Publikacijoje nagrinėjamas idėjos ir ideologijos santykis, sociologinės interpretacijos problema, išskiriami jos tipai. Teigiama, kad sociologinis požiūris į dvasinius turinius yra ypatingas idėjų ...išorinio nagrinėjimo būdas. Dvasinio turinio funkcionalizacija už jo esančios būties struktūros prasmių požiūriu suteikia šiai dvasinei struktūrai naują prasmę. Skirtumas tarp idėjos ir ideologijos yra pasirenkamų fundamentaliai skirtingų nagrinėjimo būdų arba nuostatų tų pačių dvasinių turinių atžvilgiu rezultatas. Pateikiama interpretacijų tipologija: skiriamos vidiniu nagrinėjimu pagrįstos (ideologinės) ir išoriniu nagrinėjimu pagrįstos interpretacijos. Pirmosios skirstomos į subjektyviai numanomos prasmės, objektyvias interpretacijas, interpretacijas kitos sistemos požiūriu, prasmės genezės, idėjų istorines, dokumentines interpretacijas, racionalizuojančias visumos rekonstrukcijas, interpretacijas, pagrįstas imanentine ideologine visuma, antrosios – į priežastinių aiškinimų tipus, idealistines, pozityvistines, individualios ir kolektyvinės supratumo psichologijos, interpretacijas, pagrįstas prasmę turinčia būties visuma ir kt.
Straipsnyje apžvelgiami natūraliųjų, mokslinių ir dirbtinių kalbų objektyvūs statusai ir bandoma atsakyti į klausimą, kiek pagrįsti mėginimai dirbtinę kalbą traktuoti kaip natūraliosios kalbos ...idealizaciją (modelį). Dėstomi struktūriniai dirbtinės kalbos sudarymo programos principai. Teigiama, kad sisteminga kalbos teorija turi būti pirmiausia semantinio pobūdžio teorija, t.y. teorija, apimanti bendrą reikšmių sistemą ir atsižvelgianti į realų reikšmių – verbalinių ir neverbalinių – įgijimo ir jų funkcionavimo procesą. Verbalinės išraiškos neapibrėžtumas yra natūrali kalbos įsisavinimo mechanizmo pasekmė. Reikšmės neapibrėžtumas yra natūrali reikšmių tarpusavio interpretavimo (apibrėžimo) išdava: interpretuojanti reikšmių sistema negali duoti reikšmės (jų komplekso), kuris įgalintų visišką pretenduojančios į sistemą reikšmės interpretaciją, o nevisiška interpretacija reiškia dalinį neapibrėžtumą.
The history of philosophy, seen as an activity of perpetual rereading of philosophy’s past in the light of new contexts, always has to be faced with the interpretative methodological challenges of ...its own time. The contemporary interpretation of the Presocratics has to: give anew an answer to the question of what represents the Presocratic philosophy; determine the interpretive approach in accordance with the methods that are used during that process; evaluate how much today’s world view can digress from historic-philosophical reality; but also establish minimum standards for methodologically appropriate interpretation. Within this theoretical framework, through detecting some contemporary interpretative tendencies of the Presocratic philosophy, this text problematizes the identity of the Presocratics, analyzes the approaches of “philosophical synthesis”, “philological analysis” and “philosophical analysis”, brings out the endeavors for overcoming certain interpretive stereotypes, but also lays down the founding conditions for a methodologically opportune interpretation. In addition, this paper points out, analogously to the view-point that philosophy is an open and endless process, the opinion that history of philosophy, as immanently philosophical discipline, cannot lay down permanent methodological standards.
The aim of this paper is to show how and why the method of radical interpretation can solve the problems that are formulated in a variety of sceptical scenarios. First of all, the method of radical ...interpretation deprives Cartesian sceptical scenario – both in its traditional and more recent versions – of the status of philosophical problem appealing to the difference between intended and unintended lies. The paper also formulates an argument in favour of expanded version of naturalized epistemology due to the introduction of social factors. In particular, there are always at least two necessary limitations imposed by the communication of our hypothesis about knowledge and delusion. In addition, the article explains the need of a moderate externalism (both perceptual and social) for the variants of Descartes and Hume’s sceptical scenario.
Tišinom ugođena zagonetnost glazbe Brlobuš, Krešimir
Filozofska istraživanja,
09/2016, Letnik:
36, Številka:
2/142
Journal Article, Paper
Recenzirano
Odprti dostop
In collected fragments, by using speculation author attempts to safeguard a paradoxal right of music to its own secrecy/mystery, against every scientific, conceptual, and musicological reductionism ...and forgery of the way of being of music, convinced that the music disappeared within the musicological findings “about” music. The key of the tehne hermeneutike can be understood through this thought: in the inaudiable being of silence the audiable being of music can be heard; and vice versa. Silence is the inaudiable element of music and every relevant music has its own “silence”, and vice versa. Thus, thinking in respect to music, and then about the music, means to “un-veil” the “veiled” of music as music, from this or that side of this or that, of this or that style, of this or that performance, in other words, continuously urging to discover what cannot be said about in music. In this sense, for the author, the truth of music (in the complete sense), speaking with Schelling, is musicologically unattainable because by its very nature in actu – is de potentia.
Atlikus tyrimą nustatyta, kad sovietiniais metais restauruojant ir rekonstruojant pastatus Lietuvoje trūkstamų dalių atkūrimo problemos priklausomai nuo autentiškos medžiagos kiekio buvo sprendžiamos ...keliais būdais. Mokslinių tyrimų informacija - pats tiksliausias architektūros tyrimais ar objektyvia vaizdine medžiaga pagrįstas atkūrimas atskleidžiant tikslų buvusį fragmento vaizdą. Taip atkurtos trūkstamos dalys padeda sugrąžinti sunaikintą kompoziciją. Mokslinių tyrimų inspiruotos loginės interpretacijos atveju fragmentui visiškai atkurti mokslinės informacijos neužtenka, trūkstami duomenys gaunami atliekant matematinius skaičiavimus. Šiuo atveju negalima tiksliai nustatyti, kiek atkurtoji informacija atitinka buvusį vaizdą ir kiek toks veiksmas atliepia tarptautines paveldotvarkos nuostatas. Kiti du naudoti būdai akivaizdžiai prieštarauja tarptautinės paveldotvarkos nuostatoms. Mokslinių tyrimų ir kūrybinio interpretavimo derinio atveju išlikusių autentiškų fragmentų neužtenka objektui visiškai atkurti, todėl, siekiant kompozicinės vienovės, trūkstamos fragmentų dalys sukuriamos. Kūrybinės interpretacijos atveju autentiška informacija tik parodo, kad konkrečios detalės būta, tačiau duomenų apie jos išvaizdą nėra, - tada toji detalė sukuriama. Reikia akcentuoti, kad pastatuose, kuriems buvo atlikti paveldotvarkos darbai, vizualiai neįmanoma atskirti autentiškų formų pakartojimų ir XX a. pab. interpretacijų, dėl to savo prasmę praranda viena iš svarbiausių - pažintinė - vertė.
U prvom dijelu članka prikazuje se konkretan primjer znanstvene suradnje hrvatske znanstvenice dr. Jelke Radauš Ribarić i njezina slovenskog kolege i prijatelja akademika Milka Matičetova na temi ...nazivlja i simbolike narcisa. Na osnovi pronađene korespondencije iz 1977. godine razmatraju se njihova promišljanja zasnovana na jednakim etnološkim smjernicama toga doba. U najopsežnijoj cjelini naslovljenoj "Nova interpretacija teme" autorica nudi novu obredno-mitološku interpretaciju običajnih proljetnih praksi s izvorom, lipom i narcisama u Vodicama u sjevernoj Istri. Nekadašnji jurjevski ophod, očuvan tamo u obliku dječjeg folklora u proljetnom darivanju narcisama izvora i bogiča na lipi, interpretiran je kao odraz, ostatak (pra)slavenskog, ujedno i pretkršćanskog obreda. Nazivlje za narcise – jurjevke i Marijine palčke / Maričice – autorica tumači jednakim interpretativnim kontekstom.
Franjevačke crkve u Istri i na otocima Kvarnerskog zaljeva (Krku, Cresu, Rabu i Pagu), građene od sredine 13. do kraja 16. stoljeća, arhitektonska su ostvarenja koja upotrebljavaju tip tzv. ...propovjedničke crkve. Upravo taj tip crkve, jednostavne jednobrodne građevine s drvenim stropom ili otvorenim grednjakom i svetištem realiziranim u obliku svedene četverokutne apside, odražava učenja Franje Asiškoga, osnivača Reda, koja su dosljedno naglašavala jednostavnost, skromnost i siromaštvo. Franjevačke crkve
proučavanog područja bile su predmetom istraživanja domaćih i stranih znanstvenika različitih profila i interesa. Međutim, izostala je sustavna obrada arhitektonskih tipova vjerojatno stoga što franjevačke crkve ne pokazuju osobito razvijene oblike tlocrta koji bi privukli pozornost istraživača. One su građene uz poštivanje krajnje racionalnih graditeljskih načela, a njihovi oblici, uglavnom, slijede zadane norme.
U ovome radu analizirat će se franjevačke crkve, građene od sredine 13. do kraja 16. stoljeća, u Istri i na otocima Kvarnerskog zaljeva: crkva Sv. Franje u Puli, crkva Sv. Franje u Poreču, crkva Sv. Franje u Krku, crkva Navještenja Blažene Djevice Marije na Košljunu, crkva Sv. Marije Magdalene u Poratu (Krk), crkva Sv. Marije u Glavotoku (Krk), crkva Sv. Franje u Cresu, crkva Sv. Bernardina u Kamporu (Rab), crkva Sv. Franje u Komrčaru (Rab) i crkva Sv. Frane u Pagu. Navedene crkve interpretirat će se s obzirom na oblikovanje masa i konstrukciju, te (pre)poznate graditelje-majstore, potom prikazat će se njihova zastupljenost u dostupnim znanstvenim i stručnim radovima hrvatskih i inozemnih autora i, naposljetku, predložit će se tipološka klasifikacija tih crkava temeljena na oblikovanju njihovih prostornih i tlocrtnih jedinica, dakle lađa i apsida, te na načinu njihova svođenja.
Cilj. Pisana je baština jedna od najzastupljenijih pojavnosti kulturne baštine u arhivima, knjižnicama i muzejima te se u njenim vrijednostima, posebice informacijskoj, krije potencijal za ...organizaciju aktivnosti kojima se podiže razina osviještenosti javnosti i razumijevanja pisane baštine. Organizacija takvih aktivnosti treba proizlaziti iz nepristrane analize pisane baštine čiji je rezultat objektivan opis sadržaja i vrijednosti pisane baštine na kojemu se trebaju temeljiti aktivnosti interpretacije pisane baštine namijenjene široj javnosti ili pak ciljanoj korisničkoj skupini. Cilj rada je prepoznati područja znanja koja informacijski stručnjaci trebaju posjedovati kako bi bili u mogućnosti interpretirati pisanu baštinu.
Metodologija. Pretpostavka je da informacijski stručnjaci koji su u dodiru s pisanom baštinom, trebaju posjedovati znanja s područja izgradnje i organizacije zbirki, upravljanja zaštitom kulturne baštine, organizacijom usluga za korisnike, istraživačkog rada i komunikacije kako bi bili osposobljeni za stvaranje objektivnog korpusa znanja o pisanoj baštini. Pregledom literature i razmatranjem navedenih područja, stručnog osoblja arhiva, knjižnica i muzeja te ICOMOS-ovih načela interpretacije i prezentacije baštine izdvojena su i analizirana zajednička područja znanja primjenjiva i na interpretaciju pisane baštine.
Rezultati. Informacijski stručnjaci posjeduju preduvjete za provođenje aktivnosti interpretacije pisane baštine, no te je preduvjete potrebno nadograditi kako bi aktivnosti bile smislene i učinkovite. Temeljna je znanja potrebno proširiti poznavanjem pojma interpretacije pisane baštine i svime što obuhvaća počevši od pojma pisane baštine sve do istraživačkog rada i komunikacije.
Praktična primjena. Donesena razmatranja i zaključci važni su za prepoznavanje područja znanja i vještina potrebnih za učinkovitu interpretaciju pisane baštine te predstavljaju temelj za daljnja istraživanja i promišljanja o kompetencijama potrebnim za interpretaciju pisane baštine.
Originalnost. Rad razmatra koncept interpretacije pisane baštine, poglavito one o kojoj skrbe knjižnice, arhivi i muzeji, te na temelju već poznatih načela interpretacije kulturne baštine, donosi prijedlog temeljnih znanja potrebnih za učinkovitu interpretaciju pisane baštine pohranjene u baštinskim ustanovama.
KAMOV, ČERINA I KRLEŽA Stupin Lukašević, Tatjana
Fluminensia,
06/2013, Letnik:
25, Številka:
1
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
U radu je intertekstualno iznesen književno-povijesni međuodnos hrvatskih književnih klasika Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine, a svrha raščlambe recepcije njihova stvaralaštva ...u komparacijskom kontekstu ponajprije jest omogućavanje revaloriziranja, kritičnosti, ali i afirmacije njihova književnog stvaralaštva. Ponovno iščitavanje i istraživanje književne ostavštine apostrofiranih hrvatskih književnika dovodi do novih napora i oko razumijevanja misaone tradicije vlastita naroda.
Miroslav Krleža apsurdno je negirao osobnost i književnost Janka Polića Kamova ignoriranjem njegove protoavangardne pojavnosti u hrvatskoj i europskoj književnosti. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže.
Vladimir Čerina nezaobilazna je osobnost koja znakovito raščlanjuje složene odnose Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Razotkrivanje enigme o Krležinoj recepciji Kamova koju je on nijekao, mogla bi se nalaziti i u slojevitom, osebujnom odnosu Čerina-Krleža. O antologijskoj Čerininoj studiji Janko Polić Kamov (1913.) Krleža nije napisao ni riječ, a istodobno, kontinuirano je komunicirao s Čerinom, svojim gimnazijskim kolegom s kojim je razmjenjivao i književne rukopise. Čerinina studija Janko Polić Kamov svojim semantičkim razinama pri tumačenju Kamovljeve literature potiče na iščitavanja drukčijih značenja, zaokruženo očitavajući novi smisao kroz dinamične, nikad dovršene interpretacijske procese.
Revaloriziranje složenih relacija Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.
PDF
