W centrum zainteresowania Jaworskiego stoi człowiek w swojej relacji do Boga, świata, natury, losu. Punktem wyjścia jest arystoteliańska koncepcja człowieka wyobrażonego pod formą mikroi makrokosmosu ...postrzeganego jako istota myśląca i wywyższona, stworzona na obraz i podobieństwo Boga, która jednak posiada zdefektowaną, przemijającą i grzeszną naturę. Z powodu ułomnej natury człowiek nie decyduje o własnym losie, więc na ziemi nie może zaznać szczęścia. Szczęście, oparte na pojęciu nieskończoności, nieśmiertelności, nieodwracalności i spokoju wewnętrznego (beznamiętności), dostępne jest według autora tylko w niebie. W odpowiedzi na ten paradoks kaznodzieja łączy teologię szczęścia z teologią zbawienia, opracowuje teorię dobrego i „czynnego” (aktywnego) życia, zgodnie z którą człowiek będzie zdolny pokonywać przeszkody, zdobywać wpływ na własny los i osiągać częściowe szczęście w życiu doczesnym oraz pełne szczęście w niebie.
U trogirskom predgrađu na Čiovu u razdoblju od 16. do 18. stoljeća građanske, uglavnom trgovačke i zanatlijske, te plemićke obitelji podižu stambene sklopove uz obalu, na nasipu u moru i time ...postupno formiraju gotovo pravilnu priobalnu urbanističku shemu predgrađa. U ovom radu obrađuje se tijek formiranja predgrađa te vremenski i društveni okvir u kojem nastaju sklopovi. Nastoji se potom prepoznati njihove glavne elemente (perimetralni zidovi, rezidencija, dvorište, cisterna i vrt) te se, u najkraćim crtama, opisuju svi dosad prepoznati stambeni sklopovi. U okviru mogućnosti analizira se i njihova arhitektonska dekoracija. Cilj ovog rada je upozoriti stručnu i širu javnost na postojanje vrijednih sklopova u trogirskom predgrađu koji zaslužuju sustavno istraživanje, valorizaciju i zaštitu.
U ovoj se studiji donosi niz novih arhivskih dokumenta i novopronađenih skulptura kojima se dopunjuje opus riječkog majstora Antonija Michelazzija (Gradisca d’ Isonzo, 1707. – Rijeka, 1771.). ...Također, na temelju nepoznatih izvora nadopunjuje se i njegov dosad malen broj arhitektonskih djela. Majstor je u Rijeku došao kao član radionice svojeg učitelja Paola Zulianija krajem 1724., a u gradu se trajno nastanio od 1727. godine. Razlog preseljenja bile su pogodnosti obećane patentom cara Karla VI. od 19. prosinca 1725. godine. Michelazzi je surađivao na manje zahtjevnoj kiparskoj opremi oltara Presvetog Sakramenta koji je u riječkoj Zbornoj crkvi oko 1725. podizao njegov učitelj Zuliani. U ranu samostalnu majstorovu aktivnost ovdje su uvršteni kipovi svetog Mihovila, svete Agate i svete Margarete, danas razmješteni na širem području Gradskog groblja Kozala. Novi arhivski dokumenti pokazuju kako je Michelazzi od 1733. imao baraku za klesanje kipova smještenu na obali pred južnim gradskim vratima za koju je plaćao najam u iznosu od dva zlatnika godišnje. Kao majstorov rad prepoznata je mramorna skulptura svetog Karla Boromejskog i stipes s reljefom Mučeništva svetog Ivana Nepomuka, danas u dvorištu samostana sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskoga u Kresnikovoj ulici 15 u Rijeci. Utvrđeno je da su te skulpture izvorno pripadale kapeli svetog Karla Boromejskoga u sklopu nekadašnjega istoimenog lazareta u Rijeci. Michelazzijevoj je ruci pripisan i mramorni kip Gospe Žalosne u župnoj crkvi u mjestu Cavriè nedaleko od Trevisa, a pronađena je i isplata iz 1763. u iznosu od 150 fjorina za kip svetog Martina u riječkoj Zbornoj crkvi. Recentna su istraživanja pokazala kako je 1755. Michelazzi bio imenovan od strane carice Marije Terezije carsko-kraljevskim arhitektom zaduženim za obnove i poboljšanja luka Senj i Karlobag. Na temelju novopronađenog dokumenta utvrđeno je da je on autor barokne obnove riječke augustinske crkve svetog Jeronima iz 1768. godine, a koja je bila teško oštećena u potresu 1750. godine. Otkriven je i majstorov osobni pečat s monogramom, kao i dosad nepoznati podatci o njegovom angažmanu na gradnji kapelanijske crkve svetog Filipa Apostola u Mrkoplju, a koja je stradala u bombardiranjima tijekom Drugoga svjetskog rata.
Autor publicira dva kamena kipa postavljena u niše na pročelju crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici u Zagrebu. Kipovi prikazuju sv. Kvirina, biskupa rimske Siscije (Sisak) i bl. Augustina Kažotića ...(Casotti), biskupa u Zagrebu i Luceri u Apuliji. Kipovi nisu dosad bili predmet povijesnoumjetničkih analiza, iako je riječ o djelima visokih umjetničkih dometa. Autor ukazuje na njihovu sličnost s djelima mletačkog kipara Alvisea Tagliapietre (Venecija, 1670. – 1747.) te ih pripisuje njegovoj radionici u kojoj su djelovala njegova tri sina, Ambrogio, Carlo i Giuseppe. U drugom dijelu teksta analizira se mramorni grb na ogradi vrta kurije Stjepana Putza na Kaptolu 7 u Zagrebu. Na kuriji je kameni portal datiran 1756. godine pripisan mletačkom kiparu Francescu Robbi (Venecija, 1698. – Zagreb, 1757. ) koji je djelovao u Austriji, Sloveniji i Hrvatskoj. Grb u Zagrebu pripisuje se Robbi te se uspoređuje s grbovima koje je umjetnik izveo u Celovcu i u Ljubljani. Pretpostavlja se da je grb bio dio cjeline s portalom te da ga je naručio također Stjepan Putz, smederevski i beogradski biskup te prepozit zagrebačkog kaptola.
PDF
