Biomaterijali na bazi titana Magdalena Jajčinović; Ljerka Slokar Benić
Kemija u industriji; časopis kemičara i tehnologa Jugoslavije,
07/2023, Letnik:
72, Številka:
7-8
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
U odnosu na legure na bazi kobalt-kroma i nehrđajuće čelike, titan i legure na bazi titana našle su široku primjenu u biomedicini, gdje se zbog svojih izvrsnih svojstava upotrebljavaju kao ...implantati, ali zbog visoke cijene njihove proizvodnje još uvijek nemaju širu upotrebu. Neka od bitnih svojstava su: izvrsna biokompatibilnost, dobra mehanička svojstva i oseointegracija te otpornost na koroziju. Uz predstavljanje biomedicinskih materijala koji se najčešće upotrebljavaju, ovaj članak prikazuje razvoj biomaterijala na bazi titana i njihovu biomedicinsku primjenu. Biomaterijali se obično upotrebljavaju u biomedicini za popravak, zamjenu ili regeneraciju tjelesnih tkiva. S obzirom na to da je poznat sve veći broj neuspjelih implantacija uzrokovanih patogenom bakterijskom infekcijom, među funkcijama koje bi se mogle dodati biomaterijalima je antibakterijsko djelovanje, koje je od velike važnosti. U novije vrijeme antibakterijske metalne legure pokazale su velik potencijal kao nova vrsta biomedicinskog materijala.
Medijalno iščašenje ivera česta je pojava i uzrok šepanja u malih pasmina pasa te ima veliko značenje u veterinarskoj praksi. Međutim, kirurško liječenje lakših slučajeva, osobito I stupnja često se ...izbjegava i ne smatra bitnim. Konzervativno liječenje ne daje zadovoljavajuće rezultate. Iščašenje može nastati zbog traume, ali može biti prisutno već pri rođenju što je često povezano s težim deformacijama kostiju. Nasljednog je karaktera. Težina kliničkih znakova ovisi o stupnju iščašenja ivera, a u nekim slučajevima kada nema kliničkih znakova do dijagnoze se dolazi tijekom rutinskog kliničkog pregleda. Osim ortopedskog pregleda, dijagnoza se postavlja na temelju rendgenskog snimanja koje može biti negativno u I ili čak II stupnju iščašenja. Vrsta operativnog zahvata ovisi o stupnju iščašenja, a može se temeljiti na rekonstrukciji mekih tkiva ili kostiju. Najčešće korištene tehnike su zatezanje lateralnog retinakuluma s otpuštanjem medijalnog retinakuluma, produbljivanje trohlearnog kanala, odnosno trohleoplastike i premještanja goljenične kvrge lateralno i čak blago distalno. Kod težih deformacija kostiju primjenjuje se korektivna osteotomija bedrene kosti. Danas postoje i moderne metode liječenja ovog ortopedskog problema kao što je korištenje implantanata ili endoproteza koje povećavaju ili u potpunosti zamjenjuju trohlearni žlijeb. Ove tehnike imaju znatno višu cijenu. Veliku ulogu u liječenju treba dati i postoperativnoj analgeziji te imobilizaciji noge. Rjeđe se događaju veće komplikacije, ali se može javiti ponovno iščašenje ivera, popuštanje implantanata što se smatra najčešćim te lom goljeničke kvrge kao najteža komplikacija. U većini slučajeva prognoza je odlična, noga se vraća normalnoj funkciji, a hromost se ne pojavljuje. Ovaj rad ukratko opisuje kliničku sliku, dijagnostičke metode i kirurško liječenje medijalnog iščašenja ivera u pasa uz osvrt na suvremene kirurške metode.
Brojna su propitivanja potrebe rutinskog odstranjenja metalnog implantata nakon saniranja prijeloma kosti. Pretežita indikacija za odstranjenje jest slabljenje mehaničkih svojstava i pucanje ...implantata prije cijeljenja kosti. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati mehanička svojstva osteosintetske pločice izrađene od standardnoga kirurškog čelika u simuliranim biološkim uvjetima. U istraživanju smo koristili implantate nehrđajućeg čelika 316L i pohranili ih kroz godinu dana u simuliranome biološkom mediju (engl. SBF – simulated body fluid). Analizirano je 48 pločica standardnoga kirurškog čelika podijeljeno u četiri skupine. Jedna je kontrolna. Ostale su bile uronjene u otopine različitih pH vrijednosti. Uronjene pločice testirane su nakon godinu dana, a kontrolna odmah na početku istraživanja. Tijekom godinu dana analizirala se promjena mikrostrukture uronjenih pločica skenirajući elektronskim mikroskopom (SEM) u pet navrata, a kontrolna grupa samo jednom. Na pločicama koje su bile u biološkim simuliranim uvjetima, bez obzira na pH medija, značajno je veći broj jamičastih korozija kod mjerenja nakon šest mjeseci i godinu dana. Nakon godinu dana pohrane u medijima različite pH mjerene su vrijednosti mehaničkog, statičkog i dinamičkog opterećenja pločica. Niti jedno načinjeno mehaničko testiranje nije pokazalo statistički značajnu razliku između kontrolne skupine pločica i onih koje su bile u biološki simuliranim uvjetima kroz godinu dana. Nepromijenjena mehanička svojstava istraživanih implantata, unatoč značajnim promjenama mikrostrukture nastale kao posljedica jamičaste korozije u biološki simuliranim uvjetima, otklanjaju vjerojatnost slabljenja pločice kao i indikaciju za njezino odstranjenje u tom vremenskom razdoblju.
SAŽETAK
Anaplastični limfom velikih stanica (engl. anaplastic large cell lymphoma, ALCL) rijedak je podtip non-Hodgkinova limfoma (NHL) i potječe od zrelih T-limfocita. Postoji primarni kožni ALCL ...(engl. primary cutaneous anaplastic large cell lymphoma, PC-ALCL), dva podtipa sistemskog ALCL-a (ALK-pozitivni i ALK-negativni) i anaplastični limfom velikih stanica povezan s implantatima za dojku (engl. breast implant-associated anaplastic large cell lymphoma, BIA-ALCL) kao novi patološki entitet. BIA-ALCL je poseban oblik CD30-pozitivnog i ALK-negativnog ALCL-a koji dokazano nastaje u vezi s implantatima za dojku i to u prosjeku 8 – 10 godina nakon kirurškog zahvata (ugradnje implantata). Etiopatogeneza BIA-ALCL-a najvjerojatnije je multifaktorijalna; bazirana na kombinaciji kronične upale (kronične limfocitne stimulacije), stvaranja biofilma, teksture implantata, genetske predispozicije pacijenata i vremena nakon augmentacije. Do sada je opisano da su implantati teksturiranih površina povezani s praktički svim slučajevima BIA-ALCL-a. Kliničkom slikom dominira kasno nastupajući, perzistentni serom (periprostetička efuzija) oko implantata ili novoizraslina s unutrašnje strane kapsule, ponekad oboje. Dijagnoza se u većini slučajeva postavlja uz pomoć ultrazvuka, magnetnom rezonancijom, aspiracijom periprostetičke tekućine, citološkom analizom i analizom imunofenotipa (protočnom citometrijom, imunohistokemijom). Kod većine pacijentica prisutna je lokalizirana bolest, što uglavnom znači i izvrsnu prognozu. Potpuna kirurška ekscizija (uklanjanje implantata i kapsule) ima ključnu ulogu u liječenju. Kemoterapija, zračenje ili oboje indicirani su u slučajevima uznapredovale bolesti. Cilj je ovog članka sumirati dosadašnje spoznaje o ovom entitetu (s obzirom na dijagnostiku, kliničku sliku i liječenje), s napomenom da su potrebna daljnja istraživanja kako bismo potpuno razumjeli uzroke ove bolesti, uz podizanje svijesti liječnika i informiranje pacijenata o potencijalnim rizicima augmentacije dojki, bez obzira činili to iz rekonstrukcijskih ili estetskih razloga.
Zigomatični implantati koriste se već gotovo dvadeset godina kao alternativa presađivanju kosti pri rehabilitaciji bezube i atropične maksile i pritom su postignuti zadovoljavajući klinički ...rezultati. Ipak,
pacijentima liječenima tom tehnikom mogu se razviti ozbiljne komplikacije koje mogu ugroziti protetički rad. Četiri takva slučaja opisana su u ovom izvještaju – prvi s kožnom fistulom u zigomatično-orbitalnom području uzrokovanom aseptičnom nekrozom na apikalnom kraju implantata koja je liječena kirurškim uklanjanjem toga dijela; u drugom slučaju to je bio gubitak implantata zbog neuspjele osteointegracije pa je cijeli usadak uklonjen, a u trećem i četvrtom slučaju riječ je o periimplantitisu i djelomičnom uklanjanju implantata. Sve komplikacije liječene su bez ugrožavanja restauracije koja je ostala funkcionalna nakon odgovarajućih prilagodbi.
Svrha: Godinu dana nakon ugradnje želio se analizirati gubitak alveolarne kosti u maksili i mandibuli oko implantata BREDENT Sky Blue različitih dimenzija. Materijali i metode: U maksilu je bilo ...umetnuto 36 implantata promjera 3,5 x 10 mm, a u mandibulu 12. Uz to, 52 implantata promjera 4,0 x 8 mm ugrađena su u maksilu i 61 u mandibulu (dvostupanjska implantacijska operacija). Rezultati: Nije bilo statističke razlike u gubitku kosti između maksile desno i lijevo te mandibule desno i lijevo na mjestima implantacije mezijalno i distalno. Rezultati su dobiveni analizom varijance (ANOVA). Zaključak: Statistički značajna razlika u gubitku kosti zabilježena je između maksile sprijeda i straga te mandibule sprijeda i straga na mjestima implantacije distalno i mezijalno.
Rezultati su dobiveni analizom varijance (ANOVA).
Gubitkom zubi u čeljusti dolazi do atrofije i reduciranog grebena. Planiranje protetske opskrbe je kompleksnije te se poseže za raznim tehnikama augmentacije, podizanja dna maksilarnog sinusa, ...transpozicije donjeg alveolarnog živca te distrakcije osteogeneze. “Short implantati” su implantati duljine do 8 mm i mogu se koristiti kao manje invazivna terapijska opcija u takvim slučajevima. Ugradnjom dentalnih implantata postiže se prijenos stresa sličan kao u ozubljenih pacijenata. Relativne kontraindikacije za primjenu su alergija na materijale implantata, terapija bisfosfonatima, stanje nakon radioterapije glave i vrata te hematološke bolesti i nekontrolirane sistemske bolesti. Kirurški postupak počinje pripremom atrofičnog grebena za implantaciju pomoću vestibuloplastike sa sekundarnom epitelizacijom. Kao adjuvantna terapija koristi se PRP, PRF ili PRGF. Nakon toga ležište se preparira te slijedi ugradnja implantata uz kontrolni ortopantomogram. Nakon završenog kirurškog dijela terapije slijedi otiskivanje ležišta te izrada imedijatnog privremenog protetskog rada. Prednosti short implantata su što su usko indicirani i koriste se u slučajevima manjkave vaskularizacije trabekularne kosti. Prognoza terapije pokazala je visoku stopu uspješnosti. Većina komplikacija koje se pojavljuju su u ranoj fazi, neposredno nakon implantacije te je stopa preživljenja nešto bolja u mandibuli. Stopa preživljenja proporcionalna je s duljinom implantata te je veća kod nepušača. “Short implantati“ pokazali su se kao sigurna i jednostavna opcija u terapiji atrofične čeljusti, no za konačan sud potrebno je još kliničkog iskustva.
Rascjep usne i nepca najčešći je prirođeni deformitet kraniofacijalne strukture. Orofacijalni rascjep znatno utječe na kvalitetu života – na estetiku, funkciju te na dentalni razvoj i rast lica, a ...ima i psihološki učinak. Glavni razlog za njegov nastanak jest nekompletno spajanje facijalnih nastavaka od četvrtog do desetog tjedna gestacije. Zatvara se alveolarnim koštanim presatkom kirurškim postupkom nazvanim osteoplastika, a zlatnim standardom smatra se autogena kost s kriste
ilijake. Presađivanje može biti podijeljeno u dvije faze: primarnu i sekundarnu. Defekt alveolarnog grebena obično se rekonstruira između sedme i jedanaeste godine i često je povezan s razvojem korijena maksilarnog očnjaka. Nakon uspješnog zahvata defekt rascjepa je zatvoren, ali nedostaje zub. Zatvaranje toga prostora ortodontskom terapijom uspješno je u 50 do 75 posto slučajeva. Ako to nije moguće, zub koji nedostaje može se nadomjestiti na tri načina: protetskim mostom, transplantacijom zuba i dentalnim implantatom. Dentalnom je implantatu zadatak držati protetski nadomjestak, prevenirati atrofiju kosti i zadržavati augmentacijski materijal u području rascjepa. Unatoč tomu što je autologna kost s kriste ilijake zlatni standard, nije idealni izbor za rekonstrukciju alveolarnog defekta. Kao alternativni koštani materijal može se upotrijebiti morfogenetski protein (BMP). U ovom članku želi se objasniti morfologija rascjepa, povijesna saznanja, kirurške tehnike i mogućnosti implantoprotetske rehabilitacije.
Svrha: Željela se istražiti stabilnost implantata nakon podizanja dna sinusa i primjene dvaju nadomjesnih materijala te dobivene rezultate usporediti s implantatima postavljenima u neaugmentirani ...lateralni dio gornje čeljusti. Materijali i metode: Istraživanje je provedeno na 44 zdrava pacijenta s indikacijom za podizanje dna sinusa (ispitivana skupina). Nakon podizanja dna sinusa i primjene čistog beta trikalcijeva fosfata postavljeno je 46 implantata, a 39 je ugrađeno nakon augmentacije sa 60-postotnim hidroksiapatitom i 40-postotnim beta trikalcijevim fosfatom. U kontrolnoj skupini bilo je 48 zdravih pacijenata kojima je 85 implantata postavljeno u neaugmentirani
lateralni dio gornje čeljusti. Svim ispitanicima ugrađeni su implantati Astra Tech OsseoSpeed. Njihova stabilnost određivala se metodom analize rezonantne frekvencije. Na temelju triju mjerenja izračunat je kvocijent stabilnosti implantata (ISQ). Rezultati: Nije pronađena statistički značajna razlika u ISQ-vrijednosti između implantata koji su postavljeni augmentacijskim postupkom i onih bez njega (p=0,789). Statistički značajna razlika nije uočena ni kada su ISQ-vrijednosti implantata postavljenih nakon pojedinog nadomjesnog materijala uspoređene s ISQ-vrijednostima odgovarajućih implantata u neaugmentiranoj kosti (p=0,697 i p=0,402). Zaključak: Ovo istraživanje pokazalo je da je stabilnost implantata usporediva između implantata koji su postavljeni u lateralni dio gornje čeljusti, neovisno o podizanju dna sinusa i nadomjesnom materijalu. Implantati ugrađeni u augmentirani lateralni dio gornje čeljusti mogu se predvidivo protetski opskrbiti kao i implantati postavljeni u neaugmentiranu gornju čeljust.
PDF
