Tema rada su sekundarni predikati obilježeni dativom. Svrha rada je pokazati da su konstrukcije sa sekundarnim predikatima u dativu relevantne za raspravu o kriterijima podjele između deskriptiva ili ...deskriptivnih sekundarnih predikata i restriktora, odnosno sekundarnih predikata s okolnosnim značenjima kao što su uzročnost, uvjetnost i dopusnost. Pokazuje se da se sekundarni predikati u dativu tipično rabe kao restriktori. U rečenici se ostvaruju kao parenteze s odjelitim propozicijskim sadržajem. Tipično sejavljaju na preverbalnom položaju i gotovo se isključivo ostvaruju s pridjevima fizioloških, psihofizioloških i mentalnih stanja nad kojima referenti nemaju kontrolu ili ju gube. Oslanjanjem na korpusnu analizu i opis semantičkih okvira preispituje se gledište da su sekundarni predikati u dativu čimbenici u uzročno-posljedičnim obrascima, tipično čimbenici racionalizacije načina na koje referenti postupaju ili načina na koje doživljavaju stvari u situacijama nad kojima nemaju ili gube kontrolu. Dolazi se do zaključka da se ostvarenje restriktivne funkcije sekundarnih predikata u dativu može predvidjeti prema semantičkoj ulozi referenata o kojima se prediciraju. Restriktivna funkcija u pravilu će se uvijek ostvariti kada referent ima ulogu doživljavača.
The paper deals with secondary predicates marked by the dative case. The purpose ofthe paper is to demonstrate that constructions with secondary predicates in the dativecase are relevant for the ongoing discussion about the criteria of differentiation between depictive and circumstantial secondary predicates. We demonstrate that secondary predicates in the dative case are predominately circumstantial. They are parenthetical and have a propositional content that is not subject to negation of the sentence they are used in. In addition, they show a strong tendency to be expressed in the clause-initial position or before the verb. They are almost exclusively used with adjectives of physiological, psychophysiological and mental states over which the referents either lose control or have no control at all. By relying on corpus analysis and the analysis of semantic frames, we examine the premise that secondary predicates marked by the dative case are factors in the cause-and-effect patterns, typically factors of rationalization of the way referents act or the way they experience things in situationsover which they have no control. Finally, it is proposed that the realization of the circumstantial function of secondary predicates marked by the dative case can be predicted by the semantic role of their controllers. As a rule, secondary predicates inthe dative case will have a circumstantial function when their controller is the experiencer.
U radu se analizira prevođenje latinske konstrukcije ablativ apsolutni
u odabranim hrvatskoglagoljskim tekstovima prevedenim s latinskoga. Ablativ
apsolutni u prijevodnim se tekstovima najčešće ...prevodi hrvatskim
crkvenoslavenskim apsolutnim konstrukcijama u dativu ili instrumentalu. Dativ
je apsolutni starija konstrukcija, čija pojava u tekstovima može poslužiti i za
dataciju prijevoda. Instrumental se u prijevodima pojavljuje jer ga
prevoditelji doživljavaju kao hrvatsku crkvenoslavensku istovrijednicu
ablativa. Pri prijevodu ablativa apsolutnoga mnogo se češće pojavljuju
apsolutne konstrukcije nego zavisne surečenice, koje su danas najčešće
prijevodne istovrijednice te konstrukcije kako bi prijevod bio što vjerniji
izvorniku. Pri prevođenju ablativa apsolutnoga apsolutnim konstrukcijama vjerno
se oponaša red riječi izvornika. U radu se analiziraju načini prevođenja te
konstrukcije te uporaba različitih participa kao istovrijednica latinskim
participima koji su dio te konstrukcije.
In this paper we analyse the translations of
the Latin ablative absolute in chosen Croato-Glagolitic texts that were
translated from Latin. Ablative absolute is most frequently translated with the
help of the Croatian Church Slavonic absolute structures in the dative or
instrumental case. Dative absolute is an older structure and its appearance in
a translation can be used to date it. The instrumental case appears in the
translations because the translators see it as the Croatian Church Slavonic
equivalent of the ablative. In the analysed translations absolute constructions
were used more frequently than dependent clauses, which are nowadays used as
translation equivalents in order to remain as close as possible to the original
text. When translating the ablative absolute with the help of absolute
constructions the word order from the original is closely mirrored. The Latin participle which is a part of that
construction is translated by the present or past participle. Present
participle is often translated by the past participle of perfective verbs when
dealing with prefixed verbs and verbs which are considered as momentary by the
translator (e.g.
veniente
abbate
:
opatь prišad'še
).
U filološkoj
analizi latinskog i grčkog jezika konstrukcije tzv. akuzativa s infinitivom
(ACI – lat.
accusativus cum
infinitivo
) i nominativa s
infinitivom (NCI – lat.
nominativus
cum infinitivo
)
...zauzimaju jasno mjesto i obilno su prisutne u korpusima rimske i starogrčke književnosti.
Spomenute konstrukcije pojavljuju se i u drugim jezicima, npr. njemačkom i engleskom.
Hrvatske (i crkvenoslavenske) konstrukcije ACI i DCI (prema lat.
dativus cum infinitivo
– dativ s infinitivom) spominju se u
radovima Mihaljevića (Mihaljević 2011) i Belaja (Belaj 2015). U ovom se radu
istražuju ovjereni tipovi konstrukcija ECM (prema engl.
exceptional case marking
– iznimno padežno označivanje) i njihova
formalna struktura u suvremenom hrvatskom jeziku te prisutnost konstrukcija ECM
primarno u tekstovima Hrvatske jezične riznice, tipovi glagola uz koje se u
hrvatskom jeziku pojavljuju konstrukcije ACI, NCI i DCI te se uspoređuju
razredi glagola uz koje se pojavljuju konstrukcije ACI i NCI u latinskom i
hrvatskom jeziku.
This research
shows additional possibilities to distinguish control verbs from ECM verbs. The
assumption is that verbs show some kind control or ECM properties even in sentences
with finite complements. These properties can be used to determine whether their
infinitive complements should be recognized as controlled or ECM. The search of
the Croatian Language Repository of the Institute of Croatian Language and
Linguistics in 2017 and 2018, without categorical or time constraints, resulted
in 415 transitive verbs with the object in accusative, 15 verbs governing the
dative experiencer and 94 impersonal nominal predicates governing the dative
experiencer. A total of 1967651 hits were reviewed. Subordinate subject and
object clauses are dominantly finite sentences with the conjunction
da
:
finite sentences with the conjunction
da
are most common clausal complement of
active transitive verbs (214707 or 99.2%), followed by, much less frequently,
implicitly controlled infinitival sentences (1644 or 0.76%), and there are
marginal instantiations of ECM of accusative with infinitive as well (67 or
0.03%), mostly with the verb
vidjeti
(to see). Most common clausal complement
of passive forms of transitive verbs is a finite sentence with the conjunction
da
(23064 or 94.3%), while implicitly controlled infinitival
sentences are not as common (1394 or 5.7%). Verbs with dative experiencer are
also complemented both by finite sentences with the conjunction
da
(1694 or 61.53%), and by implicitly controlled infinitival
sentences (1059 or 38.47%). Croatian language enables ACI, NCI and DCI (as well
as genitive with infinitive – GCI) constructions as implicit controls (or
pseudo ACI, NCI and DCI), but ECM accusative with infinitive is not frequent.
Even though accusative with infinitive ECM category is marginally represented
in Croatian language, it is not diachronically stipulated nor limited to old
Croatian literature.
U članku se istražuje opis dativnih konstrukcija u odabranim hrvatskim štokavskim i kajkavskim slovnicama objavljenima u razdoblju od 1604. do 1859. godine, odnosno od pojave prve hrvatske gramatike ...Institutionum linguae Illyricae libri duo (1604.) Bartola Kašića do Skladnje ilirskoga jezika za niže gimnazije (1859.) Adolfa Vebera Tkalčevića, prve hrvatske sintakse tiskane kao posebna knjiga. Analizom je obuhvaćeno 17 gramatika, a propituje se na koji su način stari hrvatski gramatičari obrađivali dativ te donose zaključci o njegovu poimanju u starijoj hrvatskoj gramatikografiji. Istraživanje je ponajprije usmjereno na značenje dativa, njegove karakteristične prijedloge te gramatičke opise i zaključke koje su gramatičari izvodili na temelju identičnoga morfološkog oblika dativa i lokativa u jednini. Činjenice da se hrvatska gramatička tradicija razvijala pod utjecajem latinske gramatike te isti oblik dativa i lokativa jednine u hrvatskom jeziku utjecale su na variranje broja i poimanja padeža u gramatikama promatranoga razdoblja, stoga i na izbor prijedloga koji su se pripisivali dativu. Naime, važno je obilježje većine proučavanih gramatika zajednički prikaz kao dativa onoga što se u suvremenim gramatikama smatra dativom i lokativom, ponajprije kada je riječ o jednini. Drugim riječima, identičan morfološki oblik (u jednini) utjecao je na gramatičku konceptualizaciju onoga što se smatra tipičnim dativnim konstrukcijama (npr. s prijedlogom k) i tipičnim lokativnim konstrukcijama (npr. s prijedlogom u u statičnom kontekstu) samo kao dativne konstrukcije. Uključivanje dativnih i lokativnih prijedloga u djelokrug jednoga padeža (dativa) u jednini može dovesti do implicitnih pretpostavki o semantičkom profilu dativa: pojavljuje se i u statičnim i u dinamičnim konstrukcijama, a njegov je semantički profil različit u jednini i množini. Do važnih je promjena u opisu dativa u hrvatskome jeziku došlo uključivanjem lokativa u padežni sustav u jednini i s tim u vezi pojavom i ustaljivanjem sustava od sedam padeža u jednini i množini.
Die vorliegende Arbeit beschäftigt sich mit der Lesarten-Erschließung der Konstruktion bekommen plus Partizip II (BKPII). Diese Konstruktion kann unter Umständen zwei unterschiedliche Lesarten ...besitzen: die passivische Lesart und/oder die modale Lesart. In der Literatur, in der über diese zwei Lesarten von BKPII diskutiert wird, werden zumeist Objektdative berücksichtigt (vgl. Reis 1985). Wenn es um freie Dative geht, werden fast ausschließlich Zustandsveränderungsverben behandelt. In dieser Arbeit wird am Beispiel von kausativen Zustandsveränderungsverben (z. B. öffnen und zerbrechen) sowie transitiven Fortbewegungsverben (z. B. fahren) der Frage nachgegangen, welche semantischen Faktoren für die Interpretation von BKPII eine Rolle spielen. Mit den Daten wird vorgeführt, dass ein BKPII aus Kausativa wie öffnen tatsächlich nicht nur passivisch, sondern auch modal gedeutet werden kann, während Kausativa wie zerbrechen ausschließlich in der passivischen Lesart belegt sind. Bei BKPII aus transitiven Fortbewegungsverben sind beide Lesarten möglich. Basierend auf dieser Beobachtung wird argumentiert, dass possessive Verhältnisse zwischen der auf einen Dativ zurückgehenden Subjektperson und dem Gegenstand im Akkusativ für die Interpretation der gesamten Konstruktion relevant sind. Als Schlussfolgerung lässt sich feststellen: Bei einem aufgebauten BKPII dient – sowohl beim Objektdativ als auch beim freien Dativ – eine anhaltende Disposition über den Gegenstand der möglichen modalen Lesart.
PDF
