Kant je u više svojih rasprava iznio pozitivan stav o statusu religijskog vjerovanja i hipotezi Božjeg postojanja. Njegov »jedini mogući argument za demonstraciju Božjeg postojanja« iz ...»pretkritičkog« razdoblja i argument koji se temelji na »transcendentalnom idealu« iz Kritike čistoga uma po svojoj su strukturi transcendentalni argumenti za Božje postojanje. Njima se hipotezi Božjeg postojanja dodjeljuje status religijskog vjerovanja sa znatnim stupnjem epistemičkog opravdanja i ujedno nužnog eksplanatornog načela.
Despite the entrenched impression of promoting a negative attitude towards religion in general, Kant provided several affirmative accounts of the status of religious belief and the hypothesis of God’s existence in particular. The reception of his positive views on religion, first of all in his The Only Possible Argument in Support of a Demonstration of the Existence of God (1763), three Critiques (1781/1787, 1788, 1790), and Religion within the Boundaries of Mere Reason (1792), has been mainly focused on the practical dimension of religious beliefs. However, from Kant’s perspective, at least in his The Only Possible Argument… (1763) and in the first Critique (1781/1787), a religious belief can have a reasonably high degree of not only practical but also epistemic justification as well. Kant composed »the only possible argument in support of a demonstration of the existence of God« and his argument for God’s existence including the »transcendental ideal« as transcendental arguments. Transcendental arguments as inferences from certain cognitive or experiential regularities to their necessary and a priori conditions in the form of certain objective regularities (e.g. in the »transcendental deduction« of categories or the justification of the causality principle as »a principle of pure understanding«) are of central importance in Kant’s theoretical philosophy. Accordingly, the hypothesis of God’s existence in the form of the »transcendental ideal«, included in a transcendental argument, has a regulative function in a theoretical sense: it is the highest explanatory principle, necessary for a satisfactory account of cognition in general as well as for the systematic unity of all our beliefs. This point is a part of Kant’s specific anti-realism, according to which the objects of our beliefs, including our religious beliefs, are not mind-independent, but are the functions of our cognitive architecture (»nature of reason«). Another question is, of course, whether Kant’s transcendental arguments, especially those applied to the hypothesis of God’s existence, are sound and sufficiently justificatory.
Z vstopom žensk na področje javne sfere in družbenih odnosov so se začela spreminjati tudi ostala področja življenja, kar je sprožilo potrebo po kulturni preobrazbi, predvsem na ravni jezika ...(Irigaray 1998, 119), ki bi ustrezno predstavljal in nagovarjal oba spola. Eno pomembnejših vprašanj, ki so si ga v povezavi s tem v času drugega feminističnega vala postavljale številne feministične jezikoslovke in jezikoslovci, je, kako lahko izkoreninjenje jezikovnega seksizma vpliva na položaj žensk in moških v družbi. Številni nasprotniki in nasprotnice jezikovnih sprememb in uvajanja neseksističnih alternativ se s predpostavkami neposredne povezave med družbo in jezikom niso strinjali, za kar so navajali številne argumente. Namen prispevka je osvetliti klasične argumente, ki so se v tuji (angleški) literaturi proti uvajanju jezikovnih sprememb pojavljali v 70. letih prejšnjega stoletja in poiskati vzporednice z aktualnimi argumenti slovenskih jezikoslovk in jezikoslovcev ter drugih strokovnjakov in strokovnjakinj. Argumente nizava upoštevajoč posebnosti angleščine in slovenščine, tj. dveh jezikov, ki različno izražata in razumeta (slovnični) spol. V tem smislu je zanimivo ugotoviti, koliko so si agrumenti proti uvedbi jezikovnih sprememb podobni (tj. so splošni in veljajo za vse jezike) in v katerih kategorijah se razlikujejo (tj. so jezikovno specifični). Glede na to, da gre tudi za dve različni časovni obdobji, nam bo informacija o podobnosti argumentov sporočala tudi podatek o zmožnosti preživetja določenih mnenj skozi čas. Cilj prispevka, pa tudi dolgoročni interes je bolje razumeti razmišljanje nasprotnikov in nasprotnic jezikovnih sprememb na podlagi poznavanja njihovih argumentov, kar vidiva kot enega od pristopov k (morebitnemu) skupnemu sodelovanju v zvezi s tovrstnimi vprašanji v prihodnje.
Leibnizovski kozmologijski argumenti razred su kozmologijskih argumenata za opstojnost metafizički prvoga uzroka, kojih je definirajuće obilježje primjena nekoga širokoga eksplanacijskog načela ili ...pak ne‑lokalnoga načela kauzalnosti na tzv. maksimalnu kontingentnu činjenicu, tj. kontingentnu činjenicu koja sadržava ili povlači svaku kontingentnu činjenicu relevantne vrste. Jedna je od strategija za napad na leibnizovski argument stoga argumentirati da odgovarajuća maksimalna kontingentna činjenica ne postoji. Rad opisuje dva načelna načina na koja se to može pokušati učiniti. Prvi je zanijekati da je maksimalna kontingentna činjenica legitimna cjelina činjenica, drugi je zanijekati opstojnost kontingentnih činjenica općenito. Iznosi se nekoliko alternativnih formulacija tvrdnje o postojanju maksimalne kontingentne činjenice, njihova pozadinska teorijska motivacija i načini na koje pojedine formulacije izbjegavaju prigovore. Argumentira se da prigovori koji se odnose na maksimalnu kontingentnu činjenicu nisu ozbiljna prijetnja leibnizovskim argumentima za opstojnost prvoga uzroka.
Leibniz’s cosmological arguments are a class of cosmological arguments for existence of the metaphysical first cause, whose defining characteristic is application of some wider explanatory principle or non‑local principle of causality on so‑called maximal contingent fact, i.e., contingent fact that contains or implies every contingent fact of the relevant kind. One of the strategies of attack on Leibniz’s argument is, therefore, to argue that the respective maximal contingent fact does not exist. The article describes two principal ways in which one might try to carry out this critique. The first is to deny that the maximal contingent fact is the legitimate sum of facts, the second is to deny the existence of contingent facts in general. The article presents a few alternative formulations of the claim of existence of maximal contingent fact, their background theoretical motivation, and manners in which specific formulations avoid critique. The author argues that the forms of critique that are related to the maximal contingent fact are not a serious threat to Leibniz’s arguments for the existence of the first cause.
Jedan od ciljeva ovog rada jest ukazati na nastojanja modernih učenja o izvorima prava da se tradicionalni izvori prava – materijalni, etički, formalni i spoznajni svedu na – formalne izvore prava. ...Tvrdi se da je pojam izvora prava, koji obuhvaća navedene vrste i pojave koje sadrže – preopširan, i da ove pojave imaju zajedničko samo to što iz njih izviru pravne norme. Tu se, smatramo, javlja problem čime onda smatrati pojave iz kojih nesumnjivo nastaje pravo, posebno one koje potpadaju pod materijalne i etičke vrste. Problem se može riješiti tako da se materijalni izvori nazovu pravnim odnosima, a etički izvori pravnim vrijednostima. Osim toga tu postoji i drugi problem što mnogi (formalni) izvori imaju i neke osobine materijalnih i/ili etičkih. Isto tako, ukazali smo na vezu između pravnih izvora i argumenata, podrazumijevajući pod argumentima propise i ono što se uobičajeno smatra argumentima (a. a contrario, a. a simile ad simili, a. a fortiori). Predložili smo moguću listu pravnih izvora, pri čemu je glavni problem što, u sastavljanju iste, nije moguće primijeniti jedan (isti) kriterij.
Ruđer Josip Bošković jedan je od najpoznatijih hrvatskih znanstvenika i filozofa uopće. Osobito je poznat po svojim teorijama iz područja fizike, matematike i astronomije koje su bile veoma zapažene ...već među njegovim suvremenicima pa nadalje, kako na hrvatskom, tako i na europskom tlu. Kada je riječ o filozofiji, Boškovića se najčešće spominje u kontekstu filozofije prirode i filozofije znanosti. Široj javnosti vjerojatno je manje poznato da je nekih desetak stranica posvetio Bogu. U svome najpoznatijem djelu Teorija prirodne filozofije piše »Dodatak koji spada u metafiziku o duši i Bogu« u kojem izlaže svoje inačice argumenata za postojanje Boga. Dodatak omogućuje da se njegov doprinos fizici sagleda iz
jednoga novog kuta. Njegov je zaključak naime da se objašnjenje prirode kao cjeline ne zaustavlja na prirodi nego na metafizici, odnosno, filozofiji religije. Namjera nam je u ovome radu analizirati one argumente za postojanje Boga koje je Bošković detaljnije obradio te ispitati u kojoj ih je mjeri i danas moguće
(o)braniti.
Iako ženska zastupljenost u nacionalnim parlamentima nakon Drugoga svjetskog rata stalno raste, žene još uvijek nisu postigle ni 20% zastupljenosti. Parlamenti u kojima participira 30% ili 40% žena ...češće se spominju kao hvalevrijedne iznimke negoli (još neostvareni) cilj. Razlozi ovakvog stanja leže u specifičnim rodnim/spolnim preprekama tj. političkim, socioekonomskim i sociokulturnim faktorima koji utječu na ulazak žena u parlamente. U ovome se radu razmatraju ovi faktori te posljedice veće zastupljenosti žena za politički sustav i društvo u cjelini. Autorica zaključuje kako, osim zadovoljenja ideala pravednosti, povećanje udjela žena u nacionalnim parlamentima može poboljšati položaj žena u društvu, ali i povjerenje žena i muškaraca u predstavničke institucije.
U radu se pokazuje da argumenti u kosim padežima u mađarskom mogu zauzimati četiri položaja. Neki se položaji uopće ne spominju u literaturi, dok je o ostalima bilo vrlo malo riječi (zbog različitih ...razloga, od kojih neke ističemo u radu). Kako bismo formalno opisali
te položaje i jezične podatke koji ih "legitimiraju", predlažemo novu strukturu imenske skupine u kojoj integriramo morfološki utemeljenu mađarsku gramatičku tradiciju i kartografsku hipotezu o razdvojenoj determinatorskoj skupini (Giusti 1996; Ihsane and Puskás 2001). Pokazujemo da taj sustav s četiri položaja za imenske skupine u kosom padežu te sustavom operatorskih razina koji se temelji na njima omogućuje govornicima mađarskoga da eksplicitno izraze sve moguće poretke glagolskih argumenata, čak i ako su uklopljeni duboko unutar dopuna glagolskih poimeničenja.
Ovaj rad tumačenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od strane Europskog suda za ljudska prava prikazuje posve različito od sve proučene literature. Umjesto izdvajanja ...u praksi Suda razvijenih specifičnih tumačenjskih doktrina pokazuje se da Sud koristi i tradicionalne tumačenjske argumente, kako ih je popisao Giovanni Tarello. Dokazivanjem da Sud u tumačenju i primjeni Konvencije rabi argumente s dugom povijesti upotrebe, koje rabe i domaći sudovi prilikom tumačenja i primjene nacionalnih propisa, cilj je obeshrabriti ideje o proizvoljnosti tumačenja Suda u Strasbourgu i poboljšati njihovo razumijevanje na nacionalnoj razini. Metoda rada jest kvalitativna analiza sadržaja, a presude su odabrane kombinacijom namjernog i slučajnog uzorkovanja.
Autor razmatra i kritizira dva argumenta iz višesmislice: S. Pinkerov argument iz višesmislice za hipotezu takozvanoga ‘jezika misli’ i argument iz višesmislice protiv davidsonovske ‘semantike ...istinosnih uvjeta’ što ga je predložila K. P. Parsons. Oslanjajući se uglavnom na G. Harmana i D. Davidsona, on nastoji pokazati da Pinker/Parsons argumenti dijele jednu zajedničku strategiju i također impliciraju i/ili
sugeriraju jedan, po njegovu sudu neprihvatljiv, pojam višesmislice. Raspravljajući o Pinkerovu argumentu, on nastoji objasniti na koji su način razlike u tumačenju višesmislice reflektirane u promjenama javnih i svima dostupnih aspekata uporabe jezika. U diskusiji pak o argumentu protiv ‘semantike istinosnih uvjeta’ on, contra Parsons,
nastoji objasniti u kojem je smislu moguće govoriti o istinosnim uvjetima za višesmislice, a da to ne znači prijetnju Davidsonovom pristupu teoriji značenja. Autor, na koncu, brani teoriju višesmislice kao jednoga vida neznanja/neodlučivosti i tvrdi da ta teorija predstavlja i plauzibilniju i realističniju teorijsku opciju od one na
kojoj su Pinker i Parsons temeljili svoje argumente, a koju nalazimo i kod Aristotela (prema jednom tumačenju), K. Bacha ili W. Lycana.
Rad predstavlja pokušaj racionalizacije računarskih resursa u tehničkim aplikacijama, napose onima koje se zasnivaju na korištenju transcedentnih funkcija. U tu je svrhu definirana nova iterativna ...metoda, nazvana "Iteracija s posmičnim ulazom". Ta je metoda poslužila za uvođenje specifičnog sustava algoritama. Metoda je zasnovana na mogućnosti započinjanja iterativnog procesa tzv. posmičnim varijablama ulaza. Vrijednosti indeksa posmičnih varijabli proizlaze iz izrečenih i dokazanih teorema. Spomenuti sustav algoritama omogućuje znatno svrsishodniju, napose bržu realizaciju elementarnih transcedentnih funkcija i njihovih aplikacija u širem smislu. Posebno je značajno istaći da je spomenuti sustav algoritama vrlo podesan za implementaciju pri izgradnji specijalnih mikroprogramiranih računarskih sustava (procesno vođenje u industriji, navigacija, zrakoplovstvo itd.).
PDF
