saboru, autor uvodi u liturgijsko razumijevanje ministerijalnog svećeništva na temelju usporedne analize ...obrednog slavlja ređenja. Prezbiterska i biskupska služba ima se uvijek razumijevati iz njihova služiteljskoga, odnosno zajedničarskoga odnosa jednih s drugima kao i s Božjim narodom. Autor obrađuje zadanu temu kroz tri cjeline: otkriće liturgijskog temelja ministerijalnog svećeništva, biskup i svećenik kao eklezijalni subjekti u svjetlu ređenja biskupa i svećenika, prema liturgijskoj teologiji zajedništva: neke naznake za lex vivendi. Kontekstualnom i poredbenom analizom ređenja te s osobitim naglaskom na izvornom euhološkom kontekstu, autor zaokružuje razmišljanje iščitavanjem vlastitosti suodnosa svećeničke i biskupske službe čiji je identitet i zajedništvo bogoslužjem Crkve darovano i oblikovano.
U radu se raspravlja o teološkom značenju obrasca u kojem Četvrti lateranski koncil izražava svoje pravilo govora o Bogu stvoritelju: „inter creatorem et creaturam non potest tanta similitudo notari, ...quin inter eos maior sit dissimilitudo notanda – između stvoritelja i stvora ne može se ustvrditi tako velika sličnost, a da se između njih ne bi morala ustvrditi još veća nesličnost”. U prvom dijelu rada prikazana je središnja koncilska preokupacija koja se tiče kršćanske vjere: obraniti naučavanje vjere o trojedinom Bogu od katarskog krivovjerja i od krivog tumačenja Joakima iz Fiorea. Potom se u drugom i trećem dijelu tumači bliži kontekst pravila i daje njegovo teološko tumačenje. Na temelju stvaranja i onoga što Bog u Isusu Kristu čini za svoje stvorenje (čovjeka) smije se afirmirati da je stvor sličan stvoritelju, ali iz toga ne slijedi da je stvoritelj sličan stvoru. To proizlazi iz negativne formulacije pravila i iz njegova inzistiranja na „većoj nesličnosti” između njih. Ujedno je u tome vidljivo kako u čovjeka Bog otvara nove prostore govora koji transcendiraju znanstvenu verifikabilnost i signaliziraju ono neizrecivo. Kad se dakle govori o neizrecivom Bogu, onda se ne govori da bi se Boga izreklo, nego se govori da se ne bi o njemu samo šutjelo. Tako lateransko pravilo utvrđuje valjanost analognoga govora o Bogu. U tom govoru ono utvrđuje donju granicu ispod koje govor o Bogu ne smije pasti, ali ono također otvara slobodan prostor ne samo za „put izvrsnosti” koji se izvodi iz „puta nijekanja” nego i za prekoračenje govora o Bogu u govor Bogu, kako u molitvi šutnje, tako i u molitvi riječima.
Sve prisutniji kulturalni i religijski pluralizam neminovno postavlja pitanje odnosa kršćana prema rastućoj religioznoj pluralizaciji društva u kojem žive. U ovom tekstu pokušava se ukazati na ...teoretski i praktični doprinos koji teološka refleksija može dati kako bi se izazov religijskog pluralizma mogao vidjeti u ispravnom svjetlu tako da iz teoloških razmišljanja može slijediti konkretna politička i religijska praksa u društvu.
Polazeći od činjenice da kršćani svagdje u svijetu žive u svakodnevnom egzistencijalnom kontaktu sa sljedbenicima drugih religija, Katolička Crkva, počevši od Drugoga vatikanskog koncila, intenzivno raspravlja o teološkom vrjednovanju fenomena religijskog pluralizma i samoshvaćanju kršćanstva naočigled religijske povijesti čovječanstva.
Budući da je religijski pluralizam objektivni teološki problem, u prvom dijelu rada autor analizira tri uobičajena religijsko-teološka nacrta ili modela koje nudi današnja teologija religija u pokušaju da odgovori na pitanje kakav bi trebao biti stav Crkve i kršćana prema religijskom pluralizmu: pretkoncilsko stajalište prema drugim religijama (ekskluzivistički ekleziocentrizam), pristup Drugoga vatikanskog koncila i poslijekoncilske teologije (inkluzivistički kristocentrizam) te pogled na druge religije predstavnika takozvane pluralističke teologije religija (pluralistički teocentrizam).
U kontekstu religijskog pluralizma Crkva je kao zajednica vjernika pozvana potvrđivati vlastiti kršćanski identitet u dijalogu s postojećim religijama i kulturama u kojima kršćani žive. Stoga se u drugom dijelu rada, osim opisane trostruke klasifikacije pristupa teologiji religija, sažeto predstavljaju religijsko-teološki nacrti dvojice njemačkih katoličkih teologa. To su Klaus von Stosch i njegovo promišljanje o komparativnoj teologiji religija i Karl-Josef Kuschel koji prakticira teološki međureligijski dijalog unutar triju monoteističkih religija (takozvane ‘abrahamske ekumene’).
U trećem i završnom dijelu rada, polazeći od relacijskog razumijevanja zahtjeva jedinstvenosti i univerzalnosti kršćanske objave, autor donosi neka zapažanja o naravi misijskog naloga Crkve u ozračju religijskog pluralizma i dijaloga.
U radu se govori o Sredozemlju (Mediteranu) kao „mjestu susreta i mira“. Naime, na poziv Talijanske biskupske konferencije održan je u Bariju od 19. do 23. veljače 2020. susret katoličkih biskupa iz ...područja zemalja koje su povezane sa Sredozemljem. Na susret koji je organiziran prvi put u povijesti došlo je 58 predstavnika iz 20 „mediteranskih zemalja“. Na pitanje zašto je organiziran ovaj susret odgovorio je predsjednik Talijanske biskupske konferencije kardinal Gualtiero Bassetti: „Ovom inicijativom nismo se htjeli svrstati s prorocima nedaće koji dižu ruke kad su neredi i ratovi u pitanju.., jer vjerujemo da ljubav jača od mržnje, dijalog od fundamentalizma i pravda od bezakonja“. A projekt susretu Crkava iz Sredozemlja ima povijesne korijene koji su vezani uz „proročko viđenje“ gradonačelnika Firence, Giorgia La Pire, koji je pedesetih godina prošloga stoljeća organizirao „Mediteranske razgovore“. On je Mediteran nazvao „Tiberijadskim jezerom“ oko kojega su smješteni narodi koji pripadaju „trostrukoj Abrahamovoj obitelji“. Ovoga puta poziv je upućen katoličkim biskupima sa Sredozemlja da dođu u Bari na „susret, razgovor i molitvu“ koja je završila euharistijskim slavljem s Papom Franjom, u nedjelju 23. veljače 2020. godine.
Premda susret nije bio „znanstveni skup“, ali bio je povijesni i zapažen medijski događaj na kojem su biskupi na „sinodalan način“ govorili o znakovima vremena za ovo naše doba, te izmijenili bogatu i raznoliku liturgijsku, eklezijalnu i duhovnu crkvenu tradiciju. Okupljeni oko pape Franje, s kojim je završio ovaj susret, osjetilo se „proročke riječi“ Svetoga Oca kojima nas usmjerava i potiče da preko ekumenskih i međureligijskih susret „budemo mirotvorci i promicatelji dijaloga među ljudima i narodima“. U tom vidu pisanje i djelovanje „sluge Božjega La Pire o Mediteranu kao „mostu koji povezuje prostore i ljude“, povezano s „teologijom koja ima biti u službi mira i kulture dijaloga“, imalo je osobito značenje na susretu biskupa u Bariju s temom „Sredozemlje kao mjestu susreta i mira“.
In this paper, we want to point to the roots of Moltmann’s “new political theology” which he initiated along with J. B. Metz at the end of the 1960s and the beginning of 1970s, with special emphasis ...on the meaning of the cross in the political and societal engagement of Christian communities and believers. Moltmann’s conception of “new political theology” is mainly relying on his conception of the death of God which he draws from the history of Jesus of Nazareth, but from Hegel’s understanding of the speculative Good Friday as well. Mainly emphasising the death of God, Moltmann was able to posit the cross as a radical critique of the divinization of collective identities that the society, politics and religion push forward. Along those lines, he sees the revolutionary potential of the cross in the critique of these identities.
Članak tematizira pitanje odnosa protestantskog teologa Karla Bartha prema rimokatoličanstvu. Usredotočen je na razdoblje Barthova djelovanja kao honorarnog profesora na katedri za reformiranu ...teologiju Sveučilišta u Göttingenu. Riječ je o formativnom razdoblju, kako za Barthovu teologiju uzetu u cjelini, tako i za njegov odnos prema rimokatoličanstvu. Članak prikazuje genezu Barthova interesa za rimokatoličanstvo, smještajući je u kontekst njegova bavljenja samom protestantskom teologijom i njezinom poviješću, odnosno pretpoviješću u teologiji srednjeg vijeka. U članku se pritom pokazuje kako se Barthov stav o rimokatoličanstvu mijenja – i to od shvaćanja rimokatoličanstva kao svojevrsne 'hereze' srodne novoprotestantizmu pa do shvaćanja rimokatoličanstva kao oblika teologije i crkvenosti koji svojim, premda problematičnim poimanjem mogućnosti Božje Riječi u govoru Crkve, može upravo protestantskoj teologiji i crkvenosti postati kritičkim poticajem u traganju za njezinim djelomice zatrtim identitetom.
Podjela znanosti je znanstveno-političko pitanje uređenja i funkcioniranja institucija u kojima se znanstveno znanje stječe, predaje i primjenjuje. Humanističke i društvene znanosti bave se čovjekom, ...tj. stvarima čovjeka u interesu čovjeka. Teologija ga uzima u krilu stvorenja u perspektivi njegova odnosa s Bogom. U članku se ističe specifičnost tog odnosa i posljedice koje odatle proizlaze za shvaćanje čovjeka i njegova života; upozorava se na osporavanje tog pristupa u kontekstu prirodoznanstveno intonirane i tehnicizirane suvremene kulture; na kraju se tematiziraju intelektualni i kulturalni izazovi s kojima je pritom teologija suočena te se ističe važnost njezina priloga u suvremenim raspravama u kojima je u pitanju čovjek. Kroza sve to u članku se zastupa uvjerenja da vjernička religiozna opcija širi pogled na čovjeka i otvara nove perspektive njegova razumijevanja te se pledira u prilog neodrecivog mjesta teologije u humanističkim znanostima i za njezinu otvorenost kritici i raspravi o stvarima čovjeka radi čovjeka.
The division of science is a scientific and political question of constitution and functioning of institutions in which scientific knowledge is acquired, presented and applied. Humanities and social science deal with human i.e. with the matters of human in the interest of human. Theology takes him in the lap of creatures in the perspective of his relation to God.
This article emphasises the specificity of this relation and the consequences which arise out of it for the understanding of human and his life; it warns that such an approach in the context of scientifically intoned and technicistic contemporary culture is contested. In the end it deals with intellectual and cultural challenges theology is faced with and points out the importance of its contribution to contemporary disputes concerning human. Throughout all of this the article represents the convictions that the believers religious option broadens the prospect of man and opens new perspectives of understanding him so it pleads for an indisputable place of theology as one of the humanities and its openness to critic and debate about the matters of man for man.
The focus of this examination is on Hegel’s Lectures on the Philosophy of History, particularly the final chapters in which, among other things, Hegel posits that no change in legal freedoms can be ...expected without the liberation of conscience and that it is illusory to expect the revolution to succeed if it is not preceded by religious reformation. It is an attempt to critically rethink Hegel’s views on reformation, revolution and history in the light of modern religious, theological, philosophical, political, scientific and cultural theses and research. The philosophy of history is observed as something of a key to understanding Hegel’s (often hermetic) philosophical ideas. At the same time, his brilliant insights are reimagined in the context of the contemporary revival of the phenomena of religion/faith.
Djelo Ž. Mardešića do sada je izdašno istraživano pod vidom njegova doprinosa društvenim, povijesnim i fenomenološkim znanostima o religiji. Pritom je njegova osobna teološka sinteza kršćanstva koja ...je više ili manje izričito utkana u njegove društveno-religijske analize i promišljanja ostala u velikoj mjeri po strani. Čak se među tumačima njegove misli može naići na izričitu nesklonost traganju za njegovim teološkim profilom. Mi međutim držimo da Mardešić ima jednu prepoznatljivu teološku viziju stvarnosti koja prati i prožima njegove socioreligijske i religiološke analize. To je dohvatljivo između ostalog i u njegovim teološkim vrednovanjima fenomena religijskog, svjetonazorskog i političkog pluralizma. Stoga se u ovom članku nastoji uočiti i ukratko predočiti neke od nosivih kategorija Mardešićeve teološke sinteze koju on primjenjuje kod vrednovanja fenomena religijskog i političkog pluralizma suvremenih društava. U uvodnom dijelu se načelno govori o mjestu i ulozi teološkog promišljanja religijskog pluralizma kao i o načinu prisutnosti Mardešićeve teološke sinteze unutar njegove religiologije. U prvom poglavlju skiciraju se temeljne odlike moderniteta i postmoderniteta kako ih vidi ovaj autor, a koje promiču pluralizaciju dosadašnjih pretežito kršćanskih društava. Ukazuje se potom na neke od neprimjerenih reakcija kršćana katolika na rastuću pluralizaciju društva. Uočavanju najvažnijih elemenata Mardešićeve teološke sinteze i njihova primjena na teološko vrednovanje pluralizma posvećen je središnji dio članka. U zaključnom dijelu se na temelju iznesenog i protumačenog ukazuje na utemeljenost naslovne teze o postojanju Mardešićeve teološke sinteze koja je iznjedrila elemente njegove teologije pluralizma. Sve to govori u prilog Mardešićevoj interdisciplinarnoj metodologiji kao i njegovu nezanemarivu doprinosu recepciji saborskih gledanja na rastuću svjetonazorsku pluralnost društva.
PDF
