Pojam socijalne pravde koristi se u socijalnim politikama kao primarno i glavno načelo bez dostatnog objašnjenja pojma pravde. U ovom radu opisuje se kako se pojam pravde tumači u teologiji, ...filozofiji, pravu i ekonomiji te se ta tumačenja ocjenjuju iz perspektive (1) svođenja pravde na opreku nepravdi, odnosno dualističkog tumačenja tog pojma ili iz perspektive (2) prema kojoj pravda nema svoju oprečnost, odnosno monističkog tumačenja. S obzirom na to, u radu se preporučuje da se u socijalnim politikama koriste preciznija parcijalna načela poput zasluga, solidarnosti, participacije i sl. umjesto dualističkog i širokog tumačenja načela socijalne pravde. Primjena načela pravde u monističkom smislu preporučuje se tek kao posljednje i krajnje načelo u osmišljavanju sustava socijalne politike.
Numerički mediji mogu simulirati sve detalje drugih medija, kumulirajući sve prethodne klasične medijske funkcije ( televizija, pisaći stroj, itd..), i tom smjeru osvajaju do sada nedostižive ...prostore reprezentacije i izražaja. Takav kapacitet numeričkih medija za digitalno programiranje kroz modularnih struktura, svih prethodnih funkcija klasičinih mas-medija uspijevaju putem mrežne rekonfiguracije i kulturalnog transkodiranja, predočiti retrospektivnu sliku svijeta i kulture u povijesti čovječanstva. Inter-konektivnost između numeričkih medija i internetskih mreža predstavlja planetarnu virtualnu mrežu koji neki uspoređuju sa “svjetskim kolektivnim korteksom”. Međutim, s obzirom na rastuću gustoću i kompleksnost, numerički mediji postaju sve hermetičniji i složeniji u njihovom dubokom funkcioniranju. Postupna autonomizacija i emancipacija od svojih kreatora i operatora, otvara proces u kojem se nastaje zagonetna umjetna inteligencija kao uvod u novu vladavinu algoritama. Riječ je o uvodu u novu virtualnu geopolitiku cyber-prostora u kojem su strategije osvajanja i monopola nad informacijama postali suparnički prostor igre moći između službenih državnih aktera i drugih asimetričnih aktera.
Trumpame straipsnyje analizuojama darbo pasidalijimo sąvoka, išskiriami įvairūs jos aspektai, pabrėžiamas darbo visuomeniškumas, pateikiamos šio termino reikšmės. Teigiama, kad darbo pasidalijimas ...yra ne grynai ekonominis, o socialinis-ekonominis reiškinys. Analizuojant jį vien iš ekonominio taško, negalima apimti visų to reiškinio socialumo (visuomeniškumo) aspektų. Sutapatinant skirtingas darbo pasidalijimo puses, labai susiaurinama jo socialinė esmė, o visos darbo pasidalijime kylančios problemos imamos laikyti grynai ekonominėmis. Politinė ekonomija tiria ne visus, o tik tuos žmonių santykius gamyboje, kurie yra glaudžiai susiję su materialine-technine gamybos puse. Sociologija domisi gamybos procesu jo santykyje su visuomenės institucijomis, tiria, koks visuomeninis mechanizmas reguliuoja žmonių sąveiką darbe.
Socijalni rad je u Sloveniji kao i drugdje tradicionalno povezan s nadzorom, bilo da se neposredno nadovezuje na rad sudova (maloljetnički sudovi, razvodi itd.), bilo da ima ovlasti posezati u ...privatnost ljudi bez njihove suglasnosti (npr. izdvajanje djece, smještaj u udomiteljsku obitelj i sl.). Svijest o moći koja proizlazi iz ovih ovlasti već je tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća dovela do konceptualnih pomaka koji su ljudima omogućavali zadržavanje kontrole nad vlastitim životima, unatoč ovim intervencijama. Tada se govorilo o konfliktu između skrbi i nadzora, o dvostrukom ili čak trostrukom mandatu socijalnog rada, a kasnije su se razvili koncepti osnaživanja, zagovaranja te participativni pristupi i sl. Suština tih pristupa bila je u osvještavanju moći kojom se uspostavljaju autoritarni odnosi između stručnjaka i korisnika u okviru kojih problem nije moguće riješiti, jer korisnici pri tome gube kontrolu nad vlastitim životima. U ovom se trenutku suočavamo s novom vrstom nadzora koja više nije povezana sa sudstvom i zakonskim ovlastima, već je dio socijalnih politika koje postaju sve represivnije. Riječ je o politikama koje su usmjerene na jačanje individualne odgovornosti i krivnje pojedinca za situaciju u kojoj se našao. Te politike prije svega pogađaju nezaposlene i korisnike novčanih davanja ili nekih drugih socijalnih novčanih davanja. Tako se socijalni rad suočava s novim očekivanjima vezanim uz sudjelovanje u nadzoru i kažnjavanju ponašanja i osobnosti korisnika usluga, što dovodi do velikih suprotnosti između teorije i prakse socijalnog rada.
Cilj rada je istražiti procese dekonstrukcije institucije socijalne države pod utjecajem novih izazova kao što su ekonomska globalizacija i tehnološka revolucija. Rad se temelji na metodološkim ...alatima neoinstitucionalizma. Utvrđeni su glavni egzogeni i endogeni uzroci krize institucije socijalne države. Ekonomska globalizacija i tehnološki napredak svrstani su među odlučujuće čimbenike koji uzrokuju dekonstrukciju socijalne države. Sve socijalne države, bez obzira na njihov model, sada se reformiraju putem aktiviranja radno sposobnih osoba i stvaranja države socijalnih ulaganja. Primjećuje se da danas konfiguraciju socijalne države određuje njezin fokus na poticanje konkurencije i razvoj samoinicijative stanovnika glede osiguravanja vlastite dobrobiti. Naglašava se da ekonomsku globalizaciju i tehnološki napredak ne treba sagledavati samo kroz rizike za socijalnu državu. Ova su dva čimbenika utvrđena kao poticaji za daljnji razvoj institucije socijalne države kako bi se prevladalo njeno dugotrajnije stagniranje i kako bi se ona sačuvala kao politička institucija, ali u obnovljenom modelu.
Bit nove ekonomije leži u preobražavanju ekonomske misli iz egocentrične u ekocentričnu svijest. Znanje u takvom procesu nosi ključnu ulogu, a redefiniranje funkcije koju ono danas ima u modernim ...društvima neoliberalne ekonomske doktrine predstavlja temeljni preduvjet transformacije društva prema ekonomiji smisla. Svijest pojedinca stoga se odmiče od vrijednosti zajedničkog i usmjerava se k vrijednostima pojedinačnog, kao nečeg nužnog kako bi se ostvario u potpunosti. Individualizacija stoga postaje uporište i temeljni pokretač procesa proizvodnje znanja u modernim društvima. Ubrzavanje vremena determinirano samo jednim društvenim područjem djelovanja pojedinca (ekonomskim) direktno se odražava na strukturu i volumen znanja koje tokom svog života treba usvojiti. Ovim radom ukazuje se na povezanost vremena tj. komprimiranja vremena pojedinca sa strukturom i volumenom znanja koje proizvode pojedine dionice lanaca proizvodnje znanja. Znanje koje se nameće pojedincu determinirano je tržišnim zakonitostima i korporativnim vrijednostima koje nadilaze sve ostale društvene vrijednosti. Svi pokazatelji, od ekonomskih, klimatskih, energetskih i sl., ukazuju na neodrživost individualnog tipa svjesnosti te proces proizvodnje znanja orijentiranog isključivo pojedinačnim interesima. Stoga se nužnim nameće potreba uspostavljanja nove platforme za proizvodnju znanja koja za primarni cilj ima stvaranje društvenih skupina nositelja promjena prema ekonomiji smisla.
Članek se začne s kritiko razumevanja neoliberalizma kot zarote političnih elit in kot procesa množičnega razlaščanja, prek katere preidemo k poskusu pozitivne teoretske opredelitve razmerja med ...državo in ekonomijo v neoliberalizmu. V nasprotju s številni uveljavljenimi interpretacijami neoliberalizem ne pomeni šibke, temveč močno državo, tako, ki se sicer nekoliko oddalji od ekonomije, a le zato, da bi se lahko z njo povezala tesneje in drugače kot v predhodni, »fordistični« obliki kapitalizma. Država danes skrbi predvsem za vzpostavljanje in ohranjanje konkurenčnega ekonomskega reda in vzgojo podjetnih subjektov. Nova vloga države prinaša tudi njeno institucionalno preobrazbo od demokracije k tehnokraciji in spremembo socialne politike, ki je v sedanjosti usmerjena predvsem k aktivaciji prejemnikov socialne pomoči.
Že vsaj od začetka nedavne recesije leta 2008 je javni prostor poln razprav o neoliberalizmu, kjer je neoliberalizem razumljen kot igra ničelne vsote med državo in ekonomijo, v kateri ekonomija (vsaj ...začasno) zmaguje, tj. kot prenos predobstoječe »družbene logike« kapitalistične ekonomije na področje javnih institucij in javne uprave, kar naj bi pomenilo vrnitev v deregulirani, liberalni kapitalizem 19. stoletja skozi procese množičnega razlaščanja in privatizacij, iracionalnega razraščanja finančne sfere in širitve neoliberalne ekonomske ideologije. Teza tega članka je nasprotna: neoliberalizem spremeni delovanje – tako delovanje države kot ekonomije in je nov, in ne povratniški socioekonomski in politični proces. V članku se ukvarjamo predvsem z ekonomsko razsežnostjo neoliberalizma (vitka produkcija, nove oblike dela in financializacija), pri čemer poskušamo zajeti tako novost kot kompleksnost neoliberalnih sprememb.
Proroštvo u evanđeljima, nastavljajući se na starozavjetno, od njega crpi neke formalne pretpostavke te ide prema svojoj punini. Ovaj rad, nakon što izloži nekoliko metodoloških napomena, u svom ...prvom dijelu na općenit i sažet način predstavlja fenomen proroštva u Novom zavjetu. Ponajprije ističe njegovu brojčanu zastupljenost i važnost. Izloženi podatci sugerirat će izbor pristupa u proučavanju teme, a koji je također u skladu s problematikom iznesenom u prvom odjeljku posvećenom metodološkim napomenama. Naime, u prvi plan bit će istaknuta potreba istraživati sadržaj pojedinog od novozavjetnih proročkih nastupa. No, zbog toga što oni često nisu izrijekom navedeni, preostaje analizirati one tekstove u kojima je moguće promatrati djelovanje proročkih likova u njihovu povijesnom kontekstu.
Ovaj rad, stoga, ponajprije iznosi temeljne karakteristike novozavjetnog proroštva i napose ih promatra na najistaknutijim proročkim likovima: Ivanu Krstitelju i Isusu Kristu. Ivana Krstitelja ćemo u kraćim crtama predstaviti pomoću tipičnih momenata iz svih triju sinoptičkih evanđelja (jer u Četvrtom evanđelju nema status proroka), a najviše prostora ćemo dati evanđelistu Luki jer je u njegovu djelu taj prorok dobio najviše prostora. Nakon relativno kratkog bavljenja proročkim likom Ivana Krstitelja, ostatak je posvećen Isusovu proročkom djelovanju. Rad prvo donosi općenito predstavljanje Isusova proročkog lika preko najkarakterističnijih momenata iz svih četiriju kanonskih evanđelja, kako je uobičajeno u biblijsko-teološkim priručnicima. Novina ovoga rada slijedi nakon toga, a sastoji se u pokušaju Gospodinovo proročko djelovanje smjestiti u povijesni kontekst I. stoljeća kako bismo išli prema punijem domašaju njegovih riječi i djela. U tu su svrhu izabrani neki karakteristični tekstovi koji bi trebali iz rijeđe korištenog ugla osvijetliti njegovo proročko djelovanje. U tom smislu ovaj rad želi načiniti iskorak u odnosu na ubičajeno shematiziranje oznaka Isusova proročkog djelovanja i staviti u krupni plan neke primjere koji svojom konkretnošću razbijaju formaliziranost svojstvenu pokušajima sustavnog prikazivanja svih biblijsko-teološ kih tema, a napose je to očito u slučaju proroštva. Tek promatranje proročkih riječi i djela u njihovu povijesnom kontekstu omogućuje doći u dodir s dinamizmom kojim proroštvo već u Starom zavjetu, a pogotovo na svojem vrhuncu u Isusu Kristu, čini da riječ Božja osvjetljava povijesni trenutak, daje potrebnu kritiku i smjerokaze te nudi preobrazbenu viziju stvarnosti.