Pravnik i publicist dr. Josip Ljubić (Veli Lošinj, 1869. – Beograd, 1931.) u hrvatskoj je povijesti najdublji trag ostavio kao pisac političkih brošura i osvrta u kojima je obrađivao problematiku ...hrvatsko-srpskih odnosa i tražio recept za integraciju južnoslavenskih naroda („plemena“) u jedinstvenu naciju, a komentirao je i aktualne političke prilike, nastojeći na njih aktivno utjecati. Djelujući publicistički više od četiri desetljeća, svoju je ideologiju u više navrata modificirao, prilagođavajući je tekućim zbivanjima. Za Austro-Ugarske se sredinom 1890-ih javio idejom balkanizma, propagirajući „plemensku“ ravnopravnost Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara kao podlogu za njihovo „kulturno“ stapanje u jednu, balkansku naciju. Ovu je koncepciju oko 1900., nakon što je zaposlen u pravosudnom aparatu u Dalmaciji, učinio manje subverzivnom, isključivši iz nje bugarski čimbenik i pomaknuvši se na trijalističku, austro-jugoslavensku poziciju, počevši zagovarati uspostavu „Habsburške Jugoslavije“ u okviru Monarhije i kontinuirano izražavati lojalnost vladajućoj dinastiji. Neposredno uoči i tijekom Prvoga svjetskoga rata i dalje se zauzimao za narodno i političko ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u okviru habsburškoga imperija, sada uz opasku da se taj proces treba odvijati pod „duhovnim“ vodstvom Hrvata kao državotvornoga plemena, ujedno najodanijega jugoslavenskoj ideji. Nova prilagodba Ljubićeve jugoslavenske koncepcije uslijedila je nakon sloma Austro-Ugarske, kada u svoju ideologiju postupno unosi sve više i više (veliko)srpstva. Prigrlivši jugoslavensku monarhiju, ponukan jačanjem „plemenskih“ partikularizama, a napose hrvatskoga separatizma, počeo je promovirati integralno jugoslavenstvo, no sada ističući da se proces izgradnje zajedničke nacije treba odvijati oko Srba kao stožernoga, najjačega južnoslavenskoga i ujedno najdrevnijega slavenskoga plemena (teza da su svi Slaveni potekli od Srba). Stoga nesrpski elementi u projektu stapanja u jedinstvenu naciju moraju „duhovno“ postati Srbi, tj. prilagoditi se, zapravo podrediti „geniju srpske rase“. S tim u vezi ne začuđuje da se Ljubić, koji se u Austro-Ugarskoj deklarirao simpatizerom moderniziranoga narodnjaštva, u posljednjih nekoliko godina života pozicionirao kao radikalski pristaša i kritičar Hrvatske seljačke stranke te je bio braniteljem Puniše Račića u sudskom procesu zbog atentata u Narodnoj skupštini. Premda se Ljubićeva nacionalno-politička promišljanja s punim pravom može označiti nedosljednima, proturječnima, konfuznima, kaotičnima, na koncu i promašenima, dapače, čistim zabludama, ona su ipak izazivala zamjetnu pozornost hrvatske javnosti te su na njegove napise i istupe reagirali neki od dionika tadašnjega hrvatskoga društvenoga, političkoga i kulturnoga života koje danas nerijetko prepoznajemo kao velikane. Te su reakcije gotovo odreda bile negativne, a Ljubićevi pokušaji utjecanja na nacionalno-integracijske i nacionalno-diferencijacijske procese unutar i između hrvatskoga i srpskoga „plemenskoga“ bloka pokazali su se jalovima. Označiti Josipa Ljubića ključnom figurom hrvatske povijesti njegova vremena bilo bi nedvojbeno vrlo pretjerano. No, kolikogod (ne)važan bio, nesumnjivo je riječ o zanimljivu pojedincu u čijem se javnom djelovanju ogleda sva složenost, pa i sva jednostavnost međunacionalnih odnosa unutar austro-ugarske i jugoslavenske monarhije, a i ondašnjih političkih, društvenih, kulturnih i drugih prilika i mijena.
This paper aims to investigate the origin, development, and usage of the postpositional
articles in Istro-Romanian, one of the Romanian historical dialects, a likewise dislocated
member of the Balkan ...sprachbund. First, based on the available literature, the evolution
of the postpositional articles in the Romance languages will be demonstrated, followed
by the evolution of the articles in Romanian and Istro-Romanian, and the languages
of the Balkan sprachbund. Afterwards will follow a corpus-based analysis of the
similarities and dissimilarities regarding the usage of the postpositional articles in
Romanian and Istro-Romanian. It will be based on the parallel texts in Romanian and
Istro-Romanian from the Densusianu’s and Pușcariu’s collections. To distinguish as
accurately as possible the stages of Istro-Romanian articles, Greenberg’s methodology
will be used. That is, his cycle of the grammaticalization of the articles will be applied. It
is expected that the analysis will show that despite many centuries of foreign influence,
the usage of the postpositional articles in Istro-Romanian is congruent to the usage of
the postpositional articles in Romanian and other languages of the Balkan sprachbund.
The Balkans occupies a special place in contact linguistics as one of the most important regions for understanding the mechanisms and results of language contact. Balkan Albanian, Balkan Greek, ...Balkan Romance, Balkan Romani, and Balkan Turkish offer cross‐ language similarities that have led to the recognition of a key construct for language contact studies – the “sprachbund” – that has come to be applied to geographically based convergence zones, including South Asia. While there are several convergent features – which may be called “Balkanisms” – there are actually dozens of features that link small clusters of languages and dialects in the Balkans. A key issue in the study of the Balkans is trying to determine what the causes are for the convergences. There are two general types of contact‐induced convergences to be recognized: those that occur on a widespread basis among the various languages and those that are highly local in nature.
This chapter contains sections titled:
The Languages and Their Convergent Character: Introducing the “Sprachbund”
The Convergent Features Themselves: Balkanisms
Causes of Convergence in the Balkans
...Assessing the Sprachbund: Localized versus Broadly Realized Convergence
Notes
References
PDF
