Opće je poznato da je ekumenski pokret u krizi. Iako raste broj
ekumenskih susreta, oni očito ne završavaju ujedinjenjem Crkve.
Ujedinjenja koja imaju rezultate, kao što su GEKE Crkve (hrv. DPCE
- ...Društvo protestantskih Crkava Europe), nisu plod konsenzusa
koji se tiče nauka, nego prihvaćanja zajedništva u različitosti.
Očito, dijalog o nauku nije donio učinka za postizanje jedinstva.
U isto vrijeme postoji međuvjerska suradnja na mnogim poljima.
Razlike u teološkim, etičkim i praktičnim pitanjima često ne dijele
konfesije, nego se protežu kroz njih, pa su oni koji vode Crkvu, bilo
da su „konzervativni“ ili „progresivni“, češće bliže ljudima sličnog
mišljenja u drugim Crkvama negoli predstavnicima drugoga krila u
vlastitoj Crkvi. Ovaj članak pokušava rasvijetliti koje su posljedice
tih činjenica na ekumensku teologiju. Kriza unutar ekumenskog
pokreta nužno se odražava i na ekumensku teologiju, ukoliko je
ona znanstveni odraz ekumenskih procesa. Kada se suglasnost
teško može postići dijalogom, put do jedinstva treba tražiti drugim
sredstvima. Uzajamno priznavanje može biti pogodan način, no, na
posljetku, sve ovisi o kriterijima koji će priznavanju dati doktrinarni
karakter. Rastući značaj međureligijskih susreta i kontekstualni
pristup naglašavaju potrebu za oblikovanjem novih ekumenskih
procesa koji će biti prikladni za izlazak iz trenutnog stanja
međukonfesionalnih odnosa.
U radu podijeljenom u dva dijela, autor obrađuje sakrament
pokore i pomirenja (svetu tajnu ispovijedi/pokajanja) u pravoslavnoj
tradiciji, teologiji i liturgijskoj praksi. U I. dijelu najprije iznosi ...razvoj
pokorničke prakse na Istoku, posebno u Bizantu, i to pod vidom
kanonske pokore, prijelaza na pojedinačnu pokoru te nastanka
i značenja pokorničkih knjiga. Slijedi teologija sakramentalnog
pomirenja kao “svete tajne ozdravljenja”, odnosno duhovnog liječenja,
u kojem Krist po službeniku Crkve primjenjuje duhovni lijek za dušu
pokornika, kako bi mogao pristupiti euharistijskom sjedinjenju s
Gospodinom. U II. dijelu rada autor obrazlaže pravoslavnu teologiju
sakramentalnog čina u pojedinim elementima (pokajanje, priznavanje
grijeha, odrješenje, pokora), donosi liturgijski obrazac “svete tajne
ispovijedi” prema Velikom Trebniku (u Srpskoj pravoslavnoj crkvi),
te otvara pitanja o pastoralnoj praksi, dotičući i moguće ekumenske
poticaje za izlaz iz sadašnje krize prakticiranja ovog sakramenta,
kako u pravoslavlju tako i u Katoličkoj crkvi.
