U članku Kavkaska menipeja Mihaila Bulgakova analiziraju se tri feljtona nastala za autorova boravka na jugu Rusije – u Vladikavkazu, Beslanu i Groznome. Riječ je o žanrovski rubnim djelima, odnosno ...hibridima (U kavani, Tjedan prosvjećivanja) koji sadrže ili barem nagovješćuju neka stilska rješenja i ključne narativne postupke zahvaljujući kojima je u ruskoj (sovjetskoj i postsovjetskoj) historiografiji Mihail Bulgakov stekao titulu heretika i satiričara. Iako je riječ o djelima neujednačene umjetničke kvalitete, treba svakako istaknuti njihovo povijesno-kulturološko i književno-evolucijsko značenje, pogotovo u svjetlu činjenice da su neka od njih (Nadolazeće perspektive, Kazališni Oktobar) tek nedavno otkrivena, zahvaljujući trudu pojedinih ruskih stručnjaka (Vsevolod Saharov). Budući da dio njih nije uključen u Bulgakovljeva sabrana djela novijega doba, ona su ruskoj i svjetskoj javnosti gotovo posve nepoznata. Ovaj je rad, stoga, pionirski pokušaj komparativne analize Bulgakovljeve kavkasko-feljtonske tetralogije iz dvaju teorijskih rakursa. Jedan je problem karnevalizacije i menipeje koju je ponudio Mihail Bahtin u Problemima poetike Dostoevskoga, a drugi je nešto suvremenija teorija sovjetske kulture i arhitekture Leninova i Stalinova vremena, koju je teoretičar Vladimir Papernyj u poznatoj studiji Kultura
2 razdvojio i suprotstavio pomoću paradigmi kultura 1 (horizontalna
avangardna kultura 1920-ih godina, u kojoj pravila i elementi nove
sovjetske poetike i estetike još uvijek nisu strogo definirani) i kultura
2 (vertikalna, zatvorena, tj. strogo centralizirana socrealistička kultura
1930-ih i 1940-ih godina).
Kristalizacija hrvatske državotvorne ideologije doseže svojevrstan vrhunac krajem
19. stoljeća. Konkretno, 1894. kada Neovisna narodna stranka Josipa Strossmayera
i Stranka prava Ante Starčevića ...formuliraju zajednički program. Njegov temeljni zahtjev
u osnovi je usmjeren prema samostalnoj hrvatskoj državi čijim bi sastavnim dijelom bila
i BiH. Obzirom da je do tada bilo jasno da pravoslavni u BiH teže drugom cilju te da je
brojčani potencijal katolika u toj zemlji nedovoljan za realizaciju hrvatskog projekta, poseban
je značaj imala tendencija inkorporacije bosansko-hercegovačkih muslimana u okvire
nacionalnog hrvatstva. S aspekta tadašnjih prilika riječ je bila o smisleno definiranim gledištima.
No, daljnji razvoj događaja, posebice tijekom Drugog svjetskog rata te za trajanja
socijalističke Jugoslavije u bitnome je izmijenio ovdašnje suodnose. Raspadom Jugoslavije
hrvatska tradicionalna ideologija, u nemogućnosti da se oblikuje sukladno razvoju stvarnosti
sa kojom bi se trebala suočiti, na političkoj se sceni pojavljuje gotovo u konzerviranoj
formi. Određenim realitetima, primarno onima vezanim uz međunarodne imperative vrlo
se brzo morala prilagoditi. No, na pojedinim razinama izrazito je teško dolazilo do modifikacije
ukorijenjenih percepcija. Tako se i u promijenjenim, znatno složenijim uvjetima uvelike
održavala gotovo fiksiranost na srpsku prijetnju kao i doživljaj bosansko-hercegovačkih
muslimana u određenom ‘’prohrvatskom’’ kontekstu. Takvim se odnosom u bitnome umanjivalo
sposobnost shvaćanja suvremene bošnjačke nacionalno-državotvorne koncepcije
te doprinosilo uspješnosti procesa koje već jako dugo potiče s ciljem destrukcije hrvatskih
pozicija u Bosni i Hercegovini.
Prvi iz niza od četiri teksta o odnosu metodologije povijesti političkih ideja i tumačenja, problematiziranom na primjeru Machiavellijeva Vladara, bavi se Leom Straussom. I Straussova metoda i ...njegovo čitanje Machiavellija snažno su obilježili raspravu koja se o tim temama vodila u drugoj polovini 20. stoljeća. Cilj je teksta pokazati vezu između Straussova metodološkog polazišta i na njemu utemeljene interpretacije. U uvodnom dijelu prvoga teksta razmatra se Straussova metodološka pozicija, najprije s obzirom na svoj općenitiji oblik iznesen u djelu Progoni i umijeće pisanja, a potom i u pogledu njezina specifičnog oblika u kojem je prisutna u studiji posvećenoj upravo Machiavelliju, Misli o Machiavelliju. Središnji dio rada odnosi se na Straussovo tumačenje Vladara. Zaključno se Straussova metodologija i njegova interpretacija Machiavellija suočava s kritikama koje su uputili Quentin Skinner, J. G. A. Pocock i Claude Lefort, trojica autora s čijim ćemo se tumačenjima sučeliti u sljedećim tekstovima.
U eseju se problematizira odnos moderne grčke države 19. stoljeća prema svojim dvjema tradicijama: antičkoj i bizantskoj. Esej objašnjava u koje se svrhe i na kakve načine koristila pojedina od njih, ...koje su se društvene skupine pozivale na jednu, a koje na drugu, te kakvu je ulogu imala svaka od njih u Grčkom ustanku i nacionalnoj integraciji. U njemu se prikazuje kako se u devetnaestostoljetnoj Grčkoj kulturno i povijesno naslijeđe isprepliće s politikom te upotrebljava za ostvarenje nacionalnih ciljeva i interesa. Fokusira se na kulturnu politiku moderne Grčke i ideje koje se u njoj razvijaju pod utjecajem tih dviju tradicija te tumači kako su one tu politiku usmjeravale.
U članku se govori o pjesništvu Mije Tokića, izrazito darovita pjesnika,
koji poetsku autentičnost temelji na iskrenoj inspiraciji i snazi pjesničke
riječi. Njegov zavičaj nosi arhetipsku ...inspiraciju, a u njemu se temelje
pjesnikovi darovi što uobličuju vrijednu poeziju kakvu nam i daje u zbirci
Sjaju li zvijezde.
IDEAL LJEPOTE KOD HEGELA Krsnik, Martina
Bilten studentskih radova iz filozofije,
12/2015, Letnik:
1, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
Ovaj rad tematizira Hegelovo shvaćanje idealne ljepote u prvom svesku djela Estetika. Budući da je Hegelova estetika povezana s njegovom fenomenologijom duha, na početku objašnjavam apsolutni duh i ...njegove sfere, odnosno religiju, umjetnost i filozofiju. Pojam lijepog uopće prikazujem putem Hegelova određenja ideje i ideje lijepog. Zatim objašnjavam što je za Hegela prirodno lijepo preko prirodnog života, ljepote prirodnog života i načina promatranja prirode te zašto je za Hegela prirodna ljepota nesavršena. U sljedećem dijelu rada bavim se idealom umjetnosti i određenošću ideala putem Hegelovog shvaćanja božanskog u umjetnosti, ljudskog djelovanja te odnosa idealnog umjetničkog djela prema publici. U posljednjem dijelu objašnjavam tko je za Hegela umjetnik i što ga čini pravim umjetnikom.
Meštrovićeva politička djelatnost koja se je reflektirala i na njegovo kiparsko i graditeljsko djelo, bila je u najužoj vezi s idejom zajedničke južnoslavenske zajednice, kulminativno u vrijeme pred ...Prvi svjetski rat i za trajanja rata. Kao politički idealist i osoba koja je za sebe uvijek isticala da je prije svega umjetnik, Meštrović nije imao sklonosti za klasično političko djelovanje, pa tako ni za pripadanje nekoj od političkih opcija u vremenu. Budući njegov politički aktivizam nije omeđen nekom konkretnom političkom strankom i, za razliku od političara s kojima se družio, nije imao političkog predživota, Meštrović se ne može odrediti ni kao, primjerice, starčevićanac, haesesovac, niti kao unitarni Jugoslaven i rojalist. Strastveno zainteresiran za politiku, poglavito u vrijeme kada na političku pozornicu stupa ideja zajedničke južnoslavenske države, Meštrović aktivno djeluje na promicanju te ideje u kontaktima s političarima, kraljevima, kulturnim djelatnicima, umjetnicima. Nikada ne nastupa kao klasični političar i politički pregovarač na platformi neke od stranaka, nego kao umjetnik koji koristi svoja brojna domaća i svjetska poznanstva da bi propagirao političke interese, odnosno univerzalnu političku platformu svoga hrvatskog naroda i slavenskog etno-političkog okvira. Čak i unutar političke grupacije koju je osnivao, Jugoslavenskog odbora, Meštrović ne nastupa s razrađenim programskim idejama, nego je ponajprije kao umjetnik i intelektualac, „svojim istupima, a posebno preko svojih djela, bio (je) ideološki poticatelj ideje ujedinjenja“ (N. Machiedo Mladinić). I baš to što nije bio profesionalni političar omogućilo mu je da „u situacijama kada bi izravno uplitanje političkih ličnosti zbog diplomatskih obzira bilo nemoguće“ (D. Hammer Tomić), neposrednije sazna za neke od namjera političkih čimbenika na neformalnim sesijama gdje je priman kao uvaženi umjetnik. Tako je primjerice, prije od drugih, iz izvješća francuskog veleposlanika u Italiji Camilla Barrere, saznao da će za pristupanje Antanti Italija biti nagrađena teritorijalnim proširenjem u Dalmaciji. Poznati su i stavovi Meštrovićevi u svezi imena Odbora, gdje se je, za razliku od Trumbićeva i Supilova dvoumljenja, odmah opredijelio za jugoslavensko ime, smatrajući da će tako hrvatski nastup, na zajedničkoj podlozi, biti snažniji prema inozemstvu, nego da Odbor nastupi pod hrvatskim imenom, a pogotovu ne pod imenom proširene Srbije (Pašićeva ideja). Meštrovićevo političko razočarenje idejom jugoslavenstva išlo je paralelno s udaljavanjem hrvatske i srpske politike nakon ujedinjenja u zajedničku državu, a razlaz s političkim projektom bio je sve izvjesniji između dva rata nakon ubojstava Stjepana Radića i Aleksandra Karađorđevića. Rezerve prema drugoj Jugoslaviji bile su već tolike da Meštrović, posebno zbog političkog odiuma prema komunistima, nikada ozbiljno i nije razmatrao svoj povratak u domovinu, a svoja djela, na posljetku, nije zaviještao državi, nego hrvatskom narodu.
Rad posebno prati najpolitičnije Meštrovićevo razdoblje kada je kipar svoja djela čak i preimenovao da bi neutralnim nazivima „jednoga hrama“, djevojkama i junacima izlaganim na bečkoj izložbi Secesije 1910. godine, već sljedeće godine na rimskoj izložbi u paviljonu Kraljevine Srbije, dao imena kosovskih junaka. Posebna je pažnja fokusirana na ideju Vidovdanskog hrama, profanog svetišta jugoslavenstva i tzv. kosovske fragmente koji su ga trebali ukrašavati. Kontroverze koje prate Meštrovićevu skulpturu i graditeljske projekte najizraženije su upravo u vrijeme njegove najjače političke aktivnosti na jugoslavenskoj političkoj i kulturnoj platformi, a i sam Meštrović ne krije namjeru da svojim djelima pridonese političkom programu. Zato su i kritičke opaske za i protiv Meštrovićeve skulpture, tih ranih godina, neodvojive od različitih pogleda na političke ideje u nemirnom vremenu oko Prvoga svjetskog rata, uvlačeći Meštrovićevu osobu u političku arenu hrvatstva, srpstva, jugoslavenstva, čemu je i sam kipar dao povoda svojim političkim angažmanom. Skulptura, graditeljstvo i politika nisu u Meštrovićevu opusu nikada bili na bližim pozicijama, negoli u vrijeme Hrama i „kosovskih fragmenata“. Pritom se ističe i razlika između Meštrovićeve arhitekture koja ništa ne sugerira po pitanju političke poruke, i povijesno je reminiscirajuća i eklektička, i skulptura koje snažno personificiraju politički program nastao na podlozi Kosovske bitke preko atletske monumentalističke figuracije. No priželjkivanju političkih krugova da se Meštrovićevi junaci odjenu u nacionalno ruho i tako posvjedoče „povijesnu istinu“, kipar se je suprotstavio idejom univerzalnih vrijednosti, a ne povijesno-političkog partikularizma. Smatrajući da će protok vremena najbolje ocijeniti protagoniste povijesti, smatra da će i tako neke figure iščeznuti, a druge ostati „tako rekuć gole“ i dobiti „natprirodne dimenzije“ (I. Meštrović). Meštrović svojim ogoljavanjem likova do torzalnosti bez znamenja i nacionalne pripadnosti, sugerira da time oni „dobiju općeljudsko značenje a ne neko specifično, ovog ili onog plemena“ (I. Meštrović). Osim Hrama i fragmenata razmatraju se i druga djela u koja je ucijepljen politički program, od Njegoševa mauzoleja na Lovćenu, grobne kapele Gospe od anđela u Cavtatu, konjaničkih reljefa kralja Petra Karađorđevića i bana Petra Berislavića, te skulptura Indijanaca za Chicago kao „ahistorijske“ spomeničke krune njegove monumentalne (artdecoovske) skulpture. Zaključno razmatrajući Meštrovićevu „političku“ plastiku može se reći da je ono najbolje u njoj dano upravo u onim djelima gdje su politički programi i povijesne evokacije (recimo u karijatidama, kraljevima, banovima, pa čak i u slučaju portreta Nikole Tesle ili Ruđera Boškovića), ustuknuli pred ahistorijskim golim fizisom nekolicine kosovskih junaka, ženskih alegorijskih figura, i svakako krunom artdecoovske konjaničke skulpture čikaških Indijanaca. Mišićna kontrakcija pri izbacivanju luka i strijele kod Indijanaca, ono je na što valja obratiti pozornost, a ne na vrstu (uostalom nedostajućeg) oružja, što samo govori o Meštrovićevom fokusiranju na ono u čemu je najbolji: golom ljudskom tijelu odterećenom nošnje, znamenja civilizacije, pompe političkih, ideoloških i povijesnih atributa. I zato je i Meštrovićeva politika u kipu najsnažnija onda kada je najopćenitija, odnosno kada svjedoči ideal a ne političku pragmu ili partikularnu historijsku pojavnost.
Jacques Maritain (1882-1973), francuski fi lozof („znameniti tomista”), politički i ustavnopravni pisac, u svojim spisima – poglavito u spisu: Čovjek i država (1951), varira i ideju suverenosti, tj. ...ideju fenomena, koji zrcali svoju „fi lozofi jsku”, „političku” i „ustavnopravnu” dimenziju. Predmaritainovsko mišljenje suverenosti, uglavnom, je problematiziralo fenomene monarhijske (predbodinovci, Bodin, Hobbes) i narodne (predrousseauovci, Rousseau) suverenosti. U nakani formuliranja „koncepta” suverenosti, Maritain se, poglavito usredotočuje na: Bodinovo, Hobbesovo i Rousseauovo shvaćanje suverenosti. Maritain zaključuje: da –po shvaćanju „zdrave” političke filozofije- u političkome
društvu nema suverenosti, to jest prirodnoga i neotuđiva prava na vrhovnu transcendentnu ili odvojenu vlast. Maritain, naime, drži da –posljetkom ovakvoga određenja suverenosti- pravi suvereni
nisu bili: ni knez, ni kralj, ni car-premda su nosili mač i atribute suverenosti. Maritain, k tomu, smatra: da suvereni nisu ni narod ni država. Suveren je samo Bog.
Suverenitet je: a) pojam, kojemu je od samih početaka njegove uporabe navlastita polemičnost; b) ideja, tijesno, vezana uz ideju države; c) termin, bitno, prilježan izričaju ideje „postojanja ...konačnoga i apsolutnog autoriteta u političkoj zajednici”(Hinsley). Suverenost -kako je to razvidno iz, promotrenih, tekstova hrvatskih autora- moguće je fokusirati u njezinoj „unutarnjoj” i „vanjskoj” dimenziji. Hrvatski državnopravni pisci, podastiru, pritom, brojna određenja suverenosti: a) „najviša vlast, vrhovništvo”, b) „značajka autoriteta vlasti”, c) „bitno obilježje državne vlasti”, d) „najviša ili vrhovna vlast”, i dr. Kao nositelji suvereniteta -kroz povijest pravne i političke misli- najčešće se označavaju: a) monarh (koncepcija monarhijskog suvereniteta), b) narod (koncepcija narodnog suvereniteta), c) nacija (koncepcija nacionalnog suvereniteta), d) država (koncepcija suvereniteta države). Državni suverenitet, u njegovom klasičnom poimanju najviše vlasti prema unutra i neovisne prema vani, je -u globaliziranom i pluralističkom svjetskom poretku- u potpunosti napušten (Smerdel). Svjetski su ustavni tekstovi, na tragu neke od naznačenih ideja suvereniteta. Ustav Republike Hrvatske iz 1990.godine, njedri ideje: a) narodne (pučke) suverenosti; b) nacionalne suverenosti i c) državne suverenosti.
Jugoslavenska ideja je u hrvatskoj politici različito operacionalizirana ovisno o promjeni šireg političkog konteksta. Narodna stranka je u drugoj polovici 19. st, smatrala da Hrvatska i Srbija ...trebaju preuzeti ulogu okupljanja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji i Osmanskom carstvu, ali je pitanje pripadnosti Bosne i Hercegovine nakon njezine okupacije od strane Austro-Ugarske 1878. i pristupanja Srbije savezu s Austro-Ugarskom (1881.) izazvalo sukob hrvatske i srpske politike. Nakon izlaska Srbije iz saveza s Austro-Ugarskom (1903.) u Hrvatskoj je oblikovana politika novog kursa koja je polazila od shvaćanja da je Njemačka glavna prepreka ukidanju dualističkog sustava u Habsburškoj monarhiji koji Hrvatsku drži u podčinjenom položaju te je u samostalnoj Srbiji vidjela glavnog čimbenika u politici oslobađanja i ujedinjavanja južnoslavenskih naroda. Nakon izbijanja rata 1914. hrvatski političari okupljeni u Jugoslavenskom odboru zastupali su stajalište da se hrvatsko pitanje može riješiti samo rušenjem Habsburške monarhije i ujedinjenjem njezinih južnoslavenskih zemalja sa Srbijom, a Srbija je kao ratni cilj imala okupljanje zemalja naseljenih srpskim stanovništvom. Sile Antante nisu u rat stupile s ciljem rušenja Habsburške monarhije, već su bile spremne na teritorijalne kompenzacije svojim saveznicima Italiji i Srbiji na račun Monarhije i njezinih hrvatskih zemalja. Zbog opasnosti da Hrvatska nakon pobjede sila Antante bude podijeljena između Austro-Ugarske, Italije i Srbije Jugoslavenski odbor je zahtijevao da Srbija prihvati „cjelovito rješenje jugoslavenskog pitanja“. Srbija je Krfskom deklaracijom (1917.) prihvatila program ujedinjenja južnoslavenskih zemalja Austro-Ugarske sa Srbijom, ali ne i federalističko uređenje buduće države. U vrijeme raspada Habsburške monarhije 1918. Hrvatski sabor je proglasio samostalnost Hrvatske i donio odluku o njezinu pristupanju državi južnoslavenskih naroda, a Narodno vijeće je proglasilo stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba na teritoriju Habsburške monarhije. Delegacija Narodnog vijeća je u Beogradu pod pritiskom odustala od zahtjeva Narodnog vijeća o očuvanju političke ravnopravnosti dvaju ujedinjenih dijelova nove države.
