U tekstu se na osnovi zapisnika sa suđenja vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od kraja 17. pa do sredine 18. stoljeća ukazuje na njihovu zajedničku neuralgičnu točku, a to je odnos prema tijelu i ...tjelesnosti. Analizom iskaza sa suđenja, kojima se pristupa kao osobnim narativima žena o njihovim životima, strahovima, projekcijama pa i fantazmama, moguće je iščitati da anksioznost povezana s manifestacijama tijela ima svoje izvorište u psihičkome strukturiranju subjektiviteta. Određeni elementi vještičjega imaginarija poput infanticida i antropofagije govore o strahu od majke koja subjektu priječi ulazak u prostor simboličkog, odnosno ukazuju na svojevrsnu zaglavljenost u liminalnom području između imaginarnoga i simboličkoga. Majka kao subjektov Drugi koji mu jamči život i identitet premeće se potkraj 17. stoljeća u monstruoznu vješticu koja prijeti poništavanjem cijele “ženske” domene – djece, doma, hrane, životinja, ali koja postaje i kolektivnim Drugim koji je poslužio za kanaliziranje sukoba, tjeskoba i nasilja u društvu.
Na temelju slikovnice Die Menschenfresserin Žderačica ljudi, koju su 1996. godine objavili Valérie Dayre i Wolf Erlbruch, u radu se ukazuje na nejasnu granicu između bolesnog i zdravog, tuđeg i ...vlastitog te prirode i kulture. Rad se fokusira na kulturološki jako zanimljivu temu antropofagije koja se „drugome“ uvijek pripisuje u obliku primitivnog ili dolazi u naličju vještice, pri čemu se taj narativ spaja sa saznanjima iz psihoanalize, prema kojima se kanibalistički porivi interpretiraju kao izraz rane oralne faze čovjekova razvoja. Koristeći lik duševno i tjelesno bolesne žene koja želi pojesti dijete, priča dotiče ključna pitanja narativa bolesti: Što je bolest? Fizički ili psihički fenomen? Treba li s manično-depresivnom ljudožderkom suosjećati ili je se bojati? Ambivalentni odgovori na ta pitanja bili su okidač za skandal koji je izbio nakon objave knjige. Kako će se u radu pokazati, pitanja ne dopuštaju linearno tumačenje. Knjiga sadržajno i estetski krši za slikovnice uobičajenu estetiku jednostavnosti i naivnosti. Posebice tehnika kolaža omogućuje da motiv bolesti dovede u pitanje očekivano sigurne međuljudske odnose. „Bolesna“ ljudožderka pojavljuje se kao „divlja borkinja“, koja se odupire svakoj razvojnoj i interpretativnoj logici i time ukazuje na nepresušivi iskonski međuljudski konflikt: onaj između majke i djeteta, između ja i drugoga.
PDF
