Svrha ovog rada je istražiti vezu između promjene i B-teorije vremena, koja se ponekad naziva i Znanstvenim pogledom na vrijeme, prema kojem je stvarnost četverodimenzionalni prostor-vremenski ...manifold, u kojem prošlost, sadašnjost i budućnost jednako postoje, a sadašnje vrijeme i ne-sadašnje vrijeme su metafizički isto. Argumentiram u prilog novom odgovoru na kompleksno pitanje postoji li promjena prema B-teoriji. Zapravo, često se kaže da B-teoretičari imaju ‘statični’ pogled na vrijeme. Međutim, ovo je daleko od nevine semantičke razlike: ako B-teorija vremena predstavlja model vremenske stvarnosti koji je statičan, tada prema B-teoriji nema promjena. Na temelju ovoga se razumno može smatrati sljedeće: naravno, promjena postoji, dakle B-teorija mora biti lažna. U ovom radu tvrdim da u jednom smislu postoji promjena prema B-teoriji, međutim u drugom smislu nema promjene prema B-teoriji. U tu svrhu predstavljam tri slučaja promjene: Egzistencijalna promjena, naime gledište da se stvari mijenjaju s obzirom na njihovo postojanje tijekom vremena; Kvalitativna promjena, gledište da se stvari mijenjaju s obzirom na njihovo postojanje tijekom vremena; Propozicijska promjena, naime gledište da se stvari (tj. propozicije) s vremenom mijenjaju u odnosu na njihovu istinosnu vrijednost. Tvrdim da, iako postoji interpretacija ove tri instance promjene koja je istinita prema B-teoriji, pa tako i promjena prema B-teoriji u tom smislu, postoji B-teorijska interpretacija svakog od njih koja nije istinita prema B-teoriji, stoga prema tome nema promjene prema B-teoriji u ovom drugom smislu.
This article on the theories of the German sociologist Niklas Luhmann starts with a discussion of the formal codes that give what he calls communication systems their boundaries and coherence. It ...continues with an account of how these differentiating, observing systems can be seen to operate independently of human intervention, leading to a split between active, conscious human action and impersonal communication systems operating under their own logic, and more specifically to a split between conscious critique and social change. Throughout it is argued that observing and observed, reference and self-reference, and seeing and blindness, are all inseparably linked, raising serious questions about the status and function of social critique as conventionally understood.
Straipsnyje aptariama vokiečių sociologo Niklaso Luhmanno socialinė teorija. Pradžioje formuluojama formalaus kodo, nusakančio komunikacijos sistemos ribas ir darnaus funkcionavimo principą, idėja. Siekiama atskleisti, kaip diferencijuojančio-stebėjimo sistemos gali veikti nepriklausomai nuo žmogaus, kaip atsiranda atotrūkis tarp sąmoningo, aktyvaus žmogiškojo veiksmo ir nuasmenintos komunikacijos sistemos, veikiančios pagal savo vidinę logiką. Toks atotrūkis pastebimas ir sąmoningos socialinės kritikos atveju. Kritika inicijuoja pokyčius, bet antrieji plėtojasi savarankiškai, pagal vidinius sisteminius principus. Straipsnyje teigiama, kad stebintis ir stebimas subjektai, nuoroda į kitą ir savęs įvardijimas, akivaizdumas ir aklumas yra tarpusavyje susiję reiškiniai, o į tai svarbu atsižvelgti svarstant aktualius socialinės kritikos paskirties ir funkcijų klausimus.
Straipsnyje ieškoma atsakymo į klausimą, kodėl sociologijos teorija vadinama dviem skirtingais pavadinimais – „socialine teorija“ ir „sociologine teorija“. Grindžiama tezė, kad ši dvivardystė yra ...dviejų iki galo neišspręstų sociologijos episteminio statuso problemų (sociologijos santykio su kitais socialiniais mokslais ir jos santykio su filosofija) semantinis simptomas. Minimalistiškai save suprantanti sociologija yra mokslas apie visuomenės socialinę bendruomenę. Maksimalistinė sociologijos samprata teigia, kad sociologijos objektas yra visa visuomenė: sociologija tampa socialine teorija ir neišvengia sociologinio proto antinomijų dialektikos, kuri reiškiasi alternatyvių „visuomenės esmės“ sampratų konfliktais. Socialinė teorija ir istorijos filosofija straipsnyje traktuojamos kaip alternatyvios tradicinei metafizikai „modernybės metafizikos“. Postpozityvistinė socialinė teorija traktuojama kaip forumas, kuriame svarstomos turiningos ontologinės sociologinių teorijų darybos problemos.
Straipsnyje supažindinama su sprendimų teorijos eksplikuojama formaliojo racionalumo samprata, aptariamos jos modifikacijos, kurias ši samprata patiria, kai sprendimų teorija savo reikmėms naudojasi ...socialiniai mokslininkai ir filosofai. Šių modifikacijų rezultatas vadinamas „storąja“, „standžiąja“, „tankiąja“ arba „plačiąja“ racionalumo samprata. Sprendimų teorija yra veiksmų racionalaus pasirinkimo teorija. Racionaliu čia vadinamas pasirinkimas veiksmo, kuris maksimizuoja veikėjo laukiamą naudą. Straipsnyje taip pat parodoma, kuo skiriasi tos formaliosios racionalumo teorijos „storinimo“ strategijos, kuriomis naudojasi socialiniai mokslininkai, nuo tų, kurias taiko filosofai. Apžvelgiamos konceptualios sąsajos tarp formaliosios praktinio racionalumo sampratos ir tos, kuri tradiciškai yra praktinės filosofijos (etikos) dėmesio centre (ji straipsnyje vadinama absoliučiojo praktinio racionalumo vardu). Straipsnyje pristatoma „santykinio praktinio racionalumo“ vardu pavadinta praktinio racionalumo samprata, kurios kontūrai paskutiniaisiais dešimtmečiais ryškėja analitinėje veiklos bei socialinėje filosofijoje.
The implementation of new technologies in healthcare leads to the emergence of new practices that diverge from traditional medical procedures. Existing scientific literature observes that new ...technologies often contradict conventional treatment methods, thereby posing a threat to existing divisions of labor and responsibilities among healthcare professionals and their medical domains. It is expected that tensions and conflicts arising from these contradictions hinder the implementation of new technologies and procedures in healthcare organizations. However, this article challenges such assumptions, arguing that conflicts between old and new practices or among practices of different medical domains are actually one of the main drivers of innovation. Cultural-historical activity theory (Engeström, 1987; 2001; Blackler, 2009) promotes a dialectical approach to researching the implementation of new technologies in organizations. It contends that consensus between old and new, or between domain-specific practices is not necessary for new technologies to be successfully implemented, provided there is a shared goal of activity. On the contrary, contradictions and tensions between different ways of working are considered regular characteristics of activity systems during the introduction of new technologies in organizations. This article presents the results of a long-term case study on a hospital’s implementation of a new technology called Transcatheter Aortic Valve Implantation (TAVI) which is a minimally invasive cardiac procedure. The newly introduced procedure enables the treatment of previously inoperable patients suffering from aortic valve stenosis. During the five-year ethnographic study of its implementation, numerous contradictions and difficulties in the progress of this innovation were documented. By applying cultural-historical activity theory to the case, various contradictions initially thought to impede its progress were identified. However, it turns out that the expansion of doctors' activities and the transformation of aortic stenosis treatment arose precisely from these contradictions. Although generalizations cannot be drawn from case studies, this example demonstrates the utility of using cultural-historical activity theory in researching the modernization of healthcare organizations. Therefore, this article contributes to the development of new theoretical approaches and methods, urging researchers and theorists of technology implementation to re-examine the current understandings of these processes.
Implementacijom novih tehnologija u zdravstvu stvaraju se nove prakse, različite od tradicionalnih medicinskih postupaka. Znanstvena literatura smatra da su nove tehnologije često u suprotnosti s uobičajenim načinima liječenja te postaju prijetnja postojećim podjelama rada i odgovornosti između zdravstvenih djelatnika i njihovih medicinskih domena. Nadalje, smatra da tenzije i sukobi koji proizlaze iz tih kontradikcija usporavaju implementaciju novih tehnologija i procedura u zdravstvenim organizacijama. Ovaj članak, međutim, dovodi u pitanje takve pretpostavke, tvrdeći da su sukobi starih i novih praksi ili između praksi različitih medicinskih domena zapravo pokretači inovacija. Kulturno-povijesna teorija aktivnosti (Engeström, 1987; 2001; Blackler, 2009) promiče dijalektički pristup istraživanjima implementacije novih tehnologija u organizacije te tvrdi da nije nužan konsenzus između starih i novih, kao ni između domenski specifičnih praksi kako bi se uspješno implementirale nove tehnologije, uz uvjet zajedničkog cilja aktivnosti. Naprotiv, kontradikcije i napetosti između različitih načina rada smatraju se redovitim karakteristikama sustava aktivnosti pri uvođenju novih tehnologija u organizacije. U ovom članku predstavljaju se rezultati dugogodišnje studije slučaja bolnice koja je uvela novu tehnologiju imena TAVI (transkateterska ugradnja aortnog zaliska) u svoje kardiokirurške postupke. Novonastalom procedurom omogućeno je liječenje dotad inoperabilnih pacijenata koji boluju od stenoze aorte srčanog zaliska. Tijekom petogodišnjega etnografskog istraživanja njezine implementacije zabilježene su mnogobrojne kontradikcije i poteškoće u napretku ove inovacije. Primjenom kulturno-povijesne teorije aktivnosti na slučaj, uočene su različite kontradikcije za koje se isprva činilo da usporavaju njezin napredak. Međutim, ispostavlja se da je upravo iz njih nastala ekspanzija aktivnosti liječnika i transformacija liječenja stenoze aorte. Iako se iz studija slučaja ne mogu postavljati generalizacije, ovim se primjerom pokazuje korisnost upotrebe kulturno-povijesne teorije aktivnosti u istraživanjima modernizacije zdravstvenih organizacija. Stoga ovaj članak pridonosi razvoju novih teorijskih pristupa i metoda, pozivajući istražitelje i teoretičare implementacija novih tehnologija da preispitaju postojeća razumijevanja tih procesa.
Prispevek obravnava povezave med dvema izmed pomembnejših glasbenoteoretskih traktatov, Temelji harmonike Gioseffa Zarlina in Temelji glasbe Anicija Manlija Severina Boetija. Odgovoriti skuša na ...vprašanje, v kolikšni meri se Zarlino navezuje na Boetija in prevzema njegove misli ter v kolikšni meri se od njega odmika.
Pitanje odgoja staro je koliko i život sâm, a njegovi ključni elementi zaokupljaju i dalje misli brojnih pedagoga, psihologa, filozofa, sociologa itd. Mnogo je stručnjaka različitih profila koji se ...bave temom odgoja, no jedno se ime posebno ističe, ime uz koje se veže pojam suvremenog odgoja i reforme obrazovanja – John Dewey. Cilj ovog rada je prikazati u glavnim crtama njegovu teoriju i primjenu teorije u domeni filozofije odgoja, ističući važnost odgoja kao društvene funkcije u službi civilizacijskog opstanka i napretka. Upravo je društveni i tehnološki napredak potaknuo Deweyja na ideju reforme obrazovanja, u čijem je središtu bio praktični rad i eksperimentalna metoda, s ciljem postizanja ravnoteže između znanja i vještina. Značajan dio Deweyjeve filozofije odgoja posvećen je odgoju i obrazovanju, a uz taj aspekt bit će prikazana i opća promišljanja o odgoju, njegovim ciljevima, svrsi i definiciji, te moralu kao iznimno značajnom odgojno-obrazovnom aspektu.
The question of education is as old as life itself, and its elements, which have been questioned throughout history, still occupy the minds of many pedagogues, psychologists, philosophers and sociologists today. There are many different experts dealing with education, but one name is particularly important, the name that links the notion of contemporary education and education reform – John Dewey. The aim of this paper is to present his theory and its application in the domain of the philosophy of education, emphasizing the importance of education as a social function in the service of civilizational survival and progress. Social and technological advancement prompted Dewey to the idea of education reform, with focus on practical work and experimental method and with the aim of achieving a balance between knowledge and skills. A significant part of Dewey's philosophy of education is devoted precisely to education. This paper presents general reflections on education, its goals, purpose and definition, and morals as a significant educational aspect, all combining pragmatic approach, making experience and knowledge gained with practical work a priority.
Autor u članku promišlja o nekim starim i novim naglascima u katoličkom vrednovanju rata u svjetlu tradicionalne teorije pravednog rata. U uvodnom dijelu autor kratko promišlja o ratu kao zlu ...(mysterium iniquitatis), a zatim ukratko predstavlja tradicionalne argumente u prilog opravdanju takozvanoga pravednog rata u svjetlu teorije pravednog rata. Nakon toga autor predstavlja neke novije naglaske u katoličkom vrednovanju rata s posebnim naglaskom na nauk Drugoga vatikanskog koncila, koji je osudio rat i pozvao na zabranu svakog rata. Autor u nastavku članka prikazuje neka tumačenja rata i nenasilja u postkoncilskom katoličkom mišljenju s posebnim naglaskom na poruke pastoralnog pisma o izazovima mira američkih biskupa iz 1983. godine, a zatim na argumente jednog od najpoznatijih moralnih teologa 20. stoljeća Bernharda Häringa u prilog napuštanju tradicionalne teorije pravednog rata i bezuvjetnom pristajanju uz evanđeosku logiku nenasilja. Na temelju tih analiza autor ističe nužnost nadilaženja proturječja koje postoji između tradicionalnog shvaćanja pravednog rata i evanđeoskog mira i poziva na nenasilje. U tom smislu u zadnjem dijelu članka autor ukratko predstavlja najnovije katoličke prijedloge za napuštanje teorije pravednog rata, koja je tijekom povijesti služila za žalosno opravdanje gotovo svih ratova.
In the article, the author reflects on some old and new emphases in the Catholic evaluation of war in light of the traditional just war theory. In the introductory part, the author briefly reflects on war as evil (mysterium iniquitatis), and then concisely presents traditional arguments in support of the justification of the so-called just war in light of the just war theory. The author proceeds with some recent emphases in the Catholic evaluation of war, highlighting the teaching of the Second Vatican Council, which had the author outlines some interpretations of war and nonviolence in the post-conciliar Catholic opinion, with a special emphasis on the messages of a pastoral letter about the peace challenges of the American bishops from 1983, and then on the arguments of one of the most famous moral theologians of the 20th century, Bernhard Häring, in support of abandoning the traditional theories of just war and unconditional agreement with the evangelical logic of non-violence. Based on these analyses, the author points out the necessity of overcoming the contradiction that exists between the traditional understanding of a just war and evangelical peace and calls for non-violence. In this sense, in the last part of the article, the author briefly showcases the latest Catholic proposals for abandoning the just war theory, which throughout history served as a sad justification for almost all wars.
straipsnis ir santrauka lietuvių kalba; santrauka anglų kalba
Lietuvos ūkis per paskutinį šimtmetį patyrė labai daug pokyčių. Tik atgavus nepriklausomybę (1918 m.) Lietuvai reikėjo viską pradėti nuo ...pradžių, t. y. labai sudėtingose politinėse peripetijose reikėjo kuo greičiau kurti savo ūkį. Viso to pradžia buvo smulkus ir vidutinis verslas, amatai, mažmeninė prekyba. Deja, Lietuva neturėjo savarankiško, verslaus ir gyvenimo inovacijoms neabejingo verslininkų sluoksnio. Tam buvo tiek objektyvių (pasaulinė ekonominė krizė), tiek subjektyvių (apyvartinių lėšų stoka, menka perkamoji galia, valstybės institucijų biurokratizmas ir pan.) priežasčių. Tarpukario laikotarpis buvo per trumpas, kad šalies ūkis pasiektų reikšmingesnių rezultatų nors tam tikros sąlygos buvo palankios, o socialinės politikos srityje buvo nemažai nuveikta. Dabarties politikai ir ekonomistai galėtų pasimokyti iš to meto politinio įžvalgumo, ekonominio racionalumo, teisinės technikos. Deja, antrasis pasaulinis karas ir po jo sekęs autoritarinis Sovietų Sąjungos ekonomikos pobūdis nulėmė to meto Lietuvos ūkio pobūdį, kaitos neracionalumą. Nepriklausomybės atkūrimas daug kam buvo nelauktas. Teko pradėti tvarkyti Lietuvos ūkį, neturint beveik jokio praktinio ir mokslinio įdirbio, reikalingo objektyvioms ir prasmingoms ekonominėms reformoms atlikti. Norint Lietuvai orientuotis į europinius valdymo standartus, būtina iš esmės pagerinti visų sričių vadybą. Lietuvos mokslas dar nepakankamai orientuotas į taikomuosius tyrimus, natūralų teorijos ir praktikos sujungimą. Tapę Europos Sąjungos nariais, turime gebėti save realizuoti. Tik visuotinė gerovė, aukštas kultūros lygis ir gerai išsilavinęs jaunimas bei geras demokratijos idealų supratimas leis Lietuvai tapti pilnaverte laisvos ES nare.
Per ribinio naudingumo teoriją, keinsizmą, neoklasikus, monetarizmą, neoliberalizmą ir institucionalistų pažiūras bandoma formuoti politologų ir ekonomistų bendrą tyrimų lauką. Didžiausias XX a. ekonomikos mokslo laimėjimas – makroekonominės teorijos sukūrimas. Didelis nuopelnas tenka Nobelio premijos laureatams: Milton′ui Friedman′ui, James′ui Tobin′ui, Franco′ui Modigliani′ui, Lawrence′ui R. Klein′ui, Robert′ui M. Solow′ui ir kt. Deja, Lietuvos atgimimo kelyje vyksta atvirkštinis procesas: socialinių mokslų susiskaidymas, t. y. užsienyje socialinių mokslų srityje daugiausia atliekama teorinių, o ne empirinių tyrimų. Tačiau Lietuvoje to pasigendama. Tarpukario laikotarpio intelektualų (D. Cesevičius, D. Budrys, P. Padalskis ir kt.) minčių tęsėjų gretos labai retos. Dabartiniams Lietuvos ekonomistams dažnai trūksta nuoseklumo ir plataus teorinio pasirengimo. Manyčiau, kad XXI a. rengiamiems ekonomistams reikėtų gerokai sustiprinti matematizuotos ekonominės teorijos dėstymą. Be to, jie patys turėtų gebėti tokias teorijas ne tik interpretuoti, bet ir kurti naujas. Būtina ekonomikos teorijos ir praktikos simbiozė.
Elektronička je leksikografija grana leksikografije koja se bavi teorijskim i praktičnim aspektom mrežnih rječnika, a obuhvaća enciklopedije, leksikone, glosare, terminološke repozitorije i druge ...informacijske alate kojima se može pristupiti putem interneta. Među obilježjima i prednostima elektroničkih rječnika iz korisničke perspektive ističe se brz pristup informacijama te novi tip informacija, poput zvučnih i slikovnih priloga u natuknici ili povezanost s drugim softverom kao što je ugrađeno poučavanje i učenje, igre i slično. Iz leksikografske perspektive naglašava se oslobođenje od abecednoga ustroja sadržaja rječnika, kao i dokidanje ograničenja linearnoga teksta uključivanjem poveznica u natuknicu i opcije pokaži manje/više kojom upravlja korisnik.Ipak, unatoč prednostima, prisutne su kritike zbog nedostatne ponude izvorno elektroničkih rječnika u leksikografijama pojedinih jezika. Stoga suvremena e-leksikografija nastoji naći rješenja za izazove proizišle iz naoko idealnih digitalnih uvjeta, poput opasnosti od preplavljivanja korisnika golemom količinom nestrukturiranih podataka u kojoj se gubi informacija, ali i odgovora na pitanje što leksikografi mogu učiniti da korisnički izbor u potrazi za informacijom budu rječnici, a ne kakve druge internetske baze podataka i brze tražilice.U radu se daje pregled suvremenih dosega elektroničke leksikografije iz teorijske i tehnološke perspektive. Najprije se donose osnovne teorijske postavke vezane uz obilježja e-rječnika i teoriju u elektroničkoj leksikografiji, koja se istovremeno naslanja na postojeću teoriju leksikografije koja počiva na lingvistici i u kojoj važnu ulogu imaju procjene leksikografa o načinima obrade unutar mikrostrukture te na nadogradnju koja uključuje tehnološke, funkcionalne i estetske aspekte izrade rječnika u digitalnom obliku. Zatim se pokazuju primjeri različitih rješenja u elektroničkim rječnicima hrvatskoga i drugih jezika koja nastoje odgovoriti na izazove informatičkoga i informacijskoga doba te pomiriti leksikografske mogućnosti i korisničke potrebe. Na temelju toga daje se zaključak o tendencijama izrade rječnika i drugih leksikografskih alata koji će pratiti ubrzani tehnološki razvoj i društvene potrebe u suvremeno doba.
Electronic lexicography is a branch of lexicography that deals with theoretical and practical aspects of online dictionaries, additionally encompassing encyclopedias, lexicons, glossaries, terminological repositories, and other online information tools. From the user’s perspective, electronic dictionaries offer fast access, entries enriched with new types of information such as sounds and images as well as links to other software featuring embedded teaching and learning, games, etc. From the lexicographic perspective, e-dictionaries overcome limitations of alphabetical ordering as well as those of linear text by supplying entries with links and the show less/more functionality.However, despite these advantages, not all national lexicographies offer a wide range of born-digital dictionaries. In response to this, contemporary e-lexicography seeks to offer solutions to the challenges arising from the seemingly ideal digital conditions, including the danger of overwhelming the user with an abundance of unstructured data leading to the loss of information. E-lexicography also seeks to answer the question of what lexicographers can do to induce users to obtain information from dictionaries rather than from online databases or fast search engines.This article provides an overview of the current state-of-the-art in electronic lexicography from a theoretical and technological perspective. It starts by presenting the main theoretical postulates related to the features of e-dictionaries and electronic lexicography theory. On the one hand, electronic lexicography is based on existing lexicographic theory with its linguistic underpinnings, where dictionary microstructure crucially depends on the lexicographer’s practice. On the other hand, it involves technological, functional and aesthetic aspects of creating a digital dictionary. The overview is followed by examples from electronic dictionaries of Croatian and other languages illustrating how the challenges of the information age and of balancing all the features of e-lexicography with user needs may be addressed. The article concludes that current lexicographic practice in creating dictionaries and other lexicographic tools is turned towards keeping up with rapid technological developments and social needs.
PDF
