Koarktacija aorte ( CoA ) je prirođena srčana greška (PSG) kod koje suženje torakalne aorte neposredno iza polazišta lijeve subklavijalne arterije, nasuprot spoja s duktusom arteriozusom rezultira ...opstrukcijom protoka krvi i tlačnim opterećenjem lijeve klijetke. CoA čini 4 do 6% od svih PSG. Klinički se manifestira znakovima srčanog zatajenja u novorođenačkom i ranom dojenačkom razdoblju, a kasnije najčešće arterijskom hipertenzijom i šumom nad srcem. Način liječenja CoA ovisi o kliničkoj prezentaciji, tipu koarktacije, pridruženim srčanim anomalijama i dobi djeteta. Terapijske opcije liječanja CoA uključuju kardiokirurgiju, balonsku angioplastiku i angioplastiku s ugradnjom stenta.
Porast angiointervencijskih zahvata posljedica je rastuće incidencije okluzivne bolesti perifernih arterija, ali i boljih tehničkih mogućnosti perkutane revaskularizacije. Odluka o načinu liječenja ...temelji se na pomnoj kliničkoj procjeni bolesnika s intermitentnom klaudikacijom Fontaine II klase i odabira terapijskih mogućnosti: endovaskularne ili kirurške revaskularizacije ili pak konzervativnog medikamentnog liječenja uz intenzivan nadzirani trening hodanja. Posebno je važna racionalizacija u načinu praćenja bolesnika nakon provedenog revaskularizacijskog zahvata u eri različitih novih tehničkih mogućnosti medicinske prakse 21. stoljeća. Cilj ovoga retrospektivnog istraživanja odnosio se na skupinu bolesnika s bolešću perifernih arterija, funkcionalne klase Fontaine II u kojih smo nakon uspješne angiointervencije analizirali promjene vrijednosti ABI-ja (od engl. ankle brachial index) i dužine HP-a (hodna pruga) kroz vremenski slijed: prije i neposredno nakon intervencije te u kontrolnom razdoblju. Uspješna endovaskularna revaskularizacija (PTA od engl. percutaneous transluminal angioplasty) u usporedbi sa standardnom farmakoterapijom i nenadziranim vježbama hodanja u bolesnika funkcionalne klase Fontaine II rezultirala je produljenjem HP-a i porastom ABI-ja, a koji nisu pokazali poboljšanje nakon inicijalnog 6 mjesečnog razdoblja primijenjene optimalne farmakoterapije i nekontroliranoga tjelesnog treninga. Prisutnosti komorbiditeta nisu utjecale na rezultate ispitivanih parametara. Vrijednost je ABI-ja kontralateralnog ekstremiteta tijekom praćenja porasla i korelira s porastom ABI-ja ekstremiteta podvrgnuta angiointervenciji. Porast duljine HP-a i porast vrijednosti ABI-ja u analizi statistički vrlo značajno prati angiografski uspješnu revaskularizaciju. Rezultati ispitivanja potvrđuju važnost procjene uspjeha PTA-a primjenom ABI-ja, a posebno procjenu dužine HP-a u praćenju uspješne endovaskularne revaskularizacije koja se u svim ispitivanim podskupinama višestruko pratila i pokazala se statistički značajnim parametrom koji obilježava promjenu funkcionalnoga statusa. Smatramo da bi se naoko zanemareni podatak o dužini hodne pruge trebao repozicionirati u rutinskoj procjeni i praćenju funkcionalnog statusa nakon endovaskularne revaskularizacije u bolesnika s intermitentnom klaudikacijom.
Renovaskularna hipertenzija najčešći je uzrok sekundarnog oblika arterijske hipertenzije. Aterosklerotska stenoza renalne arterije nalazi se u 90% bolesnika s renovaskularnom hipertenzijom. Obično u ...tih bolesnika postoje i drugi znakovi difuzne vaskularne bolesti, koronarna i periferna vaskularna bolest, renalna insuficijencija, promjene abdominalne aorte. Tijek bolesti je uglavnom progresivan, a očituje se pogoršanjem stenoze i smanjenjem bubrega. Potrebno je istaknuti da veličina stenoze utječe i na preživljenje bolesnika, a glavni uzrok smrtnosti su kardiovaskularne bolesti. Kada na osnovi kliničkih pokazatelja postoji sumnja na stenozu renalne arterije, potrebno je dobiti uvid u funkcionalno stanje bubrega i anatomske promjene na krvnim žilama. U tu svrhu postoji niz dijagnostičkih testova, čije je značenje detaljnije opisano. Nakon dijagnostičke obrade pristupa se liječenju, endovaskularnom intervencijom, kirurškim zahvatom ili medikamentnom terapijom. Ciljevi liječenja su regulacija krvnog tlaka, očuvanje bubrežne funkcije i prevencija kardijalnih komplikacija. U daljnjem pregledu izneseni su rezultati različitih postupaka liječenja glede učinka na krvni tlak i bubrežnu funkciju. Razabire se da su učinci manji od očekivanih, pa se postavlja osnovno pitanje kako prepoznati bolesnika koji će imati povoljan ishod od revaskularizacijskog postupka.
Cilj je bio istražiti postoji li povezanost između poslijeproceduralnog porasta serumske razine C-reaktivnog proteina (CRP) i fibrinogena ovisno o opsegu periproceduralnog oštećenja arterijske ...stijenke tijekom endovaskularne intervencije. Ispitanici kojima je učinjena dijagnostička angiografija (84 ispitanika) činili su kontrolnu skupinu. Ispitanici kojima je učinjena endovaskularna intervencija na perifernim arterijama (71 ispitanik) činili su eksperimentalnu skupinu. Svakom ispitaniku su prije zahvata te 8, 24 i 48 sati nakon zahvata izmjereni CRP i fibrinogen iz venske krvi. Za svakog su ispitanika bilježeni tip i duljina tretirane lezije, vrijeme inflacije balona te duljina stentiranog segmenta. Značajan porast CRP i fibrinogena uočen je 48 sati nakon intervencije (p<0,001). Nije bilo značajne razlike u porastu CRP i fibrinogena ovisno o tipu lezije. U skupini bolesnika kojima je postavljen stent 48 sati nakon intervencije uočen je značajan porast CRP, usporedno s ispitanicima kojima je učinjena angioplastika balonom. Nađena je pozitivna povezanost porasta CRP između 8 i 24 sata nakon intervencije i duljine balonom tretiranog segmenta (r=0,313, p=0,02), kao i vremena inflacije balona (r=0,270, p=0,03). Uočena je pozitivna povezanost porasta CRP prvih 8 sati nakon intervencije i duljine stentiranog segmenta (r=0,535, p=0,01). Ovo je istraživanje pokazalo utjecaj opsega periproceduralne lezije arterijske stijenke na poslijeproceduralni porast upalnih biomarkera.
Akutni koronarni sindrom (AKS) jedan je od najčešćih
razloga za hospitalizaciju u razvijenim zemljama Zapada.
Vodeće mjesto zauzima nestabilna angina pektoris (NAP)
te akutni infarkt miokarda bez ...elevacije spojnice u EKG--u
(NSTEMI). Taj je trend u stalnom porastu i nadmašuje broj
bolesnika s infarktom miokarda i elevacijom spojnice u
EKG-u (STEMI). Usprkos postignutim naprecima u liječenju,
nestabilna angina pektoris još ima nepovoljnu prognozu s
mogučnošću pogoršanja i nastanka akutnog infarkta miokarda
(AIM). Veliki klinički pokusi o vrednovanju optimalnog
liječenja NAP i NSTEMI pokazuju prednost ranog intervencijskog
liječenja, koja traje i nakon šestomjesečnog ili jednogodišnjeg
praćenja bolesnika. Rezultati su još bolji nakon primjene
inhibitora receptora glikoproteina IIb/IIIa (GP IIb/ IIIa).
Najveću korist od ranog intervencijskog liječenja imaju
bolesnici s visokim rizikom za progresiju i nastajanje srčanog
infarkta ili smrti. Danas optimalno liječenje visoko rizičnih
bolesnika s nestabilnom koronarnom bolešću podrazumijeva
invazivni pristup i ranu primjenu perkutane koronarne intervencije
(PCI) uz prethodnu antiishemijsku i antitrombotsku
terapiju. U bolesnika s AIM ponovno uspostavljanje anterogradnog
protoka unutar nekoliko sati od nastanka AIM povećava
preživljavanje i spašava ugroženi miokard. Zbog toga je
reperfuzijsko liječenje temeljni kamen u liječenju AIM. Ono
obuhvaća trombolitičko liječenje i primjenu primarne perkutane
koronarne intervencije (pPCI). Primarna PCI danas je
terapija izbora u liječenju AIM.
Provider: Czech digital library/Česká digitální knihovna - Institution: National Medical Library/Národní lékařská knihovna - Data provided by Europeana Collections- Autor popisuje krátkou historii ...katetrizačních technik. Tato historie začala experimenty na zvířatech v 19. století a na počátku 20. století. Skiaskopická kontrola se stala základní metodou při navigaci katétrů a provádění angiografií či měření krevních tlaků. Katétry byly zaváděny nejprve chirurgicky, od roku 1953 perkutánně po zavedení punkční techniky Seldingerem. Během šedesátých let se katétry staly chirurgickým nástrojem tím, že začaly být používány k dilataci tepen Dotterem od roku 1964. Transluminální angioplastika byla zlepšena zavedením vysokotlakých balónkových katétrů Grůntzigem v roce 1974. Embolizace provedená přes katétry k uzávěru arteriovenózního zkratu byla zavedena v roce 1960, k zástavě krvácení od roku 1972 a k selektivnímu uzávěru aneuryzmat od roku 1991.- A brief history of catheterisation techniques is described. The history begun with first animal experiments in the 19th century and in beginning of 20th century. Fluoroscopy guidance has become basic method of following catheter navigation and performing angiograms or blood pressure measurements. Catheters were introduced surgically and then percutaneously after developing percutaneous approach by Seldinger in 1953. During 60. catheters became surgical instruments by using them for arterial dilatation by Dotter in 1964. Method of transluminal angioplasty has been improved by introduction of high-pressure balloon catheters by Grůntzig in 1974. Transcatheter embolisation techniques were utilized in occlusion of arteriovenous shunts 1960, in arterial bleeding control since 1972 and for selective occlusion of aneurysms since 1991.- Antonín Krajina- Literatura- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana