Ovdje se objavljuje editio princeps Boškovićeva autografa De calculo probabilitatum quę respondent diversis valoribus summę errorum post plures observationes, quarum singulę possint esse erroneę ...certa quadam quantitate, koji je od 1962. godine pohranjen u Bancroft Library u sastavu University of California, Berkeley, u zbirci Boscovich Papers, s Truhelkinom oznakom No 62 iz 1924. godine i sa sadašnjom signaturom: Carton 1, Part 1: no. 62, Folder 1:79.
Transkripcija je popraćena bilješkama i uvodom. U uvodu se pak redom: 1.opisuje rukopis; 2. obrađuje stanje istraženosti, tj. ističe da je rukopis dosad istraživao samo ruski povjesničar znanosti Oskar Šejnin početkom 1970-ih kad je o njemu objavio tri članka; 3. izlaže Boškovićev problem iz teorije pogrešaka i njegovo rješenje.
Na te se prve korake nastavljaju istraživanja s ciljem da se: 4. što je preciznije moguće odredi datacija ovoga nedatiranoga Boškovićeva rukopisa; 5. raspravi pitanje o dovršenosti rukopisa; 6. zauzme stav o njegovu značenju unutar Boškovićeva djela i za znanost 18. stoljeća.
Matematički problem, u naslovu Boškovićeva spisa prikazan kao »izračunavanje vjerojatnostī koje odgovaraju različitim vrijednostima zbroja pogrešaka nakon više opažaja« uz uvjet da pojedini opažaji mogu odstupati od točne izmjere »za neku određenu vrijednost«, Bošković je strogo matematički formulirao: 1. izrijekom je pretpostavljeno da su pogreške jednako vjerojatne i poprimaju tri vrijednosti 1, 0, –1; 2. traži se omjer vjerojatnostī za pojedine zbrojeve pogrešaka koji mogu nastati »nakon danoga broja n opažajā«; 3. podrazumijeva se da se raspon ukupne pogreške kreće od –n do n i da je taj n konačan.
Da bi pripremio rješenje, Bošković je uveo pojam kombinacije r-toga razreda od n elemenata, a zatim je osobito pomno razmotrio prvi slučaj, kad je zbroj pogrešaka jednak nuli i sastavio r-članu formulu za broj svih kombinacija uz uvjet da suma pogrešaka bude 0. Istom metodom sastavio je istovrsne formule za broj kombinacija kad je suma pogrešaka jednaka 1, 2, …, 8. Potom je u tim formulama izostavio članove koji su jednaki nuli. U zadnjem koraku upotrijebio je svoje formule da izračuna broj kombinacija za različite brojeve opažaja n = 1, 2, …, 8.
Boškovićev autograf De calculo probabilitatum nije datiran, a već je 1970. Oskar Sheynin upozorio da značenje ovoga rukopisa ovisi o njegovoj dataciji, odnosno o njegovoj povezanosti s geodetsko-kartografskom ekspedicijom za izmjeru duljine luka merijanskoga stupnja na rimskome meridijanu. Ali tekstualna analiza rukopisa ne nudi nijedan podatak u prilog takvoj povezanosti niti omogućuje da se rukopis poveže s Boškovićevom statističkom metodom za izravnanje nesuglasnih opažaja, prvi put primijenjenoj 1757. godine u časopisu bolonjske akademije u članku »De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem«, a prvi put objavljenoj 1760. u dopuni »De recentissimis graduum dimensionibus, et figura, ac magnitudine Terrae inde derivanda« uz petu knjigu Stayeva epa Philosophia recentior. Radeći godine 1760. na uzorku od pet odabranih, a nesuglasnih geodetskih opažaja, Bošković je formulirao drukčiji problem – problem za pronalaženje ispravaka uz tri drukčija uvjeta: da razlike između izmjerenih stupnjeva budu razmjerne razlikama između vrijednosti sinus versus udvostručene širine; »da zbroj pozitivnih ispravaka bude jednak zbroju negativnih; da zbroj svih ispravaka, kako pozitivnih tako i negativnih, bude najmanji od svih koji se mogu dobiti ako su očuvana prva dva uvjeta.«
Dakle, formulacija problema 1760. godine bitno se razlikuje od formulacije problema u rukopisu De calculo probabilitatis. Zajedničko im je samo to da je broj n mjerenja konačan, zapravo vrlo malen: u rukopisu De calculo probabilitatis n dostiže 8 kao najveću vrijednost, a u geodetskim izvješćima u prvoj primjeni 1757. n = 5, a 1770. n = 9.
Da bi se odredila godina ili bar razdoblje u kojem je Bošković napisao svoj rukopis De calculo probabilitatum, u ovom su članku primijenjena dva pristupa, proizašla iz vlastita istraživačkoga iskustva. Prvi je utrt pitanjem: Je li se, kad i kako Bošković susretao s teorijom pogrešaka u geodeziji i geofizici, a ako ne s teorijom pogrešaka, onda barem s postojanjem više različitih mjerenja iste veličine? Jedan odgovor na to pitanje ponudio je sam Bošković kad je 1760. godine podsjetio da je već »od 1738. izražavao sumnju u nepravilnost u mjerenju niza stupnjeva i u obliku Zemlje«. U tom je podsjećanju Bošković uputio na tri svoje rasprave: Dissertatio de Telluris figura (1739), De inaequalitate gravitatis in diversis Terrae locis (1741) i De observationibus astronomicis, et quo pertingat earundem certitudo (1742).
Drugi pristup omogućuju obilježja Boškovićeva rukopisa De calculo probabilitatum, koja odudaraju od kasnijega stila Boškovićevih znanstvenih radova. U kolovozu 1740. Bošković je objavio dvije kratke rasprave, koje dokumentiraju lako uočljivu promjenu u njegovu pristupu kompoziciji znanstvenoga teksta. U raspravi De motu corporum projectorum in spatio non resistente posljednji je put tekst organizirao kao niz propozicija, uz koje je još istaknuo uvodne leme i sholije. A u raspravi De circulis osculatoribus prvi je put numerirao paragrafe, tj. podijelio je tekst rasprave na »brojeve «. Od numeriranja odlomaka vrlo je rijetko odstupao, primjerice u podnescima vladarima ili u člancima za neke časopise. U rukopisu De calculo probabilitatum Bošković je primijenio međurješenje, tj. formulirao je problem u obliku propozicije, a potom usredištenim podnaslovima numerirao korake prema njegovu rješenju.
Ta dva pristupa utiru put zaključku: vrijeme u kojem je nastao rukopis De calculo probabilitatum treba stegnuti na rano razdoblje 1738–1740. A to znači da uz već uočena dva područja: statističku metodu za izravnanje nesuglasnih opažaja s prvom primjenom u geodeziji (1757, 1760, 1770) i uporabu vjerojatnosti uz odabrane teme u prirodnoj filozofiji (1754, 1755, 1758, 1763), ovaj rukopis nudi uvid u najraniji Boškovićev pristup teoriji vjerojatnosti, koji najbolje reprezentira formulacija Boškovićeva problema iz teorije pogrešaka na početku rukopisa.
Prvi niz latinicom tiskanih kalendara na hrvatskom jeziku priređivao je Pavao Ritter Vitezović od 1691. do 1705. godine. Vitezovićevi kalendari dragocjen su izvor za upoznavanje starijega hrvatskoga ...prirodoznanstvenoga nazivlja. Uz opće kalendarske podatke i tablice, sadrže kratke prirodoznanstvene zapise, pregled prividnih položaja i međusobnih aspekata planeta i zviježđa, tablice izlaska i zalaska Sunca, početke i završetke građanskoga sumraka za područje Zagreba, točno vrijeme ulaska Mjeseca u pojedine faze, opise i precizne podatke o pomrčinama Sunca i Mjeseca, razna meteorološka predviđanja i astrološke savjete. Na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, kada je Vitezović priređivao hrvatske kalendare, bilo je vrlo malo prirodoznanstvenih tekstova na hrvatskom jeziku. Budući da je u kalendarima opisivao nebeske pojave, donosio astronomske i astrološke priloge, morao je zbog naravi tekstova primijeniti prirodoznanstveno, astronomsko i astrološko nazivlje, ali i stručni način izražavanja. Kalendari odražavaju kulturni i znanstveni kontekst sredine za koju su pisani i otkrivaju Vitezovića kao poznavatelja astronomije te indiciraju posjedovanje matematičkih znanja i vještina potrebnih da bi se iz načela astronomske teorije došlo do praktičnih astronomskih i astroloških sadržaja. Vitezovićev rad na kalendarima i dio njegova nazivlja imao je odraza kod mlađih autora ne samo u 18. stoljeću, već i poslije tijekom 19. stoljeća kada se javljaju bogati prosvjetiteljski kalendari koji su odigrali važnu ulogu u prosvjećivanju hrvatskoga puka.
Netaisyklingos formos geležinio meteorito skeveldra. Rastas Sichote – Alynės vietovėje, Primorės krašte Rusijoje. Liudininkų teigimu, meteoritas buvo ryškesnis už Saulę, o jo kritimo garsas buvo toks ...didelis, jog girdėjosi 300 km spinduliu. Meteoritas skilo į daug gabalėlių, jo skilimas įvyko maždaug 4−6 km aukštyje. Nuo 1947 iki 1950 m. mokslinių ekspedicijų metu buvo surinkta 8500 meteorito nuolaužų, sveriančių nuo 1 g iki 1745 kg.
Pripisano: Albertus Magnus Ratisbonensis, Liber recapitulationis astronomiae et nigromantiae (16b–23a), De artibus et operationibus in naturalibus (23a–35b); Anonyma, Circulus excentricus (14a–16b), ...Tractatus de sexualibus (35b–43a), De naturis animalium (43b–73a).Zapiski: Ekslibris Tomaža in Andreja Hrena (2a).Vezava: Sočasne lesene, z usnjem prevlečene platnice, sklep in kovinski gumbi deloma odpadli.Pisava: Gotska knjižna minuskula, prva roka (f. 2r-35r), druga do šesta roka (f. 35v-43r), sedma roka (43v-73r).Okras: Rdeče majhne iniciale, rubrikacija, nekateri naslovi z modro tinto.(Katalog rokopisov; Kos-Stele 1931, str. 88.)