Članak analizira Schopenhauerovu intertekstualnost u Zolinom romanu Čovjek zvijer, počevši od analize Schopenhauerovih tema patnje i dosade. Drugi dio proučava iracionalnost čovjeka jer gotovo svakim ...likom ovog romana vladaju instinkti. Nalazimo da je ta vizija bliska onoj Schopenhauerovoj, prema kojoj čovjeka vidi kao marionetu slijepe Volje. Uostalom Zola i sam, u II. poglavlju romana, poseže za metaforom bliskog značenja – dok junak Jacques Lantier promatra Grandmorinove ostatke, zaključuje da je čovjek tek »slomljeni lutak«. Naposljetku, proučavamo Zolinu metafizičku viziju jednog iracionalnog svijeta, koju simbolizira završni prizor u romanu – prizor vlaka koji, punom brzinom, juri kroz tminu, bez vozača i bez mehaničara. Ne zna se kud juri taj pomahnitali vlak, no očigledno hita skoroj i neminovnoj katastrofi. Tu sliku povezujemo sa Schopenhauerovom usporedbom svijeta sa strojem, figurom koja znači spregu determinizma i slučaja, pri čemu determinizam vlada pojavnim svijetom, dakle svijetom kao predodžbom, dok slučaj proizlazi iz činjenice da je Volja, koja nema cilja, i slijepa i slobodna.
Još od vremena Grka, Etruščana i Rimljana ljudi su vjerovali da nadnaravna bića upravljaju meteorološkim pojavama. Za ishod bitaka, vojnih pohoda, opsada, itd. bilo je ključno jesu li jednoj strani u ...sukobu božanstva naklonjena ili nisu. Ovaj se rad bavi posebnom epizodom iz Ciparskoga rata, sukoba između Otomanskog Carstva i Mletačke Republike koji je započeo 1570. Dana 15. kolovoza sljedeće godine, u vrijeme kad se Famagusta predala, tj. nekoliko tjedana prije Lepantske bitke, brodovlje kojim je zapovijedao paša i alžirski beglerbeg, odmetnuti pirat Uluz-Alija (Eulg-Ali, Occhialinus), uplovila je u Jadransko more i napala otok Korčulu. Slabo naoružane i za obranu nepripremljene otočane obuzeo je očaj. No napadači su se, ubrzo nakon što su se iskrcali, na čudesan način morali povući jer se iznenadna digla oluja i zaprijetila da će im uništiti usidrenu flotu. Ljetopisac koji izvještava o toj bitci, arhiđakon Antun Rozanović, smatra da iza tog obrata stoji Bog, no u svojem opisu služi se vokabularom koji nalazimo kod klasičnih latinskih pisaca. Iako Rozanović ne navodi svoje izvore, njegov tekst na tom mjestu priziva u pamćenje glasoviti ulomak iz Klaudijana u kojem pjesnik slavi Teodozijevu pobjedu nad uzurpatorom Eugenijem (394. po. Kr.), opisujući kako se ishod te bitke na sličan način čudesno preokrenuo zahvaljujući iznenadnoj pojavi vjetra.
U ovom radu autorica predstavlja nove parametre za prevrednovanje i klasifikaciju Begovićeva romana Giga Barićeva. Roman pamti otpor lika koji se zaoštrava u dramskom tekstu Bez trećega. Zbog ...modernističke konstrukcije lika Gige Barićeve roman je razveden i ima otvorenu strukturu, zahvaljujući kojoj su ga dosadašnja čitanja pokušala zadržati u preuskim klasifikacijskim okvirima. Lik Gige Barićeve zauzima središnje mjesto u strukturi ovog romana-rijeke, stoga je u radu posebna pažnja posvećena analizi tog lika pomoću naratološkog i sistemskoteorijskog aparata.
U ovom se članku analiziraju modaliteti hermeneutičke recepcije Jorgea da Burgosa, jednog od glavnih likova romana Ime ruže te intertekstualne veze između tog romana i dviju Borgesovih pripovijetki u ...kojima likovi heretika imaju ključnu ulogu. U noveli Tri tumačenja Jude Borges promišlja o tri metafizičke interpretacije
Jude. U toj noveli švedski teolog Nils Runeberg razvija metafizička objašnjenja Judine izdaje koja se suprotstavljaju cjelokupnoj teološkoj tradiciji. Prema prvom objašnjenju, Bog se ponizio do te mjere da je postao čovjekom, ali ne bezgrešnim i savršenim, nego se identificirao i s njegovim grijehom, izabravši najgoru sudbinu od svih, onu Judinu. Borgesova dvosmislena interpretacija čina Judine izdaje igra važnu ulogu i u hermeneutičkoj recepciji Jorgeovog lika, jer omogućuje supostojanje dvaju suprotstavljenih aksioloških sustava u romanu, unutar kojih se Jorgeovi činovi mogu interpretirati dvojako, kao zločini, ali i kao izrazi Božje volje.
Romanom Na Drini ćuprija Andrić zaključuje i sintetizira genezu legende i legendarnih
osoba bosanske prošlosti, od prve priče o epskome junaku Aliji Đerzelezu do
baladičnoga udesa mudre i lijepe ...Fatime Osmanagić. U strukturi romana ženina
ljepota postavljena je kao pandan mostu, na jednoj strani čvrsto kameno zdanje
kao simbol trajnosti ljepote, a na drugoj strani krhka ljepota žene koja ima svoje vrijeme
i trajanje jedino u umjetnosti. Književna je kritika protumačila da se djevojka
iz „prkosa“ bacila u Drinu. Međutim „ponos“ je ključan motiv za djevojčinu tragediju
koji je razumljiv u patrijarhalnoj kulturi i istančanome senzibilitetu zatvorene
muslimanske obitelji i žanru balade. Njezina je tragična krivica što je sama nekim
unutarnjim razlogom izazvala sudbinu odbivši mladića za koga će je u oca isprositi
i tako se našla u bezizlazju tragične situacije. Egzistencijalni krvavi čvor razriješit
će na svatovskome putu skokom s mosta, tako će udajom podržati očevu riječ, ali
će ponosna ljepotica održati i svoju riječ. Sudbina na svatovskome putu priziva
usmenu baladu. Lijepa djevojka u baladi ne uspijeva prijeći svatovski put jer se na
njemu vrši sudbina. Prema baladesknoj matrici neumitnost sudbine prihvaća se
bez riječi i bez žaljenja. U samoći, dok promatra zvjezdano nebo, u panteističkome
doživljaju sjedinjenja svoga bila s ritmom kozmičkoga prostranstva velikoga svijeta,
mirnoga i bešćutnoga za grč u grudima i ljudsku patnju, miri se u točki sjedinjenja
života i smrti. Romantiku priče na kraju narušava surova stvarnost, leš utopljenice,
bodlerovski završetak ovozemaljske ljepote.
Biblija opisuje Boga kao suca i ratnika, koji se ponekad služi ljudima kako bi izvršio svoj sud. Ovi nam nasilni tekstovi teško padaju, posebno kada ih stavimo u kontekst suvremenog pojma “genocid”. ...Nažalost, tijekom određenih povijesnih razdoblja neki su samoprozvani kršćani iskrivljavali takve tekstove kako bi opravdali genocidne kampanje. Na sreću, čitajući Sveto pismo kao kanon, ono se opire takvoj zloporabi. Mnogi tekstovi upućuju Božji narod kako se treba odnositi prema “onima drugima”, i to nikad nije nasilje. Jedan takav tekst jest i Knjiga o Joni. Čitanjem knjige kao literalnog djela, opažajući intertekstualnost te priznavši doprinos teologije oslobođenja i postkolonijalizma, nailazimo na proroka čija je genocidna želja za uništenjem Ninivljana bila toliko snažna da je on poželio umrijeti ako oni prežive. Bog ga je ukorio zbog takva stava. Kanonski gledano, Jona pokušava odvratiti Božji narod od mržnje i i potaknuti ga na suosjećanje.
Knjigu Ljubavnici i luđaci (1995) Julienne E. Bušić u tajnosti je pisala tijekom svoga boravka u američkom zatvoru, kako bi sačuvala vjeru, sjećanja, identitet. I koliko god sporo prolazili njezini ...robijaški dani ni ona, a ni njezin suprug Zvonko Bušić, nisu mogli pretpostaviti kolika će biti njihova konačna razdvojenost. Pune trideset i dvije godine. Živeći u vjeri da samo stvaranjem može održati vatru svoga ognjišta ljubavi, Julienne se Bušić u svojoj novoj prozi Tvoja krv i moja (2008) poput izvorne Penelope upušta u tkanje teksta. Koliko niti, toliko slojeva čitanja – autobiografsko, simboličko, fenomenološko, filozofsko, i prije svega žensko. Kroz prizmu prve i posljednje dimenzije romana – autobiografske i ženske (a prva je imanentna drugoj) – nastojat ću ga interpretirati. U tom smislu interpretaciju sam raslojila u četiri rukavca: struktura teksta, poimanje dimenzije vremena, problematiziranje zbilje, intertekstualne diskursne igre i načelo ostvarivanja identiteta.
Two translations of a reformation text written by Vlačić (“De Vocabulo Fidei”, 1549) are observed and compared — a translation by Trubar (“Pridiga…”, Katekizam 1550) and a translation by Konzul ...(“Pripovidane...”, Katekizam 1561). In the two translations, the lexemes slovo, rěč, besěda, and bič appear as: complete translation equivalents, explicative pairs, and parts of an explicative paraphrase. The nuances of meaning and metaphorical meanings confirm the distinction between synonymy and polysemy, but also the interference and similarities between the two. The highlighted typical meaning and conceptual schema is motivated by closeness of virtue of some general metaphors and their specific variants within the sacral contextual frame.
U Dijalozima o sjevernoj zori (Dialogi sull’aurora boreale, 1748) Ruđera Boškovića pojavljuju se četiri imenovana lika: dva spomenuta i dva dramska lica. U svome uvodu u Dijaloge Bošković međutim ...provodi drukčiju kategorizaciju i ističe da je samo jedno od ta četiri »izmišljeno ime« (un nome finto) – Licida, s kojim razgovara Numenije, Boškovićev literarni alter ego. Za razliku od ostale trojice, koji su znanstvenici i također stvarne osobe onkraj teksta, fiktivni Licida prikazan je kao pastir neuk u pitanjima znanstvenih objašnjenja meteoroloških pojava. Nasuprot tom prvom dojmu, da se Licida ne uklapa u tako učeno društvo, on se pokazuje ključnim za oblikovanje Boškovićeva diskurza o sjevernoj zori, i to na najmanje dva načina: on je nužna poveznica na pastoralnu književnost i upravo svojim neznanjem pruža motivaciju za razgovor. Intertekstualno pozicioniranje Boškovićeva teksta, općenito unutar žanrovskoga sustava i prema poemi Carla Nocetija povodom kojega je nastao, nudi također uporišta za razmatranje specijalizacije različitih vrsta diskurza – književnog i znanstvenog, stihova i proze – koja se zbila u 18. stoljeću i kasnije.
Polazeći od premise da je u talijanskim i francuskim suvremenim romanima èest
motiv slikarstva i/ili je glavni lik često također slikar, ovaj se rad bavi istraživanjem
modernih pretpostavki te ...pojave. Pažnja je usmjerena na tri francuska narativna teksta iz
19. stoljeća: na Balzacov Le Chef-d’oeuvre inconnu, na Manette Salomon braće Goncourt
i na Zolin L’oeuvre.
Analiza navedenih tekstova dovodi do otkrića da je likovima slikara Frenhofera,
Coriolisa i Claudea Lantiera zajednièko samo njihovo zvanje, jer svaki autor poima
umjetnika na različit način: za Balzaca je on titan, za Goncourtove dandy, a za Zolu je
umjetnik rob vlastite strasti. No, sva tri slikara su osuđena na propast i sva trojica očituju
ideje o umjetnosti izražene književnim sredstvima svojih tvoraca odnosno autora, koji
su istodobno bili i pisci i likovni kritičari.
Upravo ta činjenica daje nam povoda za nastavak istraživanja o biti prisutnosti
slikarstva u književnosti, te dosezima i posljedicama te prisutnosti.