DUHOVNOST MONS. ADAMA MUCHTINA Špehar, Milan
Riječki teološki časopis,
09/2020, Letnik:
54, Številka:
2
Conference Proceeding
Odprti dostop
Svoju duhovnost mons. Adam Muchtin više je izrekao u slikanju negoli u pisanju. Autor ističe da on piše i slika iz potrebe, ne toliko svoje unutarnje, već neke druge, možda samo pastoralne. Umjetnik ...jednostavno treba samoću i šutnju kako bi ne radio nego stvarao. Osjeća potrebu šutnje i samoće kako bi čovjek najbolje tu vidio sebe. Duhovni život po njemu nije u stjecanju savršenih krjeposti nego, iznad svega, u iskrenosti pred Bogom. U Muchtinovim riječima „Treba izaći i raditi izvan crkve“ autor prepoznaje ne samo duh Drugog vatikanskog sabora, već i stav pape Franje. Muchtin govori o ženama kao vjernim Isusovim slušateljicama svjestan da su one njegovo najbrojnije slušateljstvo. Autor ističe da izraz Muchtinove duhovnosti treba uočiti u crkvi na Vežici i u minijaturnom župnom stanu uključujući i boje koje rabi u umjetničkim slikama jer sve to odgovara na pitanje zbog čega je želio da zaštitnica župe bude Mala Terezija. Upravo ono što je malo veliko je u očima Božjim.
The monograph (‘The Slavic image of word : the forces of depiction in a Slavic language of the sixteenth century’) sets the groundwork for the elucidation of some historical development in the middle ...of the evolution of Slavic languages that also influenced the establishment of literary language both in Slovenia and Russia in the mid-sixteenth century (the beginning of Slavic literary and liturgy, the intertwining of Greek and Latin Christian linguistic patterns, connection to the East-West Schism in 1054).
Rad obuhvaća suvremene znanstvene dosege u proučavanju
i objašnjavanju fenomena religioznosti i ritualnoga ponašanja kod
modernoga čovjeka (Homo sapiens). Cilj rada nije dokazati Boga, već
ljudsku ...tendenciju nadnaravnom, koja je biološki predodređena i evolucijski
razvijana kao tek djelić čovjekovih psihofizičkih i intelektualnih
prilagodbi.
U radu su opisane odrednice identiteta vjeroučitelja laika na temelju teorijske teološko–katehetske literature te navedeni pokazatelji dosadašnjih istraživanja na tom području. Sagledavanje pojma ...vjeroučiteljeva identiteta odnosi se na njegovu poziciju crkvenog poslanika i dionika hrvatskog školskog sustava u koji ulaze sadržaji katoličke vjere, religioznog odgoja i kulture. Kako bi se navedene
odrednice mogle odjelotvoriti u odgojno–obrazovnom procesu, vjeroučitelja se promatra kao snažnu i duhovnu osobu koja autentičnim životom svjedoči vjeru i doseže zadana obrazovna postignuća u okviru nastave katoličkog vjeronauka.
Kršćanska duhovnost u ovom radu predstavlja ishodište duhovnosti vjeroučitelja laika. Teorijska istraživanja sintetiziraju mnogostruke karakteristike vjeroučiteljeve duhovnosti, od kojih je primarna tzv. funkcionalna duhovnost (spiritualità funzionale) koja ga bitno određuje, a svojstvena je vjeroučiteljevoj službi u školi i župnoj zajednici. Kvalitativno istraživanje provedeno metodom dubinskih intervjua, opisanih u ovom radu, te metodološki postupci transkripcije, redukcije i prikaza podataka omogućuju dublje razumijevanje percepcije vlastite duhovnosti vjeroučitelja laika u današnjem društvu. Navedeno kvalitativno istraživanje predstavlja iskorak u odnosu na dosadašnja istraživanja jer podatci dobiveni
dubinskim intervjuom donose inovativne spoznaje o duhovnosti vjeroučitelja u Republici Hrvatskoj.
The article describes the determinants of the lay catechist’s identity based on theoretical theological–catechetical literature. Also cited are indicators of research done up to the present time in this area. This approach to the concept of the catechist’s identity pertains to his position as an emissary of the Church and participant in the Croatian
school system into which content of the Catholic faith, religious upbringing and culture have gained entrance. In order that the cited determinants may be applied in the education process, the catechist is regarded as a strong and spiritual person whose authentic life is a testimony of faith and who accomplishes educational tasks within the framework of Catholic catechism class. Christian spirituality represents in this article the fountainhead of the lay catechist’s spirituality. Theoretical research synthesizes the manifold characteristics of the catechist’s spirituality among which
the primary characteristic is functional spirituality, or ‘spiritualità funzionale’ as it is called, and which essentially determines the person, as well as being inherent in the catechist’s ministry both in the school and parish community. Qualitative research carried out by means of the in–depth interview method as described in this essay, and also methodological procedures such as transcription, reduction and presentation of data make possible a deeper understanding of the lay catechist’s spirituality as perceived by society today. The above–mentioned qualitative research represents a departure
from research done up until now because data gained through the in–depth interview conveys innovative knowledge regarding the Croatian catechist’s spirituality in the Republic of Croatia.
The book (‘The Cyclorama of the Slavic Word (A Test of Renaissance Humanism through a Cross-Section of the Complete Works of Primož Trubar and Maximus the Greek)’) presents a detailed cultural and ...historical analysis of the problems associated with the attempts to link Western and Eastern Christianity since the first century of Christianization onward, with special attention being paid to the importance of the Slavic presence in European history, including questions regarding the role of individual contributions (biographical and historical overviews) to the spiritual history of the Christian East and West. This book uses juxtaposition to present the work, creativity and views of two key figures in Slovenia and Russia, Primož Trubar and Maximus the Greek (St. Maxim the Greek). The said Slavic authors, who also wrote in Latin, German and Greek, but consciously chose Slavic for very specific reasons (Primož Trubar used it as his mother language and Maximus the Greek as a language of salvation), are studied on the basis of primary archival sources, with special regard to manuscripts (of Maximus the Greek) and to early printing (of Primož Trubar) in the sixteenth century. In addition, Neža Zajc also critically analyzes the Renaissance period and presents the option of viewing it from a different perspective: the hypotheses to date that were based on secondary literature have proven to be insufficiently explanatory or proved unsatisfactory.
Na tragu enciklike pape Franje Laudato sì, koja govori o brizi za Zemlju kao zajednički dom svih ljudi, autor nudi nacrt ekološke duhovnosti. Početak ispravne ekološke duhovnosti je ekološko ...obraćenje, koje nije drugo doli obnovljena svijest kako se iz naše vjere i susreta s Isusom Kristom treba mijenjati i naš odnos prema svijetu koji nas okružuje. Ekološko obraćenje treba pomoći vjernicima da iznova i na ispravan način razviju svijest o vlastitoj stvorenosti, o vlastitoj uronjenosti u svijet stvorenja s kojima su međusobno povezani. Ispravan ekološki stav dovest će do nutarnje ravnoteže u samom čovjeku, do solidarne ravnoteže s drugima, do prirodne ravnoteže sa svim živim bićima te do duhovne ravnoteže s Bogom. Ekološka svijest može pomoći ne samo očuvanju okoliša, što se nameće kao jedan od temeljnih ciljeva, nego i do promjene ponašanja koja može podići kvalitetu življenja, kako pojedinca tako i obitelji. Ekološka duhovnost na nov način shvaća i živi sakramente, kao sredstva spasenja i posvećenja, budući da se u sakramentima Bog služi vidljivom materijom kako bi priopćio svoju (nevidljivu) milost. Ekoduhovnost poziva na odgoj i usvajanje novih stavova u životu suvremenih kršćana, koji im trebaju pomoći na ispravan način odnositi se prema stvorenom svijetu.
Autor u ovom članku propituje proces nastanka liturgije časova, službene molitve Crkve koja
je bila osmišljena kao molitva kojom se posvećuje vrijeme. Nakon što je definirao terminološki
okvir ...pojmova »liturgija časova« i »vrijeme«, autor započinje istraživanje vraćajući se u razdoblje
apostolske zajednice u kojemu će, iščitavajući novozavjetne tekstove, zaključiti da je
molitva trebala sadržavati tri bitna obilježja: biti neprekidna, zajednička i biblijska. U postapostolskom
razdoblju, prateći ovu nit, pokazat će kako se je u kršćanskim zajednicama nametnula
molitva psalama kao povlaštena kršćanska molitva (naravno uz Gospodnju molitvu) koja je
odgovarala tim kriterijima. Tako iznosi na vidjelo da su kršćani već u 2. i 3. stoljeću razvili
molitvu u pet molitvenih trenutaka tijekom dana: Jutarnja i Večernja su bile stožerne molitve,
a k njima su se još pridodavale molitve Trećega, Šestoga i Devetoga časa. Po svemu sudeći,
u naznačeno vrijeme molili su se pojedini psalmi, no danas se ne može točno zaključiti koji.
Iz ovoga rada postaje razvidno da važan doprinos cijelom procesu nastanka liturgije časova daje
monaški pokret, pri čemu će najvažniju ulogu za zapadno kršćanstvo odigrati sveti Benedikt koji će
svojim Pravilom utisnuti poseban pečat kršćanskoj duhovnosti. Odgovarajući na izazove vremena,
on će molitvi monaha dati ciklički oblik, te će ritam od pet molitvenih trenutaka u danu podići na
sedam, to jest osam ako se uključi i noćno Bdjenje. Polazeći od činjenice da broj sedam označava
savršenstvo, ritam od sedam dnevnih molitvenih točki simbolički će označavati molitvu kao neprekinutu
aktivnost. A s obzirom na tjedni molitveni ciklus, Benedikt će odrediti da se unutar njega
izmoli svih 150 psalama Psaltira, čime će biti osigurana cjelovitost molitve. Prema njegovu Pravilu
molitva psalama, ili »Djelo Božje« kako ga on zove, nije samo ritmizirala monahov cijeli dan i tjedan,
već ga je ucjepljivala u povijest spasenja pretvarajući njegovo vrijeme u blaženu vječnost. Kao
sredstvo posvete vremena koje ima svoj neprekinuti tijek u dnevnim i tjednim ciklusima, molitva
časova je do kraja odgovarala evanđeoskim kriterijima koje je zadao Isus i apostolska zajednica, te
je razumljivo zašto je sve do danas prihvaćena u Crkvi kao službena molitva.
Zvonimira Remetu (1909.–1964.) prozvaše, kako zapisa Branimir Donat, “jednom od najapsurdnijih žrtava prakse srbokomunizma, ali i naše nespremnosti da se stvari iz novije povijesti stave na pravo ...mjesto”. Remeta je izuzetno vrijedan romanopisac, kojega u zaborav nisu odgurnuli samo oni koji su se smatrali njegovim neprijateljima nego su to podjednako učinili i njegovi nekadašnji prijatelji, a on je stvorio tako vrijedna djela da bi ga trebali podjednako štovati i njime se ponositi ne samo jedni, nego i drugi. Mate Marčinko s optimizmom piše: “Književna djela Zvonimira Remete ponovno se tiskaju i pretiskavaju, no da se poprave posljedice šutnje i zaborava njegova književnoga djela, središnjica Matice hrvatske trebala bi izdati Remetina sabrana djela, a najbolja od tih djela i u svom izdanju Stoljeća hrvatske književnosti”.
Globalna ekonomska kriza na početku trećeg tisućljeća otkrila je štetne posljedice za čitavo društvo i okoliš što ih mit 'glorificirane' ekonomije donosi. Mnogi su istraživači bili ohrabreni započeti ...intenzivno istraživanje uzroka kriza. Autor smatra da je važnije tražiti načine implementiranja ekonomije na način putem kojeg će služiti zajedničkom dobru i zajedničkom domu. Put obnove ekonomije autor nalazi upisanim prvenstveno u smjeru koji je Papa Franjo predstavio u Laudato si'. Temeljem toga, autor iznosi tezu da u svjetlu Laudato si' (kršćanska) duhovnost igra važnu ulogu u ekonomiji. Da bi tu tezu potvrdio, autor sažeto definira ekonomiju i spiritualnost. Zatim slijedi prezentacija temeljnih orijentacija na osnovi analize iz Laudato si', koje bi mogle omogućiti ekonomski oporavak. Na kraju, autor opisuje kako obnovljena kršćanska duhovnost i dijalog mogu pomoći individuama i zajednicama u oblikovanju osnovnih smjernica za novu ekonomiju.
Čovjek je ono biće koje vlastitu egzistenciju izgrađuje u životnim okolnostima koje ga snalaze, s ljudima koje susreće, kroz probleme koji u njemu stvaraju nemir. Jedan od tih neumitnih životnih ...aspekata je i religioznost. No pored svih zadanih osobina čovjeka, kao glavna tema ovoga rada, postavlja se pitanje koliko je religioznosti mjesto među srodnim antropološkim određenjima čovjeka uopće, kakvu ulogu religija ima u ovladavanju čovjekovim duhovnim potrebama te, shodno tomu, može li čovjek biti čovjek bez religije.
PDF
