Menadžment prije svega označava proces planiranja, organiziranja i upravljanja zadaćama i resursima, proces usmjeren na ostvarenje nekoga zadanoga cilja. U posljednje vrijeme mnogi važni poticaji za ...menadžment i nauk o organizaciji dolaze iz sasvim drugih područja nego što je to teorija gospodarstva. Veliki odjek u tome imaju neki filozofsko-biološko-psihološki modeli, odnosno redovnička pravila nekih klasičnih crkvenih redova. Koliko u oblikovanju menadžerske prakse mogu pomoći suvremeni filozofski modeli mišljenja, odnosno klasični modeli uprave redovničkih zajednica - posebno isusovaca?
U ovom radu autor tematizira odnos između nove religijske
svijesti u današnjem društvu i budućnosti kršćanske duhovnosti.
U prvom dijelu članka ukazuje se na neke osobne i društvene
čimbenike ...nastanka nove religijske svijesti. Uz pomoć socioloških
modela razumijevanja mjesta religije u modernom društvu pokušavaju
se orisati glavne odrednice duhovne situacije današnjeg
vremena.
U drugom dijelu rada govori se o logici inkulturacije kršćanske
duhovnosti u opisanom kulturnom kontekstu. Inkulturacija
kršćanske duhovnosti ilustrira se na tri konkretna primjera: duhovnost
i izgradnja kontemplativne osobnosti, duhovnost i teologija
drugoga, te duhovnost i kršćanska radost.
Duga stoljeća uvjetovala su sliku svećenika koja je bila dosta daleka ljudima, jer je prikazivala ministerijalno svećeništvo ne samo kao odvojeno od puka nego kao nešto što je uvijek »iznad« i uvijek ...»bolje«. Takav se stav zagovarao i branio sve do Drugog vatikanskog sabora. S njim započinje stvaranje jedne nove slike svećenika koja se više ne promatra odvojeno od općeg svećeništva.
Upravo naglašavanje ljudske slike svećenika i njegovoga zvanja kao služenja uzrokovat će nove krize koje zahvaćaju i laike i svećenika samoga. Svijet koji se sve više emancipira osjeća sve manju egzistencijalnu potrebu za svećenikom. Svijet jednostavno u mnogim stvarima može bez svećenika. To u svećeniku rađa egzistencijalnu krizu smisla njegovoga zvanja. Gledajući svijet oko sebe, svećenik sve više uzimlje vrijednosti svijeta i za sebe te ih oponaša. To su konzumizam i pragmatizam koji se pojavljuju na svim područjima, pa i onima koja žele biti najduhovnija. Prevladava mišljenje da će se svećenik »izvući« iz krize gomilajući aktivnosti na aktivnosti, ali time se on pretvara u aktivista i menagera.
No postoji i pozitivan način izlaženja iz tih normalnih kriza. On se sastoji u promatranju sebe kao čovjeka: svećenik je čovjek, biće ograničeno i potrebno komuniciranja s ljudima i s Bogom, biće potrebno ljudske i Božje pomoći. Osjeća se nesavršenim čovjekom koji je pozvan sa svojim mogućnostima izgrađivati kraljevstvo Božje. Time on postaje blizak ljudima. Osjeća da su »radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena ... radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika« (GS 1). Time svećenik pronalazi svoj identitet i svoju svećeničku duhovnost koja proizlazi iz pastoralne ljubavi i u nju utječe. Svećenik za novi milenij je svećenik koji se na nj priprema tako da živi sada ono što bi želio živjeti u budućnosti.
Rad se temelji na rezultatima empirijskog istraživanja o različitim aspektima bioetike koje je provedeno tijekom travnja i srpnja 2005. godine na prigodnom uzorku studenata zagrebačkog sveučilišta ...(N=492). U sklopu projekta «Modernizacija i identitet hrvatskog društva» (0130400), ovo istraživanje provedeno je metodom ankete (grupno anketiranje) na studentima prve i četvrte godine na pet fakulteta (Filozofski fa- kultet, Fakultet strojarstva i brodogradnje, Katolički bogoslovni fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet i Medicinski fakultet). U radu analiziramo odnose nekih aspekata genetičkog inženjeringa, nove duhovnosti i pitanja smisla života i smrti, odnosno stavove i orijentacije studentske populacije prema tim sadržajima. Analizirane dimenzije nisu cjelovite i u potpunosti koncepcijski zaokružene, već prije djelomične. Stoga i zaključci nisu konačni, nego prije predstavljaju usmjerenja za daljnja istraživanja ovih pitanja u hrvatskom društvu. Osnovna hipoteza rada je da će ispitanici bliži dimenzijama «nove duhovnosti» i pronalaženju smisla života «u individualnom» biti skloniji primjeni genetičkog inženjeringa, dok će ispitanici bliži «kršćanskom vjerovanju» i pronalaženju smisla života «u Bogu» biti manje skloni primjeni genetičkog inženjeringa. Dobiveni rezultati djelomično potvrđuju postavljenu hipotezu.
U radu se daje pregled nepovoljnih uvjeta rasta i razvoja djece u obitelji te se ukazuje na zaštitnički milje obiteljskoga ozračja na odgoj djece. Na rast i razvoj djece uz obitelj, zaštitnički ili ...destruktivno, mogu utjecati brojne društvene okolnosti i socijalni čimbenici.
Također, razmatra se mogućnost primjene reformiranih religiozno-pastoralnih modela rada s primjerenim sadržajima u okviru Crkve kako bi se osigurao prikladan rast i razvoj djeteta, posebno djece s posebnim potrebama i poteškoćama u razvoju.
Suočeni sa snažnim utjecajem obitelji, društva i Crkve na rast i razvoj djeteta, ovaj rad upozorava na njihov potencijalno rizičan odraz i ukazuje na pozitivne čimbenike primjerene okolnostima odrastanja.
Članak slijedi misao vodilju da danas postoji nužna korelacija između opredjeljenja za mlade i opredjeljenja za održivi razvoj. I don Boscova pedagoška misao i obrazovanje za održivi razvoj mogu se ...međusobno nadopunjavati.
Takvo povezivanje i metodička inovacija osobito su važni za djelotvornost don Boscovih salezijanaca u radu na obrazovanju i razvoju mladih diljem svijeta. To je ujedno i put za uvođenje poticaja kršćanske duhovnosti i obrazovanja u društveni dijalog o odgovornosti za budućnost.
Ovaj članak pomoću deset teza ukazuje na suradnju i nužni obostrani daljnji razvoj pedagogije u don Boscovu duhu i kroz igru usmjerene na razvoj osobnosti, te suvremenog pojma "obrazovanje za održivi razvoj" što ga Ujedinjeni narodi promiču diljem svijeta. To je ujedno i poziv na raspravu te poticaj na otkrivanje novih dimenzija sveobuhvatne skrbi za uspješan život mladih u skladu sa salezijanskim poimanjem odgoja.
Beatifikacija zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca je prema riječima Ivana Pavla II. »povijesni događaj« u životu Crkve i hrvatskog naroda. Njegova je povijesnost utemeljena u činjenici da se ...Alojzije Stepinac svojim kreposnim životom i mučeničkom smrću pridružio Kristu, »Božanskom Učitelju i uzoru svake savršenosti«.
To pridruživanje Kristu u biti je Stepinčeve duhovnosti. On se Isusu Kristu pridruživao ne samo prema načelima kršćanske duhovnosti: strpljivo, slobodno i gorljivo, već do te mjere vjerno da je samo njega držao kao dobitak svog života (Fil 3,7). U završnoj riječi na sudu, 3. listopada 1946., on nije branio sebe, već temeljne istine kršćanske vjere, rekavši: »Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao!« Stoga je shvatljivo da su sastojnice njegova duhovnog života protkane kristološki, kako u slavljenju i čašćenju euharistijskog misterija, u časćenju Majke Božje kojoj je u čast svaki dan molio sva tri otajstva krunice, tako i u vjeri u Katoličku crkvu koju po Kristovom mandatu vidljivo vode pape, Petrovi nasljednici u Rimu.
Te kristološke odrednice u vjeri i stavu blaženog Alojzija prepoznatljive su u svim razdobljima njegova života. Ni komunistički progon Katoličke crkve u 20. stoljeću nije ih potamnio. Dapače, kršćansko svjedočanstvo blaženog Stepinca, do smrti vjerna Kristova učenika, snažan je doprinos preporodnim snagama europske uljudbe. Stoga je i beatifikacija kardinala Stepinca poziv na ozdravljenje i procvat kršćanske kulture u Europi. Taj procvat je uvjet uspostave nove Europe. To je on izgovorio ovim riječima: »Evropska kultura može ozdraviti samo pod uvjetom, da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist Bog!« Iz biblijske ukorijenjenosti Stepinac je crpio snagu za odlučne i hrabre prosvjede protiv ugnjetavanja ljudi, protiv diktatura nacizma, fašizma i komunizma, koje su u 20. stoljeću nesmiljeno gušile ljudska prava i slobode. Nije zatajio kao čovjek ili katolički biskup ni onda kad su ga njemački tajni agenti denuncirali Hitleru kao »prijatelja Židova« (»Judenfreund!«) ili »mrzitelja Nijemaca« (»Germanofob«) kao ni u prigodama kad su ga komunisti klevetali kao »narodnog neprijatelja« ili »izdajicu naroda«. Dapače ponavljao je Kristove riječi izgovorene na križu: »Oče, oprosti im jer ne znaju sto čine!« pa je i druge poticao na molitvu za svoje progonitelje i neprijatelje Crkve u želji da uvide svoju zabludu i spase besmrtne duše. Alojzije Stepinac je živio za Crkvu. Ona je za nj božanska ustanova, Božje djelo. U njoj je Isus Krist nazočan, djelatan i jamac njene postojanosti. Samo je on zalog njene slobode, njenih istina i njene određenosti. »Extra Ecclesiam nulla salus! - Izvan Crkve nema spasenja.« Osvjedočen u ovu Ciprijanovu tvrdnju odbio je ponudu komunističkih vlasti za stvaranje nacionalne crkve u Jugoslaviji, otcijepljene od Rima, jer »takova Crkva ne bi zasluživala ime Kristove Crkve«. Vjeran tom osvjedočenju učinjen je žrtvom koja je bila vrhunski čin ljubavi za jedinstvo Katoličke crkve.
Beatifikacija nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca je događaj, poruka i poticaj što na njegovo pitanje iz 1938.: »Quo Vadis, Europa? - Kamo ideš Europa?« aktualiziraju i njegov odgovor koji isključuje put boljševizma, rasizma, sektaštva, teozofije, adventizma, spiritizma, jer ti putovi vode u propast!
On iz pouzdanja u Boga ukazuje da je boljitak Europe (čovječanstva) i hrvatskog naroda iz kojega potječe, »u povratku k Bogu!«, u vrednovanju čovjeka stvorena na Božju sliku, u skladu obiteljskog života utemeljenog na Kristovoj ljubavi te u uspostavi životnih okolnosti koje će prihvaćanjem evanđeoskih vrijednosti omogućiti čovjeku sigurno putovanje zemljom prema slavi neba.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain ...Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Članak se sastoji od dva dijela. U prvom se polazi od
društveno-religijskih istraživanja i utvrđene činjenice rascjepa
između ispovijedanja vjere i vjerske prakse (roditelja prvopričesnika).
Zatim se ...u kontekstu Pashe prikazuje misaona
struktura i specifičnost Euharistije, a potom se promišlja o utjecaju
Euharistije na svakodnevicu vjernika.
Fragmentarno poimanje Euharistije i privatizirano življenje
vjere predstavljaju izazov za euharistijsku katehezu koja se ne bi
smjela realizirati bez prethodne analize konteksta i sudionika iste:
kao središnja tajna Crkve Euharistija ujedinjuje liturgijskosakramentalni
vid vjere i konkretnu svakodnevicu vjernika te
integrira sva životna područja. Simbolički i teološki sadržaj
Euharistije (Kristova prisutnost, pretvorba darova i zajednicarski
karakter) nude novu, "euharistijsku" hermeneutiku života i bacaju
novo svjetlo na svakodnevni život vjernika.
U drugom se dijelu najprije promišlja o euharistijskoj
duhovnosti kao stilu življenja prema euharistijskim "normama"
predanja, dijeljenja i zajedništva. S obzirom na temeljne zadaće
Crkve u euharistijskoj se katehezi ide za uspostavljanjem novoga
odnosa prema euharisttjskom slavlju, za otkrićem kako osobne
tako i zajedničarske dimenzije Euharistije te za anticipiranjem
euharistijskog načina življenja. U tom je smislu euharistijska
kateheza interaktivni komunikativni proces koji osvjetljava odnos
između Euharistije i konkretne svakodnevice.
Bog je među ostalima podigao u Crkvi dva posebna sistema duhovnosti: franjevački i ignacijanski. Ne ulazim ovdje u sve pojedinačne značajke tih sistema. Samo da istaknem jednu značajku.
