U radu se ukratko, na temelju nekoliko tipičnih iskaza glagoljaških pisara, kompilatora i prevoditelja, sažimlju neki pogledi na glagoljsku tekstnu zajednicu. Kroz odabrane se citate otkriva ...povezanost raznorodnoga sadržaja rukopisa (a neki od njih slagani su po idealu "što općenitijega" materijala, kao da se stremilo kakovu srednjovjekovnom enciklopedizmu, čemu je najbliže Petrisov zbornik iz 1468. godine) s konkretnim okruženjem, odnosno publikom za koju su tekstovi pisani, te s polifunkcionalnošću velikoga broja prepisanih, prevedenih ili kompiliranih sastava. To je postupak kroz koji je ostvaren specifičan fenomen "migracije", pokretljivosti i prilagođavanja raznih predložaka i izvora, čime su glagoljaši hrvatsku glagoljsku pisanu riječ učinili dijelom zajedničke europske srednjovjekovne kulturne, duhovne i književne tradicije.
Benediktinci u Hrvatskoj bili su i glagoljaši, osim latinskoga jezika upotrebljavali su i hrvatskocrkvenoslavenski jezik i pismo glagoljicu. U benediktinsku glagoljsku baštinu ubrajaju se rani i neki ...od najznamenitijih spomenika hrvatskoga glagoljaštva, kao što su Bašćanska ploča te hrvatskoglagoljska Regula Svetoga Benedikta. Na benediktinsku baštinu upućuju i spomeni benediktinskih svetaca u kalendarima glagoljskih misala i brevijara i u oficijima glagoljskih brevijara. Benediktinskom glagoljskom nasljeđu pripada i ordo missae u najstarijem hrvatskoglagoljskom zborniku, Pariškom zborniku Slave 73 (1375.), rukopisu koji se umnogome razlikuje od drugih hrvatskoglagoljskih izvora, jer između ostalog sadrži rijedak primjer glagoljaškog liber horarum i predstavnik je onih liturgijskih tekstova koji su općenito nestali iz uporabe nakon franjevačke reforme. Intenzivnijim istraživanjem ovoga zbornika i utvrđivanjem izvora i predložaka na temelju kojih je kodeks sastavljen, zasigurno će se proširiti spoznaje o tragovima benediktinske glagoljske baštine u hrvatskoj kulturi.
In addition to the Latin script, the Benedictines in Croatia also used the Croatian Church Slavonic and Glagolitic script. The Benedictine Glagolitic heritage includes early and some of the most significant monuments of Croatian Glagolitic tradition, such as the Baška Tablet, which the Benedictines erected around 1100 in Jurandvor near Baška on the island of Krk, and the Croatian Glagolitic Rule of St. Benedict, preserved in a 14th-century transcript and created on the basis of an older version, probably dating back to the 12th century. During their stay at the Emmaus Monastery in the 14th century, the Glagolitic Benedictines translated from Czech a very valuable and extensive corpus of literary texts, in which the medieval encyclopedia Lucidar particularly stands out. Mentions of Benedictine saints in the calendars of Glagolitic missals and breviaries and in the Divine Offices of Glagolitic breviaries also point to the Benedictine heritage. The Benedictine Glagolitic heritage also includes the rites of the Order of the Mass (Ordo Missae) in the oldest Croatian Glagolitic anthology, the Paris Miscellany (Slave 73) from 1375. This manuscript differs significantly from other Croatian Glagolitic sources in that it contains a rare example of Glagolitic Liturgy of the Hours (Liber Horarum) and is a representative of the liturgical texts that had generally disappeared from use after the Franciscan reform. A more intensive research of this miscellany and identification of the sources and templates on the basis of which the codex was compiled will certainly expand our knowledge about the traces of the Benedictine Glagolitic heritage in Croatian culture.
Poznato je da hrvatskoglagoljske neliturgijske zbornike nastale od posljednje četvrtine 14. stoljeća do početka druge polovice 16. stoljeća karakterizira miješanje čakavskih i crkvenoslavenskih ...elemenata. Mnogo je manje pak podataka o jeziku hrvatskoglagoljskih neliturgijskih zbornika koji nastaju od druge polovice 16. stoljeća, odnosno poslije 1561. godine, koja se tradicionalno smatra simboličnim završetkom crkvenoslavenskoga razdoblja u Hrvatskoj. U ovome se radu osvjetljavanju jezične slike te skupine neliturgijskih zbornika pokušava doprinijeti analizom tekstova Fatevićeva zbornika duhovnoga štiva iz 1617. g., koji se, s obzirom na žanrovsku raznolikost u njemu zapisanih tekstova te na njihovo raznorodno podrijetlo, uzima kao dobar predstavnik zborničkih kodeksa nastalih u prvim desetljećima po svršetku hrvatskoga crkvenoslavenskog razdoblja. Osnovni je cilj pritom utvrditi položaj i genezu crkvenoslavenskih elemenata u kodeksu, odnosno razlike koje u tom pogledu postoje u odnosu na stanje u (kasno)srednjovjekovnim zbornicima. Kako bi se to ostvarilo uspoređuje se jezik odgovarajućih tekstova u Fatevićevu zborniku i u starijim neliturgijskim zbornicima te jezik novoprevedenih tekstova i tekstova prepisanih sa starijih predložaka u okvirima samoga Fatevićeva zbornika. Analizom je utvrđeno da su crkvenoslavenski elementi u Fatevićevu zborniku ograničeni uglavnom na tekstove čije su inačice poznate iz (kasno) srednjovjekovnih neliturgijskih zbornika (premda su i u njima na svim jezičnim razinama u očitom povlačenju), dok u novim prijevodima crkvenoslavenska sastavnica gotovo u potpunosti izostaje.
It is well known that Croatian Glagolitic non-liturgical miscellanies written in the period between the last quarter of the 14th century and the beginning of the second half of the 16th century are characterized by a mixture of Čakavian and Church Slavonic elements. There is much less information about the language of Croatian Glagolitic non-liturgical miscellanies written after the middle of the 16th century, i.e., after 1561, which is traditionally considered as the symbolic end of the Church Slavonic period in Croatia. This paper tries to shed light on the language of this group of non-liturgical miscellanies by analysing the texts of the Fatević Miscellany of Spiritual Texts from 1617, which, given the genre diversity of the preserved texts and their diverse origins, is taken to be a good representative of non-liturgical codices written in the first decades after the end of the Croatian Church Slavonic period. The main goal is to determine the position and genesis of Church Slavonic elements in the codex, i.e., the differences that exist in this regard in relation to the situation in (late) medieval miscellanies. In order to achieve this, the language of the corresponding texts in the Fatević Miscellany and in older non-liturgical miscellanies is compared, as well as the language of newly translated texts and texts transcribed from older exemplars within the Fatević Miscellany. The analysis shows that the Church Slavonic elements in the Fatević Miscellany are limited mainly to texts whose versions are known from older (late) medieval non-liturgical miscellanies (although they are in obvious withdrawal at all language levels), while in new translations the Church Slavonic features are almost completely absent.
U radu se analiziraju grafijske i fonološke osobitosti Pariškoga zbornika (Code slave 73) na temelju teksta psaltira i kantika te istražuje koliko su u njemu potvrđene značajke modruškoga govora, jer ...je, prema kolofonu, pisar Grgur Borislavić bio iz Modruša, kao i to u kojoj je mjeri očuvan stariji, tj. crkvenoslavenski jezični sloj. Opis ovoga rukopisa mogao bi pridonijeti boljem poznavanju modruškoga govora 14. stoljeća. Osvrnut ću se i na činjenicu da je rukopis pisan za prizidnice (redovnice) crkve sv. Julijana u Šibeniku te time mogući utjecaj namjene teksta na jezičnu koncepciju.
In this paper we analyze the graphic and the linguistic characteristics of the 1375 Paris Miscellany (Slave 73) by examining the Psalter and the
canticles. Since the author of this oldest ...Croato-Glagolitic miscellany, Grgur Borislavić, was from Modruš, we have studied to what extent the language of the manuscript was influenced by the Modruš vernacular. Furthermore, considering that, according to the colophons, the target
audience of the manuscript were the Šibenik nuns of St Julian’s Church we have also examined to what extent the linguistic concept was affected
by the intended readership of the text. Linguistic research has proven that the text was written in the Croatian Old Slavonic language with some features of the Modruš vernacular, i.e. Čakavian. It is possible that some of these linguistic features were common to both
the author and the inhabitants of Šibenik. The only linguistic characteristics that indicate that the text was adapted to the readership (Šibenik nuns) are the occasional Ikavisms.
The Paris Miscellany is without a peer among the Croato-Glagolitic manuscripts. Not only is it the oldest complete miscellany, but it is also the only Glagolitic codex associated with Šibenik and one of the rare miscellanies that contain Biblical texts. Both the liturgical and the textological elements confirm the uniqueness of this manuscript. Special attention should be paid to the liturgical order and the Canon
which both belong to the original redaction of the Croatian Glagolitic sacramentary. Since the Paris Miscellany is the most Croaticized 14th century Croato-Glagolitic manuscript, its language is particularly distinctive. It is reasonable to assume that the intended readership affected the concept on which it was based, i.e. its modernisation,
as the nuns (as opposed to priests) were not educated or taught the Church Slavonic language. In other words, this manuscript (unlike other Croato-Glagolitic psalters in breviaries) was fairly Croaticized since it needed to be adapted to its readership.
U radu se analiziraju grafijske i fonološke osobitosti Pariškoga zbornika
(Code slave 73) na temelju teksta psaltira i kantika te istražuje koliko
su u njemu potvrđene značajke modruškoga govora, jer je, prema kolofonu, pisar Grgur Borislavić bio iz Modruša, kao i to u kojoj je mjeri očuvan stariji, tj. crkvenoslavenski jezični sloj. Opis ovoga rukopisa mogao bi pridonijeti boljem poznavanju modruškoga govora 14. stoljeća. Osvrnut ću se i na činjenicu da je rukopis pisan za prizidnice
(redovnice) crkve sv. Julijana u Šibeniku te time mogući utjecaj namjene teksta na jezičnu koncepciju.
Statut Hrvatskoga knjižničarskog društva (HKD-a) u članku 7 u kojem su navedeni cilj i djelatnost Društva, između ostalog, kaže da Društvo objavljuje stručne časopise i druge stručne publikacije te ...organizira stručne skupove. Kako upravo zbornici radova koji se objavljuju kao pisano svjedočanstvo znanstvenih i stručnih skupova u organizaciji ili suorganizaciji Društva predstavljaju poveznicu dviju istaknutih djelatnosti, cilj je rada prikazati i analizirati taj aspekt nakladničke djelatnosti HKD-a. Posebna pažnja posvećena je redovitim skupovima u organizaciji i/ili suorganizaciji HKD-a i pratećim zbornicima. U zaključnom dijelu rada predstavlja se mogući model tog aspekta nakladničke djelatnosti HKD-a u budućnosti koji bi obuhvaćao objavljivanje zbornika radova u elektroničkom obliku, njihovo daljnje uključivanje u relevantne baze podataka te označavanje radova u zbornicima identifikatorom DOI.
U slavenskoj srednjovjekovnoj književnosti sačuvan je pored dvaju samostalnih apokrifa o Abrahamu: „Abrahamovo otkrivenje“ („Apocalypsis Abrahae“) i „Abrahamov zavjet“ („Testamentum Abrahae“) također ...i ciklus apokrifnih pripovijesti o Abrahamu, koji izvorno sadrži šest tekstova: 1. „Pripovijest o pravednom Abrahamu“, 2. „Pripovijest o Melkisedeku“, 3. „Pripovijest o tome kako je Sara poučila Abrahama“, 4. „Pripovijest o Abrahamovu gostoljublju“, 5. „Pripovijest o Izaku“ i 6. „Pripovijest o Abrahamovoj smrti“. U dubrovačkom ćiriličnom zborniku hrvatske redakcije „Libro od mnozijeh razloga“ (1520) nalaze se jedan do drugoga tekstovi dviju pripovijesti toga ciklusa. Prvi tekst pod naslovom „čtenje ōd abrama“ sadrži „Pripovijest o pravednom Abrahamu“, koja govori o Abrahamovu odvraćanju od idolopoklonstva, a drugi tekst pod naslovom „ōd smarti abramove“ sadrži „Pripovijest o Abrahamovoj smrti“, koja govori o Abrahamovu viđenju Božjeg suda dušama. Tekstološka usporedba pripovijesti o pravednom Abrahamu iz „Libra“ s najstarijim sačuvanim slavenskim tekstom apokrifa „Abrahamovo otkrivenje“ – ruskostaroslavenskim tekstom iz „Silvestrova zbornika“ (14. st.), kao i usporedbe „Pripovijesti o Abrahamovoj smrti“ iz „Libra“ s najstarijim sačuvanim slavenskim tekstom apokrifa „Abrahamov zavjet“ – bugarskostaroslavenskim tekstom iz „Sevastjanovljeve zbirke“ (13. st.), te s hrvatskim glagoljičnim tekstovima apokrifa „Abrahamov zavjet“ iz „Oxfordskoga zbornika“ (15. st.), „Petrisova zbornika“ (1468.), „Sienskoga zbornika“ (16. st.), „Tkonskoga zbornika“ (16. st.) i Berčićeve zbirke br. 5 (15. st.), pokazuje kako tekstovi slavenskog ciklusa apokrifnih pripovijesti iz „Libra“ ne pripadaju istoj redakciji. Na temelju usporedbe sa srpskostaroslavenskim tekstovima raške i resavske redakcije – osobito s odgovarajućim tekstovima u zborniku iz manastira Savina (14. st.), u zborniku iz manastira svetog Pavla na Atosu (15. st.) i u „Zborniku svetog Nikole“ (16. st.) – utvrđuje se da ćirilični tekstovi ciklusa apokrifnih pripovijesti o Abrahamu hrvatske i srpske redakcije pripadaju istoj rukopisnoj predaji i da potječu od zajedničke matice te se izlažu posebnosti tih dviju redakcija.
PDF
