Format bez formata Žužul, Ivana
FLUMINENSIA,
01/2020, Letnik:
32, Številka:
1
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
Roman
Leica format
(2003) Daše Drndić u
domaćoj je znanosti o književnosti i književnoj historiografiji te u široj
društvenoj javnosti prepoznat kao izniman kulturni i politički događaj. Brojna
...dosadašnja čitanja ustrajavala su na njegovoj stilističkoj, žanrovskoj i diskurzivnoj
složenosti. Polazeći od tih uvida te prepoznajući u radu romaneskne naracije
etički potencijal, u ovom je članku naglasak stavljen na ispitivanje njezinih
učinaka. Sukladno tezama postklasične naratologije
Leica format
se čita kao složen komunikacijski čin čije posljedice
po čitatelje i njihovo čitanje mogu biti brojne i raznorodne. Namjera je
pokazati da suočavanje s višeslojnim pripovjednim strategijama čitatelja uvlači
u rizičnu igru odlučivanja o granicama i podjelama zona u okolnostima kada se čini
da je svaka odluka i nemoguća i nužna.
The Leica Format
(2003), novel written by Daša Drndić, has been
recognized as a remarkable cultural and political event, equally important in
the field of Croatian literary criticism and literary historiography as in
general public. Numerous recent readings have insisted on its stylistic, genre
and discursive complexity. Drawing from such insights and recognizing the
ethical potential in the work of the narration, this paper is further organised
around the analyses of its effects. In the realm of the postclassical
narratology thesis, a close reading of Leica Format is a complex communication
act whose consequences for readers and their reading could be numerous and
heterogeneous. The aim is to reveal how to confront the readers with the
multi-layered narrative strategies which draw them into the risky game of
setting the boundaries and dividing the zones under the circumstances in which
every decision would, at the same time, be both impossible and absolutely
necessary.
Književni
opus Daše Drndić pripada zasebnom kanonu književnih tekstova koji autorica sama
afirmira svojim pisanjem u potrazi za
vlastitom interpretativnom zajednicom odmaknutom od kanona kojim ...vladaju hijerarhije utemeljene na nacionalnim i
ideološkim kategorijama. Njezin se kanon oblikuje iz
autobiografske diskurzivne pozicije, odnosno iz pozicije autorice koja
centripetalno „uvlači“ u svoj narativni prostor pripovjedačke glasove drugih autora/ica, najčešće onih koji su pisali o
Holokaustu ili su bili žrtve Holokausta. Nadopisujući svoj tekst na njihovo
svjedočenje ili traumu, ona stvara polifonijske prozne kompozicije u kojima se, pored autorice Daše Drndić,
koja istodobno postaje i objekt reprezentiranja i subjekt posredovanja,
pripovijedanju priključuju Danilo Kiš, Bruno Schulz, Aharon Appelfeld, Paul
Celan, Primo Levi, Wisława Szymborska, Witold Gombrowicz, Walter Benjamin i
drugi. Tretirajući biografije autora/ica i njihove književne tekstove kao
podjednako (ne)pouzdane dokumente, izabrani se autori/ice njezinom tekstu priključuju
ponekad posredstvom svojih književnih tekstova, a ponekad izravno, kao
sudionici naracije. U radu se analiziraju tri postupka u funkciji oblikovanja zasebnog kanona
književnih tekstova: postupak fikcionalizacije biografija autora, postupak multipliciranja implicitnih autora i postupak
fikcionalizacije autobiografskog subjekta. Dok se fikcionalizacijom autora kao
stvarnih povijesnih osoba, multipliciraju književni likovi, multipliciranjem
implicitnih autora, osnažuje se i podupire autobiografska pozicija pripovjednog subjekta, da bi se postupkom
fikcionalizacije autobiografskog subjekta, oslabila prethodno stečena autorska
pripovjedačka pozicija.
Daša Drndić’s literary oeuvre belongs to a separate canon of literary texts that the authoress herself affirms with her writing in search of her own interpretative community away from the canon ruled by hierarchies based on national and ideological categories. Her canon is shaped from an autobiographical discursive position, that is, from the perspective of an authoress who “draws” into her narrative space the voices of other authors and authoresses, most frequently those who wrote about the Holocaust or were victims of the Holocaust. In her writing, she conveys someone else’s testimony or trauma and creates polyphonic prose compositions in which the authoress at the same time becomes the object of representation and the subject of mediation. So, the authoress’s narration is joined by other narrators – Danilo Kiš, Bruno Schulz, Aharon Appelfeld, Paul Celan, Primo Levi, Wisława Szymborska, Witold Gombrowicz, Walter Benjamin and others. By treating the authors’ biographies and their literary texts as equally (un)reliable documents, the selected authors are sometimes joined to her text through their literary texts and sometimes directly as participants in the narrative. The paper analyses three procedures in the function of shaping a separate canon of literary texts: the procedure of fictionalizing authors’ biographies, the procedure for multiplying the implied authors, and the procedure of fictionalizing an autobiographical subject. While by fictionalizing the authors as real historical figures literary characters are multiplied, by multiplying the implied authors the autobiographical position of the narrative subject is strengthened and supported, but in order to weaken the previously acquired authorial narrative position through the process of fictionalizing the autobiographical subject.
In this paper I will reflect on the role of photographs in the works of Daša Drndić. Mixing fictional and documentary modes is a characteristic feature of her texts. It is achieved among others by ...utilizing visual representations of the past. In my paper I aim to outline the strategies of visualization applied by the authoress (especially the traumatic, Holocaust-related experience), which materialize through photographs included in her works of literature.
In the case of Drndić the visuals include for instance contemporary or archival photographs of places marked by the Holocaust and of Jewish inhabitants of Vienna as well as portraits of war criminals. Generally speaking, in her texts the photographs function as concretization (concretization) of the memory of injustice, of trauma and ultimately of the Holocaust. The photographs are by no means neutral images though they are commonly perceived as such. Interaction between the text (itself skirting the boundary between fact and fiction) and the image puts the latter in a position that is far from neutral. In Drndić’s case, the photos are often used as an inventory (archival) practice, but they constitute predominantly a way of overcoming the crisis, related to the intention of giving an account of the past, particularly a testimony of the Holocaust.
U tekstu se posebna pažnja posvećuje ulozi fotografije u tekstovima Daše Drndić. -Treba istaknuti da preplitanje fikcije i fakcije je jedna od karakteristika njene proze. Jedan od načina da se to ostvari je korištenje vizualnih reprezentacija prošlosti. Razmatranja koja slijede posvećena su strategijama vizualizacije pomoću kojih autorica prikazuje traumatsko iskustvo koje je najčešće povezano s Holokaustom. Jedan od načina da se u vizualnoj formi prizove prošlost je na primjer inkorporiranja u književni tekst suvremenih ili arhivskih fotografija mjesta koja su obilježena stradanjem Židova, slika bivših stanovnika Beča ili portreta kriminalaca. Može se reći da u tekstovima Daše Drndić fotografije funkcioniraju kao konkretizacije sjećanja na nepravednost, traumu i Holokaust. Ove fotografije u kontekstu njene proze nikad nisu neutralne, što znači da ne prikazuju neutralnu sliku (kako bi se moglo pomisliti gledajući je uz odsustvo teksta). Općenito može se čak i reći da u Drndičinim knjigama fotografije se najčešće koriste u arhivskom smislu - pomoću njih autorica izlazi iz krize izazvane nemogućnošću adekvatnog prikazanja prošlosti, a posebno prošlosti koja je obilježena Holokaustom.
Rad se bavi kolektivnim pamćenjem Rižarne San Sabba, nacističkog logora koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945. godine, i to kroz analizu dva suvremena romana:
Obustaviti postupak
Claudia Magrisa ...i
Sonnenschein
Daše Drndić. U prvom se dijelu iznose osnovni povijesni podaci te različite etape pamćenja, osobito s obzirom na proglašenje nacionalnog spomenika, sudski postupak za zločine počinjene u logoru, te na uspostavu muzeja. Posebna pažnja posvećuje se usporedbi Rižarne s partizanskim zločinima počinjenim prilikom oslobođenja Trsta u svibnju 1945., koja se, osobito od vremena sudskog procesa, pojavljuje u javnom prostoru i muzealizaciji spomenika Rižarne i fojbi. Iznosi se istraživanje Susanne C. Knittel, koja uz pomoć psihoanalitičkog pojma zazornog (njem. unheimlich) povezuje potisnuto pamćenje nacističkih eutanazijskih programa s onim slovenskih i hrvatskih žrtava Rižarne. U drugom dijelu rada ova će se saznanja primijeniti na analizu navedenih romana.
The paper deals with the collective memory of the San Sabba Rice Mill, a Nazi concentration camp that operated in Trieste from 1943 to 1945, through the analysis of twocontemporary novels: Blameless by Claudio Magris and Sonnenschein by Daša Drndić.The first part presents basic historical data and various stages of memory, especially with regard to the proclamation of the national monument, the legal process for crimes committed in the camp, and the establishment of a museum. Particular attention is paid to the comparison of the San Sabba Rice Mill with the crimes committed by Yugoslav partisans during the liberation of Trieste in May 1945. This comparison has appeared in public space and collective memory more frequently since the time of the trial. Susanne C. Knittel’s research is presented, which, using the psychoanalytic concept of the uncanny, connects the repressed memory of Nazi euthanasia programs with that of the Slovenian and Croatian victims of the San Sabba Rice Mill. In the second part of the paper, these insights will be applied to the analysis of the two novels.
Rad se bavi kolektivnim pamćenjem Rižarne San Sabba, nacističkog logora koji je djelovao u Trstu od 1943. do 1945. godine, i to kroz analizu dva suvremena romana: Obustaviti postupak Claudia Magrisa ...i Sonnenschein Daše Drnić. Nakon što su u prvom dijelu izneseni osnovni povijesni podaci te različite etape pamćenja, i nakon što je opisano istraživanje Susanne C. Knittel o potiskivanju pamćenja masovnog stradanja diskriminiranih skupina (osoba s invaliditetom, nacionalnih manjina), u ovom se (drugom i posljednjem) dijelu analiziraju spomenuti romani. Analiza pokazuje da oba romana holokaustu pristupaju iz univerzalne i kozmopolitske perspektive, zanemarujući lokalne specifičnosti i utvrđujući stereotipno pamćenje koje među žrtvama Rižarne vidi samo tzv. „nevine” žrtve (kako su definirane u sudskom postupku 1976.), te zaboravljajući one koji su u njoj skončali jer su bili pripadnici pokreta otpora, osobito njegove komunističke sastavnice, s velikim udjelom Slovenaca i Hrvata.
The paper deals with the collective memory of the San Sabba Rice Mill, a Nazi concentration camp that operated in Trieste from 1943 to 1945, through the analysis of two contemporary novels: Blameless by Claudio Magris and Sonnenschein by Daša Drndić.While the first part of the paper (published in the previous issue) presents basic historical data and different stages of memory, including Susanne C. Knittel’s comparative research on the repression of the memory of mass suffering of discriminated groups (persons with disabilities, national minorities), this (second and last) part scrutinises the two novels from the memory studies’ perspective. The analysis shows that both novels approach the Holocaust from a universal and cosmopolitan stand, neglecting local specificities and perpetuating the stereotypical memory that sees only the so-called “innocent” victims (as they were defined in the 1976 trial), and forgets those who were killed as members of the resistance movement, especially its communistcomponent, with a large share of Slovenes and Croats.
Art and Rebellion Grafenauer, Petja; Tepina, Daša
Third text,
09/03/2022, 2022-09-03, Letnik:
36, Številka:
5
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
The aim of this article is to document, contextualise, and theorise the rebellious actions carried out by artists in Slovenia in 2020-2021, and to present these actions as a continuation of the ...avant-garde movements of the twentieth century. We focus on the diverse actions and protests carried out by a strong alliance of artists, anti-capitalists, anti-fascists, ecological movements, and other civil structures that continue to challenge the oppressive autocratic powers. When art becomes confrontational, it fights for its autonomy and its production can achieve an aesthetic revolutionary potential. So when it demands the impossible, it fights for its space and position and becomes life itself, it becomes avant-garde. We could therefore say that the politics of aesthetics has a way of producing its own politics, proposing to re-arrange politics, re-configure art as a political issue or assert itself as true politics.
This article sketches a history of how the concept of Italy has travelled worldwide to become a mobile cultural symbol in order to show how, as a signifier, "Italy" has also become increasingly ...detached from any national parameters of territory. It employs a lateral method of "looking sideways" at literary representations of Italy from "outside" the national canon to show how they can put pressure on what (and where) Italian culture now resides. Analyzing three contemporary works of world literature partially set in Italy (Daša Drndić's Trieste, Rachel Kushner's The Flamethrowers, and Pajtim Statovci's Crossing), it suggests that we might consider broadening out the canon of transnational Italian literature to include works neither written by Italians nor written in Italian, but that offer sideways insight into Italian history and culture from elsewhere.
Proza Daše Drndić, a osobito roman Totenwande, analizira se prema
Rancièreovom pojmu politike književnosti kao autonomne podjele osjetilnoga,
odnosno promjene i pomicanja granica koje određuju ...područje spoznaje.
Politika prema Rancièreu označava definiranje područja zajedničkog i
društvenog, aktera koji u njemu djeluju, onoga što je vidljivo i što se može
artikulirati na tom području. Drndić u svome djelu izriče mnoga mišljenja o
povijesnim i suvremenim događanjima, no političnost prema Rancièreu
nećemo naći na razini njene izjave, već u uporabi pripovjednih tehnika za
konstrukciju prošle realnosti. Drndić naime ruši konvencije razumijevanja
prošlosti koje određuje historiografija utemeljena na realističkom narativnom
modelu koji konstruira povijest kao teleološki slijed s karakteristikama
kontinuiteta, depersonalizacije, koherencije događaja i fabulativne
cjelovitosti. Ustrajući na radikalnoj personalizaciji i individualizaciji povijesti
Drndić odustaje od kronološkog slijeda te uvodi motive cikličnosti i
istovremenosti u razumijevanje prošlosti i sadašnjosti. Premještanjem
uvriježenih koordinata kontinuiteta i diskontinuiteta s prošlošću, Drndić u
svojim romanima pridonosi rušenju koherencije i iluzije cjelovitosti u pripovjednoj konstrukciji prošlosti. Književne i povijesne izvore tretira kao
tekstualne konstrukcije pri čemu ne dovodi u sumnju materijalnost prošlih
događaja, već ističe da je prošla stvarnost dostupna samo preko tekstova
nastalih prema određenim narativnim konvencijama. Drndić na taj način
radikalno preoblikuje ustaljenu percepciju prošlosti kao povijesti kakva se
nudi kroz historiografiju i druge realistički orijentirane tekstove.
PDF
